Prije desetak dana, nedugo nakon što je navršio 76. godinu života, umro je Wes Craven, jedan od najvažnijih postmodernista američke i svjetske kinematografije. S diplomama iz engleske književnosti, psihologije i filozofije uronio je u svijet filma, i to ni više ni manje nego onog pornografskog. Iz stroge baptističke obitelji koja mu je zabranjivala gledanje filmova, Craven je, u mladalačkoj opoziciji, razvio poseban interes i za pokretne slike i za filmske prikaze seksualnosti, ali i nasilja, pa nakon što je pod pseudonimima režirao niz hardcore pornića, 1972. vlastitim imenom potpisuje montažu, scenarij i režiju službenog prvijenca "Posljednja kuća nalijevo".
Nastao u epohi žanra horora koju je obilježila silna kreativnost u gotovo amaterskim produkcijskim uvjetima (nakon "Noći živih mrtvaca" Georgea A. Romera, a prije "Teksaškog masakra motornom pilom" Tobea Hoopera), Cravenov debi bio je zapravo parafraza njegova omiljenog filma, Bergmanova divnog i okrutnog klasika "Djevičanski izvor", parafraza u kojoj je osebujno povezao crni karikaturalni humor i dokumentaristički intonirane prizore brutalnog (seksualnog) nasilja. Film je stekao kultni status kao i sljedeći mu (horor) uradak "Brda imaju oči" (1977.), da bi sredinom osamdesetih Craven realizirao ključno djelo svog opusa u smislu dosizanja šireg odjeka kod publike i dobrog statusa kod producenata – "Stravu u Ulici brijestova". Pritom je Bergmana zamijenio Hitchcockom i De Palmom, u blažoj varijanti slijedeći neobičnu narativno-dramaturšku strukturu "Psiha" (lik uveden kao junakinja stradava neočekivano rano), odnosno cijeli film de facto pretvorivši u elaboraciju završnog kadra "Carrie", čije uznemirujuće supostavljanje sna i jave dovodi do stanja njihova nerazabirljiva prepletanja, polučivši jedan od bitnih oniričkih radova druge polovice dvadesetog stoljeća. Uz to je u središte narativa postavio pametnu, privlačnu i nadasve aktivnu mladu protagonisticu, čime je zadobio feminističke simpatije (kao i uopće žanr horora u tom razdoblju).
Postmodernističke impulse tog i ranijih filmova (lucidan odnos spram slikopisne baštine, poigravanje odnosom sna i jave odnosno fikcije i zbilje) Craven razrađuje na prijelazu osamdesetih u devedesete naslovima poput "Shockera" i "Ljudi ispod stuba", da bi ih do klimaksa doveo u ingenioznom ostvarenju "Nova noćna mora Wesa Cravena" (1994.), vatrometu inter/metatekstualnih postupaka kojim je ujedno zaključio serijal o grotesknom zlikovcu Freddyju Kruegeru (vizualno svojevrsna parafraza izvornog Murnauovog Nosferata), promoviranom u početnom izdanju franšize, spomenutoj "Stravi u Ulici brijestova". Ludičko igranje žanrovskim odrednicama horora do komercijalnog je vrhunca doveo krajem devedesetih humornom horor trilogijom "Vrisak", autorski surađujući sa scenaristom Kevinom Williamsonom, a tu je suradnju neočekivano obnovio u svom posljednjem ostvarenju "Vrisak 4" iz 2011., još jednom izdanku razgaljujućeg igralačkog postmodernizma, sjajnoj točki na i svojeg izuzetnog opusa.
Iako se u njemu našlo mjesta i za izlet u major produkciju (horor komedija "Vampir u Brooklynu" s Eddiejem Murphyjem), odnosno suradnju s još jednom megazvijezdom, Meryl Streep u melodrami "Muzika mog srca", Wes Craven bio je i ostao prvorazredni autor žanra (niskobudžetnog) horora, koji je istovremeno konstruirao i dekonstruirao te lucidno garnirao raznim žanrovskim i artističkim primjesama, iznova dokazujući da skromna sredstva i tzv. trivijalni kontekst ne moraju biti nikakva brana umjetničkoj relevantnosti.
