Ima li Ivo Sanader pravo na zakonito suđenje? O pravednom i pravičnom suđenju u politički zagađenom pravosuđu naivno je govoriti, ali ono zakonito trebalo bi biti minimum koji bi Hrvatska kao članica Europske unije morala osigurati svojem bivšem premijeru, unatoč tome što je u javnosti preko noći prevalio put od omiljenog do najomraženijeg političara, od lidera HDZ-a i uspješnoga proeuropskog premijera do ratnog profitera i okorjeloga korumpiranoga kriminalca.
Poništavajući presude zagrebačkog Županijskog i Vrhovnog suda kojima je Sanader u slučajevima Hypo i Ina-Mol proglašen krivim i osuđen na zatvorsku kaznu, Ustavni sud upro je prstom u konkretna kršenja ustavnih i zakonskih prava koja se ne tiču samo bivšeg premijera nego i svih drugih građana. Zbog toga su ustavni suci, osim što su naložili ponovno suđenje, preporučili da novi proces vode drugi suci. Ponajprije je zapravo riječ o zamjeni suca Ivana Turudića, koji je i na suđenju i u javnosti promovirao i zagovarao domoljubno revolucionarno suđenje Sanaderu, umjesto procesa sukladnog zakonima, Ustavu te pravilima i praksi Europskog suda za ljudska prava.
I nakon poništavajuće odluke Ustavnog suda, Ivan Turudić je kao sudac i predsjednik zagrebačkoga Županijskog suda javno ustrajao na domoljubnom revolucionarnom suđenju Sanaderu: ritualno je konstatirao da odluku Ustavnog suda mora poštivati, ali nije krio da se s njom ne slaže, tvrdeći da su ustavni suci neovlašteno upali u sadržaj njegove presude i ukinuli je političkim a ne pravnim sredstvima. Stoga je odlučio i u ponovljenom postupku suditi bivšem premijeru, ovaj put ne kako bi presudio samo njemu, nego i Ustavnom sudu i njegovim ocjenama o neustavnom i nezakonitom kršenju Sanaderovih prava.
Turudić je uvjeren da domoljubna revolucija još uvijek teče, pa da je i u sudskim procesima dopušteno kršiti ljudska prava i slobode u ime nacionalnih i državnih interesa. U svojoj je sudnici širom otvorio vrata ‘domoljubnoj’ politici, a sada je krenuo u križarski rat protiv ustavnih sudaca koji ga, ukazujući na europske pravne standarde i sudsku praksu, nastoje vratiti u ustavne i zakonske okvire, jer su svjesni da će, ne učine li to oni, to učiniti Europski sud u Strasbourgu.
Nakon što se u procesu pristupanja Europskoj uniji primirila i stišala, domoljubna revolucija opet se zahuktala, opet je sve postalo ili domoljubno ili neprijateljsko i izdajničko. Stranačke politike i političari su domoljubni ili nedomoljubni (neprijateljski, izdajnički), ekonomija je domoljubna ili nije, ekonomske migracije su domoljubno pitanje, rađanje djece također, kao jezik i pismo, nogomet i košarka, novinarstvo… A onda i sudski procesi mogu biti zakoniti i domoljubno revolucionarni, jer i uzimanje mita može biti i obično kazneno djelo i nedomoljubno ratno profiterstvo, pa ako ga tužitelji i suci uvrste među prve, ima rokove zastare, a ako ga uguraju u ratno profiterstvo, postaje trajno kažnjiv čin državne i nacionalne veleizdaje.
Ivo Sanader je politički trajno žigosan kao veleizdajnik i prije nego što mu je u sudskom postupku dokazana i presuđena krivnja zbog korupcije i uzimanje mita jer je, nakon Karamarkova preuzimanja HDZ-a i promoviranja politike vraćanja korijenima Tuđmanove stranke, optužnicama za mito i korupciju pridodana i politička optužnica za detuđmanizaciju stranke, države i društva. Turudić ga je i osudio zato što je, uzurpirajući stranačke i državne dužnosti u slučajevima Hypo i Ina-Mol, uzimao mito i punio vlastite džepove, nanoseći pritom štetu državnim i nacionalnim interesima, odnosno domoljubnoj revoluciji, na čijem se čelu našao nakon Tuđmanove smrti.
Karamarkov HDZ silno se trudi dokazati da je razdoblje Sanaderova čelništva u stranci skretanje i zastranjivanje u vođenju domoljubne revolucije, koju će oni, nakon pobjede na parlamentarnim izborima, opet vratiti na stare staze slave. Presude Sanaderu zoran su primjer kako bi se samoproglašeni čuvari domoljubne revolucije obračunali s onima koji su je izdali ili joj stoje na putu: zakoni i sudski postupci bit će opet elastični i prilagodljivi, kako bi se takve kaznilo za primjer drugima, ne samo u HDZ-u nego i diljem političke i društvene lepeze. Poruka je jasna: možeš biti socijaldemokrat, liberal, demokršćanin, pravaš, zeleni, koje god političke i svjetonazorske opredijeljenosti, ali iznad svega valja biti domoljubni revolucionar, koji danas i uvijek slijedi i štiti domoljubnu revoluciju Tuđmanova HDZ-a.
Korupcija i kriminal iz Sanaderova razdoblja upravljanja strankom i državom, ali i oni iz Tuđmanove ere, proglašeni su ekscesima i nedjelom pojedinaca i kontrarevolucionara koje će se politički, a kad zatreba i sudski progoniti zato što su okaljali domoljubnu revoluciju. Grijeh ‘domoljubnih’ struktura se rasplinuo i ispario, a ostali su samo Sanader i njemu slični ‘nedomoljubni’ otpadnici i izdajnici, koje treba kazniti i ukloniti s političke i društvene scene te po potrebi strpati u zatvor.
Hrvatska je opet domoljubno postrojena. Na parlamentarnim izborima birači će se ponovno u većini izjašnjavati po kriterijima domoljubne revolucije. Ponajprije će vagati tko je (manje ili više) spreman za nju poginuti, a tek potom je li zagovornik krupnoga kapitala ili socijalne države, neoliberalnoga, državnoga ili nekoga trećega kapitalizma ili možda socijalizma s ljudskim ili državnim likom… Već se svijećom mogu tražiti stranke i političari koji se ne trude prikazati biračima da su spremni poginuti za domoljubnu revoluciju, a u sve drugo se mogu neobavezno zaklinjati i obećavati brda i doline jer su se, po tko zna koji put, odazvali domoljubnom zovu koji im je prije četvrt stoljeća nametnuo Tuđmanov HDZ, a danas ga, čini se, opet promovira Karamarkova stranka. Kao što je to, uostalom, učinio i Sanaderov HDZ, kako bi u svoje ruke vratio nakon Tuđmanove smrti nakratko izgubljenu vlast.
Domoljubna revolucija se po treći put pokušava vratiti među Hrvate, a ako joj to i ovaj put uspije, vjerojatno će, kao i u prethodna dva navrata, završiti s ‘kontrarevolucionarnim izdajama’ i otpadništvom, ekonomskim i društvenim krizama, korupcijom i kriminalom, dodatnim socijalnim raslojavanjem i iseljavanjem stanovništva te sličnim političkim i društvenim nepogodama i pošastima, kojih će se opet odricati i svaljivati ih na leđa mangupima u vlastitim redovima te prirodnim i povijesnim neprijateljima.
