Španjolski pisac Javier Cercas u svom romanu ‘Anatomija jedne pobune’ piše o isprepletanju sadašnjost i prošlosti. Možda sadašnjost i nije ništa drugo nego varijacija Prošlosti koja traje li traje, bez pravog kraja i konca? Nismo li svi rođeni kao žrtve Prošlosti ili još nečeg goreg i nesimpatičnijeg, što općenito prepoznajemo kao Povijest? Pisci, dakako, sebi često opsesivno postavljaju ovakva ili slična pitanja i nije čudo da su sva tri Cercasova romana prevedena na hrvatski donekle varijacija na ovu temu. Pa ipak, ta pitanja se čine nepotrošivima: kako bi to sadašnjost izgledala da se prošlost nekako drukčije odigrala, pogotovo ako se taj drugi rasplet i danas čini zapravo izglednijim?
Povijest i politika su, dakako, pravi sadržaj romana Cercasovih i naravno da ovaj španjolski pisac neće birati bilo kakve prošle trenutke, već baš one važne i nezaobilazne i povijesne. U ‘Anatomiji jedne pobune’ to je 23. veljače 1981., dan na koji je u Španjolskoj umalo izveden državni udar. U glavnim romanesknim ulogama nastupaju likovi koji su između sebe toliko različiti da su samo u jednom jedinom – povijesnom – trenutku mogli postati posve slični: da bi svoju ulogu odigrao kako treba, Santiago Carrillo mora postati izdajnik komunizma, Adolfo Suárez izdajnik frankističke desnice, a general Mellado izdajnik vojne hunte. Svu trojicu historija je proglasila izdajnicima, no Cercas ipak u ‘Anatomiji jedne pobune’ u njima vidi heroje!
Taj 23. veljače 1981. je dakle veliki španjolski i evropski trenutak koji je lako mogao dovesti do povratka diktature i stoga se riječ ‘pobuna’ ne nalazi slučajno u naslovu ovoga romana: Cercasov junak je pobunjeni čovjek – i to ne jedan nego tri – sposoban zaustaviti kotrljanje mračnog mehanizma povijesti. Carrillo, Suárez i Mellado nisu salonski protivnici diktature već istinski heroji. Oni, koji su u svom životu već bili protagonisti diktature i to u različitim ulogama, sada su, u jednom važnom historijskom trenutku, za slobodu i demokraciju spremni žrtvovati ne samo svoje političke karijere, već doslovno i vlastite živote. I zato su Cercasovi književni junaci kamijevski pobunjenici, istinski literarni heroji koji se suprotstavljaju svemu, pa čak i vlastitim biografijama. Cercas misli da kolektivna dimenzija ne može postojati bez individualne i da nitko ne može spoznati sebe ako ne shvaća što se događa drugima i zato ga zanima taj povijesni trenutak svjetlosti kad su likovi spremni prepoznati sebe u drugima, i to u političkim protivnicima.
Cercasova je interpretacija povijesnih događaja u ‘Anatomiji jedne pobune’, naravno, literarna a ne znanstvena, nije čak ni publicistička, pa je moguće da autor preskoči ono što ga ne zanima i da se strpljivo bavi njemu važnim temama, poput preispitivanja odnosa lojalnosti i izdaje. Cercas smije Izdajnike proglasiti Herojima naprosto zato što piše roman, ali istovremeno želi da sve što napiše bude točno i provjereno, pa stoga u ovom romanu on mora hrabro iskočiti iz fictiona u nonficition, jer samo tako može napisati roman koji će raspetljati čitav niz spornih, kontradiktornih, sakrivenih ili nepoznatih detalja. Da bi u svemu tome uspio, Cercas je morao uložiti golem istraživački trud, a rezultat je stvarno impresivan: tekst brz i napet poput trilera, istovremeno fascinantan kao moralna saga o junaštvu, izdaji, demokraciji i historiji.
U ‘Anatomiju jedne pobune’ uloženo je mnogo romaneskne mašte: baš je njegov iskorak u nonfiction oslobodio skrivene formalne potencijale i pokazao da inovativni i originalni pristup još uvijek može dovesti do neočekivanih rezultata. Istraživanje mogućnosti romana očito nije stvar prošlosti!
