Predstava o ratu u Hrvatskoj, odnosno o posljednjim danima obrane Vukovara u jesen 1991., pod naslovom ‘Pad’ i u režiji Mirana Kurspahića, najavljivana je kao otkrivanje ‘prave istine’ o onome što se tada događalo i kao umjetnička provokacija koja nikoga neće ostaviti hladnim. Odmah da kažemo da se ništa od toga nije dogodilo. Okosnicu izvedbe predstavlja reprodukcija razgovora koje je komandant obrane grada Mile Dedaković Jastreb iz Vinkovaca vodio s političkim i vojnim dužnosnicima u Zagrebu, a male scenske minijature, umetnute u taj dugi telefonski duel, predstavljale su ironične komentare na atmosferu koja je u tim uredima vladala. Ideja da se ovom predstavom razotkrije neka velika istina bila je zapravo otkrivanje tople vode, jer je većina tih razgovora već poznata i nebrojeno puta komentirana.
Po načinu na koji su glumci odigrali konverzaciju između Banskih dvora i Dedakovićevog zapovjedništva izvjesno je da je namjera predstave bila da se pokaže kako je državni vrh na čelu s Tuđmanom bio neodgovoran i kako je, slanjem oružja na kapaljku, obranu Vukovara ostavio na cjedilu. Paradoksalno je međutim da kada se slušaju te poruke između Zagreba i Vinkovaca iz 1991. tipa ‘izvještaj je pripremljen, nismo ga još poslali’ ili ‘trebaju vam kamioni, radimo na tome’, onda nas one silno podsjećaju – izvan svake patriotske ljutnje – na mentalitet neoprostive neurednosti u kojem i inače živimo. Od činjenice da za svaki potez u životu beskrajno dugo čekamo nekog nevidljivog birokrata, do toga da tvornice propadaju jer je netko u njima nesposoban i da je Hrvatska 25 godina od stjecanja nezavisnosti dužna pedesetak milijardi eura inozemnim kreditorima. Što je onda toliko neobično i šokantno u ovoj predstavi? Na scenu se potom donose koferi puni strane valute kao krunski dokaz nemoralnog ponašanja vojnog i političkog vrha, iako znamo da je korupcija sastavni dio našeg života već stoljećima. Da ne govorimo napamet: prema istraživanju EU-a iz 2014. među zemljama članicama, Hrvatska zbog korupcije gubi godišnje 15 posto BDP-a ili 2,2 milijarde eura, odnosno ‘89 posto građana Hrvatske smatra da su podmićivanje i veze najlakši način dobivanja javnih usluga’. Zašto bi u ratu bilo drugačije, osim što je korupcija zbog izvanrednih okolnosti tada grublja i evidentnija? Publika ove predstave podijeljena je dvije grupe, na one koji je gledaju ‘iz Predsjedničkih dvora’ i na one ‘u zapovjedništvu u Vinkovcima’, radi ‘različitog pogleda’ na isti problem, ali to šetanje publike već smo puno puta iskusili i u ovoj predstavi ono je bilo potpuno nepotrebno.
Što je trebalo učiniti umjesto ove pretenciozne i isprazne priče? Trebalo je ispričati pravu priču o ljudima iz Vukovara nekada i danas koja, barem u kazalištu, nikada nije ispričana i koja bi puno rekla i o svakom drugom socijalnom kontekstu. Autentičnu priču, na primjer, o stvarnom bračnom paru koji je živio u tom gradu, gdje je ona slučajno Hrvatica a on Srbin, koji je, poput mnogih takvih parova u blagorodnoj Slavoniji, do rata živio sretno, s kućom koju su oboje svojim rukama sagradili. Sedam godina nakon rata nije više bilo ni kuće ni zaposlenja, a muž i žena živjeli su u napuštenom svinjcu. Muž, koji je jedva napunio pedesetu, obraćao bi se često svojoj nešto mlađoj supruzi, koja je izgledala petnaest godina starije i iscrpljeno, mirnim riječima, bez drame i drhtaja: ‘Hajde, Milka, da se ubijemo, da ne živimo više, jer ovako ne možemo.’
Među glumcima ‘Pada’ ne treba nikoga posebno isticati, osim srčanog i nadahnutog Milivoja Beadera u ulozi Mile Dedakovića, jer sve ostalo bila je neka vrsta radiodrame koja je trebala djelovati dramatično, a bila je tek šminkeraj na tragičnu temu.
