Povratnik Božo Drpa iz Vrginmosta pomirio se sa činjenicom da nema riješeno stambeno pitanje i potuca se od nemila do nedraga već petnaest godina po okolnim selima. Pomirio se i sa skromnom socijalnom naknadom, ali nikako se ne može pomiriti s činjenicom da još nije pronađen i kažnjen ubojica, ili barem nalogodavac ubojstva njegova osamnaestogodišnjeg brata Dragana, ustrijeljenog u potiljak za vrijeme Oluje u okolici Slunja.
- Moj brat Dragan mobiliziran je u Vrginmostu od strane vojske Krajine pred sam kraj rata, 1995. Imao je jedva 18 godina i upućen je na front u nepoznatom pravcu. Mene nisu odveli jer imam oštećenu kralježnicu, operiran sam, ugrađena mi je metalna šipka i ta činjenica spasila me vjerovatno od smrti. Vrlo brzo došla je Oluja, majka i ja smo pobjegli u Srbiju, a o sudbini brata ništa nismo znali. Tako su prolazili dani i godine. Majka je ostala u Srbiji, ja sam se 2001. vratio u Vrginmost gdje sam proveo djetinjstvo i najljepše dane svog života. Jednostavno, srce me je vuklo natrag. Nije bilo dana da nisam razmišljao o bratu, raspitivao sam se na sve strane, kod znanih i neznanih, no odgovora nije bilo. Policiji u Zagrebu sam dao sve potrebne podatke o bratu, meni i majci izvađeni su krv i uzorci DNA, ako se slučajno nešto pronađe. Teško je opisati strah i crne slutnje koje sam proživljavao sve to vrijeme, negdje u podsvijesti osjećao sam da ga više nema, ali, kao i uvijek nada umire zadnja. I tako gotovo 20 godina – priča Božo Drpa.
Kad sam saznao da je moj Dragan ubijen metkom u potiljak, bio sam zgranut i nisam mogao od šoka dugo doći sebi. Pa zašto ga, kad su ga već uhapsili, nisu zarobili?
Prošle godine u studenom, Božo je dobio poziv da dođe u Slunj jer je u blizini pronađena grobnica sa dvadesetak tijela. Pun zebnje, Božo je 17. studenog prošle godine otputovao u Slunj, prisustvovao ekshumaciji i slutnje su se obistinile. Identificirao je tijelo svoga brata. Patolog mu je objasnio da je brat ustrijeljen metkom u potiljak, da je to uzrok smrti i da su to jedine ozlijede na tijelu.
- Kad sam saznao da je moj Dragan ubijen metkom u potiljak, bio sam zgranut i nisam mogao od šoka dugo doći sebi. Pa zašto ga, kad su ga već uhapsili, nisu zarobili? Posebno mi to teško pada jer je Dragan bio još gotovo dijete. Nije nikada ni mrava zgazio, volio je život i nikada se nikome nije zamjerio. Na front je odveden pred sam kraj rata, uz obrazloženje da mora služiti vojsku. Da je odbio, tko zna što bi bilo. Pobjeći nije htio jer se bojao da se netko ne osveti meni i majci – objašnjava Božo.
Nakon nekog vremena Božo je dobio rješenje u kojemu piše da je njegov brat 4. kolovoza - umro. Ogorčen, pokušavao je na sve načine razjasniti stvar, no pravnik iz besplatne pravne pomoći rekao mu je da sačeka glavno rješenje, koje nije stiglo niti do dan danas.
Istražujući sam, Božo je pronašao na web stranici Dokumentaciono informativnog centra Veritas podatke koji su ga šokirali.
- Zamislite, tamo jasno piše da je masovna grobnica kod Slunja, u blizini vojnog poligona, otkrivena zahvaljujući svjedočenju hrvatskog vojnika Petra Ivića koji je potvrdio da su svi iz te grobnice zarobljeni u Siveriću, kasnije likvidirani po izričitoj naredbi tadašnje Službe za zaštitu ustavnog poretka RH. Da li je to istina, ja ne znam, ali svatko to može pročitati, to još uvijek stoji na internetu – zaprepašten je Božo Drpa.
Nije mu jasno kako da je to sve sasvim slučajno saznao na internetu. Nitko ga o ničemu nije obavijestio i nema pojma da li je slučaj zaključen ili se još provodi istraga. I tko je odgovoran za umorstvo njegova brata.
Kako je Policijska uprava Karlovačka nadležna za slučaj jer se dogodio na području njene nadležnosti, na naš upit policijska službenica za odnose s javnošću Senka Staroveški, odgovara: U vremenu od 16. do 18. lipnja 2014. temeljem naloga izdanog po sucu istrage Županijskog suda u Rijeci, na lokaciji pored pravoslavnog groblja u mjestu Slunj provedena je ekshumacija posmrtnih ostataka iz vremena kolovoza i rujna 1995. godine. Ekshumacija je provedena po zamjeniku državne odvjetnice u Rijeci u suradnji s ministarstvom branitelja i Upravom za zatočene i nestale. Nakon izvršene ekshumacije posmrtni ostaci prevezeni su u Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagrebu, radi utvrđivanja uzroka smrti i provođenja postupka identifikacije. Za daljnje upite u vezi navedenog, potrebno je obratiti se Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci – stoji u odgovoru Senke Staroveški.
Do zaključenja ovog broja Novosti, nismo dobili odgovor na pitanje koliko je napredovala istraga Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci.
No tragična smrt brata Nikole, nije jedina nesreća koja je pogodila Božu Drpu. Prije rata Članovi porodice živjeli su u stanu u centru Vrginmosta koji je majka dobila od trgovačkog poduzeća i na taj stan ostvarila je stanarsko pravo. Poslije rata, dotrajala zgrada je srušena i na njenom mjestu, sredstvima Republike Hrvatske sagrađena je 2009. nova zgrada sa više stanova, namijenjena zbrinjavanju onih kojima je to neophodno.
Kada se Božo vratio, premda je imao punomoć od majke koja živi u Beogradu, nije uspio dobiti povrat stana, iako u novoj zgradi ima i praznih stanova. Obijao je vrata mnogih ustanova, no od stana ništa. Posljednji zahtjev uputio je Državnoj upravi za stambeno zbrinjavanje odmah kako je zgrada sagrađena. Odgovor da se zahtjev odbija, stigao je dvije godine kasnije. Božo odlazi u Ured u Petrinji kako bi mu razjasnili stvar, no tamo mu činovnici jednostavno objašnjavaju da majka i on ‘na stan nemaju pravo’. Već 14 godina Božo Drpa snalazi se kako zna i umije, trenutno živi u Boviću kod nekih ljudi kojima umjesto stanarine odradi neke poslove, ali struju i vodu plaća. Ostvario je i socijalnu pomoć od 800 kuna na mjesec, što jedva dostaje za bilo kakav život.
