Traumu rađanja nove države pobjednici moraju legitimirati kao apsolutno nužnu i izbrisati javnu memoriju na mogućnost drugačijih ishoda, odnosno eliminirati elemente koji narušavaju oktroirani narativ i hegemonsku politiku kolektivnog sjećanja. Pobjednici povijest brišu, a poraženi su često dva puta ubijeni: ponekad i fizički, a svakako simbolički. Historičar Dragan Markovina u nedavno objavljenoj knjizi ‘Povijest poraženih’ (Jesenski i Turk, 2015.) na primjeru Dalmacije donosi višeslojnu historiju ‘odozdo’, priče zbrisanih zajednica, pobornika pobijeđenih ideja i neposlušnih pojedinaca: Talijana i Srba, autonomaša i integralnih Jugoslavena, takozvanih orjunaša, te komunista i opozicionara od Vicka Krstulovića do Gorana Babića i feralovaca. Priča je to o uništavanju manjinskih komponenti sve dok od pluralnog hrvatsko-srpsko-talijanskog identiteta nije preostalo isključivo jedno: Hrvat-katolik. Porazno je da reakcionarni dio Dalmacije barem od 1797. u svakoj ideji modernizacije vidi židovsko-komunističku urotu s ciljem razaranja ‘tradicionalnih vrijednosti’. Već tada je fra Andrija Dorotić opciju uvođenja francuske revolucionarne vlasti – nasuprot austrijske, klerikalne – okrstio kao jakobinsko-ćifutsku zavjeru. Od retorike tog popa pa do one Marka Perkovića u Dalmaciji se nije promijenilo apsolutno ništa.
Markovinin pristup znači miniranje crno-bijelih slika i dijagnosticiranje do tada nevidljivih kontinuiteta, u skladu s postavkom Pierrea Noraa po kojoj je ‘službena povijest antagonizirana s pamćenjem’, što nerijetko važi i za znanost posvećenu teleološkoj priči o mukotrpnom hodu ka nacionalnoj državi. Zatiranje romanske baštine, nametanje Talijanima kolektivne krivnje za fašizam i percepcija njihovog egzodusa kao poželjnog ispostavljaju se kao matrica po kojoj će pedesetak godina kasnije biti tretirani i Srbi, a (jugo)slavenski šovinizam kao prethodnik hrvatskog. Autor ne ekskulpira krivnje pripadnike tih zajednica, koji su se redovito odavali vlastitim šovenskim projektima i time asistirali hrvatskom nacionalizmu. Ipak, upravo je Talijan 1942. u Splitu bacio bombu na fašističku limenu glazbu, a suludo inzistiranje Srba na secesiji izgleda razumljivije u kontekstu činjenice da je mjesecima prije bombardiranja Zadra pogromaška rulja uz pratnju hrvatske policije uništila više od stotinu objekata u vlasništvu Srba. Među izbrisane događaje spadaju i splitski spomenik kralju Aleksandru, inzistiranje dalmatinskih Hrvata 1918. na što bržem ujedinjenju sa Srbijom – u trenucima kada Stjepan Radić izgovara čuvenu peradarsku poredbu – ili plan Tina Ujevića i Vlade Čerine da preduhitre Mladu Bosnu i u ime jugoslavenstva ubiju Franju Ferdinanda.
Autor, čini se, odvaja ekonomski i idejni aspekt, stavljajući naglasak na ideologije, odvojeno od materijalne osnove, pa izriče stav – razumljiv, ali možda problematičan – po kojem je poništavanje rezultata socijalističke revolucije manji problem od nacionalizma
Druga tema knjige potpuno je rastakanje svih postignuća Jugoslavije kao ‘najozbiljnijeg modernizacijskog projekta na ovim prostorima’ (Marie-Janine Calic), odnosno pretvaranje ex-socijalističkih republika u ‘polukolonije’ u kojima su – u slučaju Hrvatske – Crkva i HDZ razgradili sekularnu državu, odgojili ksenofobnu i konzervativnu generaciju, proveli reviziju NOB-a i legitimirali kriptoustaštvo. Markovina glavnog krivca za takav razvoj locira u politici SKH-a i SDP-a koji su u bitnom preuzeli ideološki okvir tuđmanizma. U to se uklapa i spomeničko izjednačavanje žrtava fašizma i komunizma, provedeno za vrijeme posljednje SDP-ove vlade. Što se Splita tiče, zaključuje autor, ‘otvoriti frontu protiv gradskog SDP-a (…) bio bi jedini ispravan antifašistički čin’. Nasuprot svim domobranskim, licemjernim tendencijama građanskog društva (poput osude holokausta bez spominjanja genocida nad Srbima), Markovina se, naslonjen na teze Viktora Ivančića o Srđi Popoviću, zalaže za odlučnu rehabilitaciju jugoslavenstva kao jedinog emancipatornog stajališta, a ne libi se ni decidiranih stavova poput onoga o neuspjehu državotvornog projekta, svrstavanja uz Miloša Žanka nasuprot proljećarima ili citiranja Šime Vranića, aktera zagrebačke ‘68. po kojem je, za razliku od ‘Tuđmanistana’, SRH ‘najuspješnija država u povijesti hrvatskog naroda’.
Da se odmaknemo od prepričavanja, knjizi se može uputiti nekoliko prigovora. Markovina, čini se, odvaja ekonomski i idejni aspekt, odnosno klasičnim rječnikom ‘bazu’ i ‘nadgradnju’, stavljajući naglasak na ideologije, odvojeno od materijalne osnove, pa izriče i stav – razumljiv, ali možda problematičan – po kojem je poništavanje rezultata socijalističke revolucije manji problem od nacionalizma. Međutim, upitno je mogu li se događanja 1980-ih i 1990-ih godina objasniti izvan političko-ekonomskog strukturnog sklopa – analize zatvaranja republika unutar svojih granica, interesa partijskih, menadžerskih, tranzicijskih i intelektualnih elita te klasnih promjena – dakle teorije države i odnosa unutar dijagrama sila njezinih vladajućih frakcija. U suprotnom, ostajemo nijemi pred pitanjem zašto su mase protiv vlastitih interesa podržale nacionaliste, dok nacionalizam postaje vrst usuda, neobjašnjive metafizičke sile koja nastaje izolirano od društvene realnosti: opisali smo posljedice, ali uzroci su nam nepoznati. Od ‘nove ljevice’ Markovinu razlikuje i podozrivost prema klasnoj borbi i direktnoj demokraciji u sadašnjici.
Manji dio knjige, naročito onaj koji donosi događanja posljednjih godina, kompiliran je dijelom od novinskih članaka, pa pratitelji društvenih gibanja u zemlji neće – za razliku od vrlo intrigantne arheologije esula, jugounitarista i radničkog pokreta ili distinkcije refleksivne i restaurativne nostalgije iz prvog djela – doznati mnogo novog ni u pogledu činjenica ni u pogledu teza. Autorov diskurs prema odabranim kontraakterima, također, ponekad djeluje presentimentalan, bez imalo kritičkog odmaka.
Unatoč primjedbama – a ovo, na kraju, nije strukturalistička analiza (post)jugoslavenske države, nego esejistička studija iz politike sjećanja s elementima osobnog svjedočanstva – imajući u vidu da se ‘društvena i politička moć ponajprije predstavljaju kroz kontrolu nad poviješću i prostorom’, činjenicu da se identitet oblikuje kroz diskurs te napore koje nacionaltregeri i domobrani ulažu da unište njima suprotstavljene memorije, ovo djelo je potrebno i dosljedno antirevizionistički angažirano sredstvo otpora narativu šovinističkog državotvorstva i prava minihrestomatija disonantnih glasova. ‘Knjige su oružje u ratu ideja’, rekao je Roosevelt. ‘Povijest poraženih’ oružje je za preživljavanje mraka.
