Svojim bogatim opusom, kojim je obilježio epohu akademskog realizma, Paja Jovanović zaslužio je pravo na oslovljavanje samo ličnim imenom, rekao je Branko Čolović, voditelj naučnih aktivnosti u SKD ‘Prosvjeta’, na predavanju o jednom od najslavnijih srpskih slikara druge polovine 19. i prve polovine 20. vijeka, održanom jučer u dvorani biblioteke ‘Prosvjete’ u Zagrebu.
- Osnovno obilježje Jovanovićevog rada bila je temeljitost u pripremama; imao je brojne modele, za svaku sliku napravio je velik broj skica, proučavao je odjeću i nošnje naroda i narodnosti Balkana, kao i naoružanje koje je koristio u svojim historijskim slikama, a često je odlazio na teren kako bi se na licu mjesta upoznao s pejsažima i ljudima čije je likove stavljao na slike - rekao je Čolović.
Naglasio je da je Jovanović bio internacionalni slikar koji je živio i stvarao u Minhenu, Beču, Londonu, Parizu, Italiji, Švicarskoj, a neko vrijeme boravio je i na Kavkazu, u Carigradu i Egiptu, Americi, a je imao brojne ugovore s evropskim galeristima kojima je isporučivao slike. S obzirom da je imao veliki broj naručilaca i dobivenih nagrada koje je dobio, Jovanović je jako dobro živio od slikarstva i za sobom je ostavio opus od nekoliko hiljada slika.
Jovanović je imao sklonost i da za različite naručioce naslika slike sa sličnim motivom, za što je Seoba Srba dobar primjer. Tu je sliku naručio srpski patrijarh Georgije Branković i ona je trebala biti izložena na Milenijskoj izložbi u Budimpešti kao srpski pandan Arpadovom osnivanju mađarske države, kako bi pokazao da Srbi pod patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem u Vojvodinu bježeći ispred turskog zuluma nisu stigli na Kosovu, već na poziv austrijskog cara Leopolda, kao saveznici Beča u ratu s Osmanlijama. Patrijarhu se nije svidjelo što je Jovanović u sliku uvrstio i uplakanu ženu s djetetom i stado ovaca, pa su oni u verziji koja se danas nalazi u Patrijaršiji SPC zamijenjeni dodatnim vojnicima na konjima. To Jovanoviću nije omelo da narodnu verziju zajedno s pravom na umnožavanje proda zagrebačkom poduzetniku Petru Nikoliću, pa je svaka od srpskih kuća imala tu, a kasnije i neku drugu reprodukciju njegovih slika. Time je Jovanović prešao barijeru između elitne i popularne umjetnosti.
Jovanović je kao Banaćanin, rođen u Vršcu 1859. Godine, slikao i motive svog kraja, pa je tako nastao i Vršački triptih koji je završio na spomenutoj Milenijskoj izložbi, gdje je i nagrađen, ali je svoju karijeru počeo slikama etnografskog ili historijskog karaktera koje se osim na Srbe (Ženidba cara Dušana, krunisanje Stevana Nemanjića, Takovski ustanak…), odnose i na druge narode i narodnosti Balkana. Kasnije je intenzivno radio i na portretima, pa je naslikao prvi portret cara Franca Jozefa u Šenbrunu, a napravio je i slike skoro svih aktera društvene scene Jugoslavije, od kralja Aleksandra do Tita, ali i mnogih ličnosti koje su nakon 1945. proglašene ratnim zločincima i narodnim neprijateljima.
- Kao što danas mediji prate sportske uspjehe, tako su nekad pratili Pajina dostignuća - rekao je Čolović, dodajući da je Jovanović nakon 1900. boravio uglavnom u Beču gdje je i umro, pa mu je urna po njegovoj želji prebačena u Beograd.
Na pitanje o odnosu s Urošem Predićem, također slavnim i dugovječnim slikarom, Čolović je rekao da su njih dvojica potekla iz iste bečke škole, ali da su se međusobno uvažavali, iako je Predić bio mnogo, kako bi se reklo, samozatajniji.
