S prijedlogom novog kurikuluma pod dirigentskom palicom Borisa Jokića stvari stoje otprilike kao i s našim izborima na kojima se obično bira između zla i goreg: iako je on umnogome manjkav, nakon što vidiš tko ga sve napada moralni ti imperativ nalaže da drukaš za njega. Jer kad se zna da su protiv Jokićeve ekipe oni s portala dnevno.hr, iz emisije ‘Pola ure kulture’ i Slobodan Prosperov Novak, onda je nekako nezgodno primjećivati kurikularne falinge. Jednostavno, nije pristojno. Evo, recimo, iako na liberalnoj ljevici nije baš oportuno primijetiti da neka Novakova primjedba drži vodu, ipak ćemo se morati donekle složiti oko one o postojanju tajne veze između ovodobne reforme i onodobne Šuvarove. Brzopotezno je ovu potonju Novak nazvao ‘tempiranom bombom’ koja s recentnom školskom reformom upravo otkucava. Odmah je pojasnio što je pod time mislio, naime da je Šuvar u svojoj reformi krenuo s rashrvaćivanjem domaćeg školstva, da bi nova reforma – jer u lektiru nisu uvrstili jednog Marka Marulića, dakle ni manje ni više nego oca hrvatske književnosti – to samo dovršila.
Ne htijući, Novak pogađa jednu stvar: sa Šuvarovom reformom iz druge polovice sedamdesetih godina u nas je doista otpočelo nešto novo, što se upravo ovih dana sprema okončati. No nije posrijedi rashrvaćivanje škole, kako bi to Novak za potrebe aktualnog političkog trenutka htio, nego nastavak instrumentalizacije obrazovanja, što znači da se na školstvo gleda kao na svojevrsnu panaceju za slabo funkcionirajuće tržište rada. Svojedobno je to isto, dakle preorijentaciju škole iz humanističkog u funkcionalistički pogon, Stipi Šuvaru i njegovoj reformi zamjerao Boris Buden. Međutim, Šuvarov pokušaj kapitaliziranja znanja u uvjetima udruženog rada, što nije jednako današnjem tržištu rada, doima se kao mačji kašalj naspram ove reforme koja nedvosmisleno promovira školstvo u trening za biznis. Kad smo već kod biznisa, kažimo da današnja business friendly reforma neke od svojih glavnih akcenata stavlja upravo na vrijednosti kao što su inicijativnost, projektna usmjerenost, razvoj poduzetnog duha, orijentiranost prema tržištu, cjeloživotno obrazovanje i slično.
Osim toga, Šuvaru bi se, prije nego što mu se nešto prigovori, u plus trebalo staviti to što je školstvo demokratizirao i to na način da je kurikulume strukovnih škola našpikao općeobrazovnim i humanističkim predmetima, čime je barem donekle onodobnim strukovnjacima omogućio lakši prolaz do fakulteta. Podsjetimo i na to da je Šuvar u to vrijeme shvatio da je sukob baze i nadgradnje više nego ozbiljan, odnosno da industrijski sektor, nova tehnologija i nova ekonomska situacija traže drukčiju naobrazbu. Također, svojom je reformom pokušao izmiriti nespojivo (naknadnom pameću to lako zaključujemo): demokratsko-egalitarne principe koji leže u temelju svake radikalne pedagogije i već tada prevladavajući common sense koji je inzistirao na tome da škola bude mjesto selekcioniranja kadrova za njihovo kasnije alociranje u radni i poslovni svijet.
Otprilike u isto vrijeme, dakle sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, slična je javna rasprava bila vođena i u Sjedinjenim Državama. Tamo su Samuel Bowles i Herbert Gintis u svojoj klasičnoj knjizi ‘Školovanje u kapitalističkoj Americi’, napisanoj u postšezdesetosmaškoj maniri, ustanovili postojanje tenzije između humanističkog i humboltovskog tipa obrazovanja koje smjera na cjelokupnu ličnost, a koje je polako ali sigurno silazilo sa scene, i obrazovanja koje je nastupalo i koje je prioritetno pogodovalo zahtjevima za tehničkim znanjem što stižu iz svijeta rada u takvom tipu društva u kojem se na naobrazbu gleda kao na još jedan vid investicije u ljudski kapital.
Inače, sadašnja reforma – ne samo zbog Šuvara kao davnog predšasnika današnjih promjena, nego i zbog novijih inicijativa – nije nastala, da tako kažemo, ex nihilo. Uoči ulaska Hrvatske u Evropsku uniju i po njezinoj direktivi, a sve za potrebe harmonizacije domaćeg zakonodavstva i prakse s evropskim, u nas je 2011. napisan i na snagu stavljen ‘Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje’. Već je u tom dokumentu naglasak bio stavljen na kompetencije za inicijativnost i poduzetnost. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se u novi sistem inkorporirati međusobno oprečne vrijednosti kao što su poduzetnički i kritički duh, koje nova reforma paralelno kani njegovati. Ako znamo da će jedna od novosti u reformiranom kurikulumu biti i uvođenje financijske pismenosti već od prvog razreda osnovne škole, u okviru koje će se djecu poučavati o ulaganju, štednji i odgovornom raspolaganju novcem, vjerojatno će nam tek buduća praksa dati odgovore na pitanje kako s afirmiranjem računovodstvenog rezona ukorak ide i onaj drugi proklamirani cilj – kritičko mišljenje. Naime, to je mišljenje po svojoj biti demistifikatorsko i neprilagodljivo, dok je trgovački rezon sistemu uvijek akomodirajući. Ali tko zna, možda upravo u toj napetosti između kalkila i igre leži zasad neprepoznata vrijednost predloženog silabusa.
Što se tiče mogućih prijepora oko nekih drugih pitanja, kakvo je recimo ono o učenju novije povijesti, sumnjamo da će tu biti nekih većih neslaganja. Reformatori će se na tom području vjerojatno posve adaptirati zahtjevima desnice, ne iz nekih posebno oportunističkih razloga, nego zato što većih razmimoilaženja u stručnoj i općoj javnosti oko nastave povijesti koja obrađuje devedesete godine zapravo nema. Stvar je samo u broju sati: desna vlada satnicu hoće napumpati, dok bi liberali s time optimizirali. Recimo, dovoljno se držati naputka aktualnog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića o tome kad bi povijest imala startati: ‘30. svibnja 1990. treba biti jedna vrsta nulte godine kada uistinu počinje povijest moderne hrvatske države’. Prigovori ‘nultoj godini’ teško da će doći do izražaja, jer društveni konsenzus oko toga postoji.
Ono što se dade primijetiti kod oba ovdje spomenuta liberalna školska reformatora, i kod Šuvara i kod Jokića, jest to da njihov sistem ima ugrađenu jednu pogrešku: opće društvene nekoherentnosti oni pokušavaju riješiti, ili barem ublažiti, promjenom školskog sistema. Kad bi to bilo moguće, kriza bi se mogla relativno lako prebroditi, kako ona u SFRJ koja je nakon privredne reforme šezdesetih zahtijevala i reformu školstva sedamdesetih, tako i ova sadašnja. I pedagoški entuzijasti i medijski podržavatelji reforme, oni koji smatraju da je u školskom sistemu izvor problema, egzaltirano konstatiraju da je ‘Jokićev kurikulum jedina stvarna, prava društvena reforma koja se u Hrvatskoj dogodila u posljednjem desetljeću’. Međutim, škola samo reproducira vanjsku hijerarhiju, ona precrtava uvjete nejednakosti i na manje ili više direktan način eksploatacijski karakter današnjeg društva duplicira na školski sistem. Drugim riječima, to što će đaci danas-sutra s više vještina a manje znanja biti lakše zapošljivi, ne znači da će biti manje eksploatirani.
