Može se slobodno reći da je Ozren Grabarić najbolji kazališni glumac u Hrvatskoj danas i da uz Nebojšu Glogovca iz Beograda, Nikolu Ristanovskog iz Skoplja i Jerneja Šugmana iz Ljubljane čini četverolist vrhunskih scenskih protagonista na području nekadašnje Jugoslavije. S tim istinskim zaljubljenikom u svijet teatra i glume razgovaramo o ulogama i kako ih kreira, o stanju u kazalištu i politici, ali i o tome zašto su nam umjetnost i kultura danas nasušno potrebne.

Nedavno ste s predstavom ‘Hinkemann’ Zagrebačkog kazališta mladih, u kojoj igrate jednu od vodećih uloga, gostovali u Beogradu: izvjestitelji su uz ostalo zapisali da ona ‘vraća vjeru u kazalište’. Kako je uistinu bilo?

Bili smo oduševljeni prijemom. Dvorana je bila prepuna, ljudi su zamalo padali s balkona, a neki su prostajali cijelu predstavu. Osjećao sam golemo uzbuđenje u dvorani i nakraju smo dobili uistinu velik aplauz. Kod svakog gostovanja postoji doza kurtoazije – lijepo te prime, pa te hvale, ali ovdje su zaista bili iskreno oduševljeni. Bio je to velik događaj i za njih i za nas.

Društvo nas tjera da se opredijelimo: da budemo lijevo ili desno, za religiju ili protiv i da se ponašamo prema tim odrednicama. Ali ljudi nisu pravocrtna bića. U nama postoje mnoge osobine, često i mračna stanja

Za ulogu dijaboličnog vlasnika cirkusa u toj predstavi publika vas redovito nagrađuje ovacijama, a dobili ste i pregršt nagrada na festivalima. Kako se nosite s onim što nazivamo glumačkom taštinom?

Taština uvijek utječe na mene kao glumca, naročito kad me hvale i to je svakodnevna borba s demonima. Prije sam se puno teže nosio s tim i to se najviše odražavalo u svađi s redateljima, u netolerantnosti i mom traženju nekakve pravde. Moj profesor na Akademiji Tomislav Rališ poučio me kako se s time nositi: ‘Kad te budu hvalili, pomisli u sebi da ti je drago radi njih i tako ćeš amortizirati vlastiti ego.’

Istina je jedini smisao posla

Kako je izgledao susret s publikom u Beogradu, zasigurno drugačijom od one u Zagrebu?

Fantastično mi je što možemo putovati, izmjenjivati predstave i susretati se s ljudima koji drugačije doživljavaju kazalište. Recimo, slovensko je kazalište pod jakim utjecajem redatelja poput pokojnog Tomaža Pandura, Vita Taufera ili Jerneja Lorencija i tamošnja se publika onda odgaja u takvom duhu. U Srbiji pak imaju kult cijenjenih glumaca, pa oni igraju tako da si uzmu prostora kako bi ih publika mogla prepoznati. Hrvatska je negdje u sredini. Beogradska publika bila je oduševljena našom predstavom jer je vidjela spoj jako dobrog ansambla i jakog redatelja, kao što je to Igor Vuk Torbica.

Jedino nas kultura može inspirirati, sve tone ako ne postoji ništa što bi nas potaknulo. Političari nas ne inspiriraju, oni nas samo živciraju. Pogledajte Ameriku, Rusiju…

Na Brijunima ste radili zajedno sa srpskim glumcima?

Da, bila je to predstava ‘Odisej’ i važno je da smo započeli: bilo bi lijepo da u budućnosti mi igramo u Beogradu ili Ljubljani i da slovenski ili srpski glumci dođu u Zagreb. Jezik, uz male razlike, nije prepreka. Na Brijunima je bilo interesantno promatrati kako reagiraju pojedine sredine: slovenski su glumci bili na primjer spremni poslušati sve što bi im redatelj rekao, hrvatski bi prvo razmislili, a srpski odmah ušli u diskusiju s njime. Ali to je razlika u načinu – srpski glumci vole prirodnost i neposrednost i glumi pridaju nešto od privatnog ponašanja, a u Sloveniji se više odmiču od sebe, u svojevrsni artizam. Ja volim i jedno i drugo. Dosadno je kad cijeli život ostaneš samo u svom načinu glume…

Jednom ste rekli da ulozi pristupate sa spoznajom da sve što postoji u životu mora postojati i u vama. Što to znači?

Društvo nas tjera da se opredijelimo: da budemo lijevo ili desno, za religiju ili protiv i da se ponašamo prema tim odrednicama. Ali ljudi nisu pravocrtna bića. U nama postoje mnoge osobine, često i mračna stanja. U tom smislu kazalište je terapeutski prostor, sigurna kuća u kojoj se preispitujemo glumeći tolike različite i kompleksne likove i promatramo kakvi smo zapravo. S obzirom na to da kroz nas kao glumce moraju strujati sva ta iracionalna stanja, kazalište mora biti iskreno.

Koliko je ono danas iskreno?

Moram reći da s kazalištem imam problem, jer glumci često i prečesto nisu iskreni u poslu koji rade. Obično se kaže da su političari dobri glumci, ali to je krivo, za političara je istina često opasna kategorija koju ne smije izgovoriti, a za glumca je istina jedini smisao posla. Ako publici nećemo prenijeti neku istinu, zašto smo onda uopće izlazili na pozornicu? Mi govorimo tuđi tekst, ali ako ne govorimo našu priču kroz taj tekst, posao nam je besmislen. To bi trebalo stalno govoriti i studentima i pojedinim kolegama.

Jednom je Pero Kvrgić rekao da je smisao teatra da barem dva sata, dok smo u kazalištu, budemo bolji ljudi. Što vi mislite o tome?

Ako je današnje vrijeme gadno, a jest gadno, pa se onda i u kazalištu još intenzivnije pokazuje koliko je gadno, i nema nikakve inspiracije za nešto dobro, onda se za takvo vrijeme i takvo kazalište jako bojim. Jedino nas kultura može inspirirati, sve tone ako ne postoji ništa što bi nas potaknulo. Političari nas ne inspiriraju, oni nas samo živciraju. Pogledajte Ameriku, Rusiju… Ako nas ni kultura ne navodi na dobro, onda se bližimo sudnjem danu i svi zajedno možemo napraviti kolektivno samoubojstvo. Publiku ne smije boljeti želudac kad izlazi iz dvorane, ali ja ipak stalno slušam kako ljudi ne vole ‘apolitične’ predstave i kako su prestali voljeti teme sa sretnim krajem…

U vezi te ružnoće vremena je i ona misao da danas živimo u kaosu svega mogućega?

Živimo u suludom vremenu u kojem nas bombardiraju svim mogućim ideologijama: za gej brakove, protiv gej brakova, liberali, konzervativci, za abortus, protiv abortusa… Ili recimo nacionalisti: veliki Hrvati i veliki Srbi… Kako čovjek može biti ponosan na nešto za što nije sam zaslužan, za što nije odgovoran i što je rezultat, hajde da kažemo, kozmičke lutrije?! Mogu biti ponosan na svoj nacionalni identitet utoliko što mislim da je Hrvatska lijepa zemlja i što je u njoj lijepo živjeti i to bi bila neka osnova mog patriotizma. Ali da sam ponosan preko te mjere i po svaku cijenu, pa nisam.

Što su za vas vrijednosti u koje vjerujete?

Mogu razumjeti da je ljudima lakše ako se osjećaju djelom nekog mnoštva, ali ja se u grupi u kojoj dvadeset ljudi misli isto ne osjećam dobro. Puno me više fasciniraju ljudi koji u ovom svijetu površnosti i traljavosti naprave, makar iz inata i makar u svojoj garaži, nešto dobro. Ta marljivost i profesionalizam su tračak svjetlosti u kaosu koji živimo, gdje mnogi rade loše i bez zanimanja. To mi se čini puno značajnijom patriotskom kategorijom od praznog busanja u prsa.

Dignitet struke

Često spominjete važnost posla kojim se bavite?

U našoj je profesiji važno insistirati na dignitetu struke: da ljudi dođu spremni na probe, da insistiraju na kvaliteti i da budu profesionalni. Umjetnost nije magla nego vještina koja se vježba svaki dan. Kad ne bi bilo tako, svatko bi mogao biti glumac, kao što se danas svatko u TV sapunici potpisuje kao glumac. To je srušilo naš dignitet, pored činjenice da nemamo glumački sindikat i da uopće nismo zaštićeni. Ako se čuva dignitet struke, onda se zna što je kvaliteta i onda se glumcu u ansamblu može reći: ti ne radiš dobro a dobivaš plaću, a onaj koji nije u ansamblu i ne dobiva plaću bolji je od tebe. Tada bi se i upravi moglo reći: učinite nešto, stimulirajte dobre, a obeshrabrite loše.

Kako to što govorite izgleda u kazališnom životu Hrvatske?

Ono što mogu reći jest da u kazališnim institucijama vlada ozbiljan kaos, upravo stoga što ne postoje parametri kvalitete po kojima se netko vrednuje. Danas se to vrednovanje svodi na osobne dojmove i na privatluk: nekome se mogu svidjeti, ali što ako mu se ne svidim i ako svi služimo na osnovu nečijih osobnih dojmova, a ne parametara profesije? Tek na temelju takvih parametara vještine i zanata nadograđuje se umjetnički dojam jednog glumca ili glumice, koji je iracionalan i neuhvatljiv, ali ga nema bez vještine koju taj glumac ili glumica moraju izgraditi.

Zar vaša predstava ‘Dnevnik jednog luđaka’ ne govori upravo o svijetu koji je izgubio kompas?

Pa da, moj junak pita zašto je ovaj gore, a ja dolje… zašto se ova cura zaljubljuje u onog tipa, a ne u mene? Zašto je ovaj kralj Španjolske, a ja samo činovnik devetog reda? Iz tog nedostatka kriterija bježi se jedino u ludilo. Rezultat svega, kao u predstavi ‘Hinkemann’, jest da se ljudi ponižavaju, da su prinuđeni u cirkusu za zabavu publike gristi štakorima vratove, a šef cirkusa, koji je vrlo intiman sa svojim radnicima, predstavlja jedno golemo i nepredvidljivo zlo.

Jednom ste rekli da bi ljudi koji rade na važnim poslovima trebali ponuditi svoj život i svoju karijeru za neko više dobro. Kako je to ovdje moguće postići?

Moramo se vratiti obrazovanju da bismo se hrvali s tim problemom. Obrazovanje je kod nas kronično pogrešno postavljeno, ono nas šopa informacijama umjesto da u nama budi znatiželju. Ja sam gimnaziju završio u Barceloni i bio sam slab u općoj kulturi, ali kad sam došao na zagrebačku Akademiju, imao sam silnu znatiželju saznati nešto novo. Slično je i s javnim poslom: ne možemo ministra natjerati da misli kako mi želimo, ali mu možda možemo pobuditi želju da postane dobar u svom poslu. Za vrijeme prethodne, katastrofalne vlade, loše iskustvo s ministrom kulture nije bilo samo u tome što je davao grozne političke izjave, nego i što je bio potpuno nekompetentan za taj posao. Mislim da se danas ipak u nekim ljudima budi svijest da trebaju postati bolji u poslu koji rade, motivirani idejom da se očiste od smeća koje ih okružuje. U ovako ozbiljnom trenutku zapravo i nema alternative takvom razmišljanju.

Kao predavač na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, prenosite li takve postulate studentima?

S njima se vraćam osnovnim principima glume. Jedno od glavnih pitanja je kako da publika vjeruje glumcu na pozornici, a ja studentima govorim ono što govorim i sebi: ako si na sceni zanimljiv cijelim svojim bićem, ne trebaš ništa dodavati svojoj glumi. Na sceni se ne smije biti samo prisutan, nego se zaista mora biti. Također, na pozornici se glumci moraju čuti, ali ne smiju vikati. Sjedio sam nekoliko puta na predstavama u HNK-u i glumci se nisu čuli, odnosno ponekad bi se i čulo ono što glumac govori, ali se ne bi čula njegova misao, ono što je ispod teksta ili između riječi. Pa onda tišina: trebalo bi osnovati katedru za tišinu, kad na sceni slušamo čitavo svoje tijelo, a ne namigujemo samo očima.

Jednom nam je Ljuba Tadić kazao da je kao glumac naučio disati u onoj čuvenoj predstavi ‘Čekajući Godota’ Ateljea 212…

Jako je važno za glumca kako diše: danas živimo ubrzano, svagdje kasnimo, pa onda dišemo plitko i naši glasovi postaju visoki, bez prostora dubine. Raspon glasa, kojim glumci izražavaju čitav dijapazon raspoloženja, postaje u takvom načinu života sužen… i zamislite onda kako izgleda jedan monolog na sceni.

Koliko na ADU-u uopće ima takvog pristupa vještini glume?

Na našoj Akademiji često je prisutna pedagogija koja vam usađuje kompleks da nešto ne možete, a ne impuls znatiželje kojim nakraju nešto zavolite. Kad sam ja došao studirati, među pedagozima-redateljima bilo je uvriježeno da ‘glumac mora biti malo glup da bi ga se moglo modelirati’. To znači da žele glumca izvođača, a ja želim biti glumac autor. Slikari slikaju slike da bi se izražavali, a ja se kao glumac želim izraziti kroz velike i male uloge. Zato kazališni pedagog može jednom rečenicom uništiti ljubav prema profesiji kojom se želite baviti i zato je pedagogija uopće silno odgovoran posao. Kazalište je veće od života i otvara prostor glumčeve mašte, imaginacije i kreacije, baš kao kad smo kao djeca s punim uvjerenjem pristupali igri kauboja i Indijanaca…