Nevjerojatno je koliko su stare, davno nabiflane dogme otporne na sve promjene i iskustva koja donosi život. Tako je čak i jedan sjajan novinski autor ovih dana na primjer napisao: ‘Stečeno blagostanje sjevernoeuropskih zemalja rezultat je jedne ekonomije, a ta je ekonomija rezultat jednog društvenog uređenja koje je, pak, samo rezultat jednog sustava vrijednosti.’ O kojoj je dogmi tu riječ? O onoj da su kapitalistička tržišna ekonomija i liberalna, višestranačka demokracija dvije strane iste medalje. Da jedno ne ide bez drugog, kako su prije samo četvrt stoljeća vjerovali skoro svi. Ali danas se barem moramo zapitati kako se u to uklapa razvoj Kine. Ona je nedemokratska, a njen je sustav vrijednosti u izrazitom neskladu s onim u Sjevernoj Europi, pa ipak već desetljećima ostvaruje brži ekonomski rast od bilo koje zemlje u povijesti. Štoviše, otac suvremene Kine, Deng Xiaoping, svojevremeno je otvoreno rekao da ga rasprave o sustavima vrijednosti uopće ne zanimaju. ‘Nije važno koje je boje mačka, tako dugo dok lovi miševe’, glasi ta njegova nebrojeno puta citirana misao. Ali moglo bi mu se replicirati da je time također definirao određeni sustav vrijednosti. Mačka je vrijedna samo ako ispunjava svoju društvenu ulogu.

Taj sustav vrijednosti ne potiče iz sjevernoeuropskih zemalja (iako je na određeni način opći i zato svima razumljiv), već iz Rusije, a utvrdili su ga Lenjin i Trocki još u veljači davne 1921. Od Oktobarske revolucije 1917. proteklo je malo više od dvije godine, a već je postalo jasno da novi sustav ne pogoduje razvoju, da demotivira stvaralaštvo i proizvodi siromaštvo umjesto blagostanja. Boljševički vrh tada je odlučio da u Rusiju vrati mrski kapitalizam, pri čemu Lenjin nije spominjao mačku i njene boje. Njegova je metafora glasila: ‘Treba napraviti korak natrag, da bi se poslije krenulo dva koraka naprijed!’ Tako je uvedena Nova ekonomska politika (NEP), koja se oslanjala na iste društvene vrijednosti koje danas postoje u Kini.

A to je sve samo ne demokracija i iz nje izvedena ljudska prava. Poslije Oktobarske revolucije nije bilo odmah uvedeno jednostranačje, pa su početkom 1921. još postojale i djelovale uz komuniste (boljševike) i druge stranke, među kojima su bili eseri (socijalni revolucionari), kadeti (ustavni demokrati), anarhisti i neki drugi. Kad je proglašen NEP, dakle obnova kapitalizma, sve su te stranke zabranjene, što znači da je suspendirana politička demokracija. Ali ni to nije bilo dosta. Zabranjene su i dotad legalne frakcije u komunističkoj partiji. Ukratko, opoziciji je bilo zabranjeno da se organizira i na izborima konkurira za vlast. Jasno je i zašto. Novac i politička moć uvijek idu zajedno. To je, zapravo, princip na kojem počiva suvremena demokracija. A boljševici nisu bili spremni novim bogatašima, tzv. nepmanima, prepustiti vlast koju su stekli revolucijom u oktobru 1917. i obranili od strane (zapadne) vojne intervencije i domaćih pobunjenika. Jedino što im nije pošlo za rukom je da tekovine revolucije sačuvaju od vlastite birokracije, Staljina i staljinizma. Oni su uskoro maknuli sa scene cijelu Lenjinovu revolucionarnu garnituru, ukinuli NEP, poveli zemlju u krvavu diktaturu, pa u žabokrečinu i konačno u propast. Za razliku od Kine, mački nije dozvoljeno da lovi miševe, pa su oni na kraju oglodali sustav do bijelih kostiju.

Je li Kina iznimka koja potvrđuje pravilo ili primjer za zapadnu demokraciju koja naočigled, od izbora do izbora, tone u sve dublju krizu? Marksisti su nekad izmislili izraz ‘azijske despocije’ koji je trebao objasniti zašto se taj dio svijeta nije razvijao u skladu s njihovim (hegelijanskim) uvjerenjima (točnije, teleologijom). U današnjem globaliziranom svijetu nije se moguće izvlačiti sličnim dosjetkama, a Kina je postala previše moćna da bi je se objašnjavalo u fusnoti. Tim više što kineski primjer (iako bez komunističkih atributa) zarazno djeluje i u tzv. zapadnom svijetu, pa i u Europskoj uniji. Ali nažalost, bez kineske mudrosti. Sve je više primjera da se pojedine zemlje od demokracije okreću tzv. demokraturama. U njima, doduše, nema centralnih komiteta, a jedina ideja je obnova nacionalne države, ali veliki vođe stasaju na mnogim stranama. To je ono što, po svemu sudeći, Kinezi nastoje izbjeći po svaku cijenu.

Takav je slijed događaja rezultat duboke krize, ali ne demokracije već monopolskog, korporativnog kapitalizma, kakav se razvio u tzv. zapadnom svijetu. Stara je iako cinična istina da je svaki sustav dobar sve dok omogućava dovoljno brz razvoj. U posljednjih desetak godina pokazalo se da to na Zapadu više nije slučaj. Zato on po tempu razvoja sve više zaostaje za zemljama čija se ekonomija zasniva na tržišnoj motivaciji a ne monopolima. Na Zapadu je, naime, umjesto tržišnog uspostavljen privatnovlasnički fundamentalizam, čiji monopoli zakonito usporavaju rast, ali istovremeno omogućavaju brzo bogaćenje golemom preraspodjelom na štetu vlastitog stanovništva. Korporacije i banke, čvrsto usidrene monopolskim ankerima, postale su jače od mnogih država. Društvene vrijednosti ne stvaraju ekonomski sustav, već obratno. I u Hrvatskoj se građani pitaju zašto ih država ne zaštiti od svih tih ovrha, naknada i ine bankarske i korporativne pljačke. Zato!

Zato jačaju i svi pokreti koji žele obnovu zatvorene nacionalne države. Takve koja bi, u skladu s lažnom nadom koju šire njihovi protagonisti, zaštitila svoje građane, podigla neprelazni zid za useljenike iz Meksika (Trump), koja bi protjerala Arape i druge muslimane (Le Pen) ili koja bi obnovila povijesnu ulogu predziđa kršćanstva pred prognanicima s Bliskog istoka (Orban). Pa bi onda domaći ljudi bili svoji na svome. Pritom se skriva činjenica da ih uistinu ne ugrožavaju ni Meksikanci, ni muslimani, ni Sirijci, već (često vlastite) monopolizirane korporacije.

Autor spomenut na početku ovog teksta predbacuje Turcima u zapadnim zemljama da su glasajući za Erdoganovu promjenu ustava smetnuli s uma koristi koje imaju od društvenog sustava u kojem žive. Da sami uživaju u blagodatima koje im pruža liberalni ‘kraj povijesti’, dok svojim sunarodnjacima u domovini namjenjuju diktaturu i nazadnjaštvo. Umjesto komentara prenijet ćemo objašnjenje jednog njemačkog autora, koji dokazuje da u njegovoj zemlji još postoje natruhe proširenog, iako nesvjesnog rasizma. Tko je u Njemačkoj stranac (Ausländer), pita on. To su Grci, Bugari ili ljudi iz zemalja bivše Jugoslavije. Njihovi zapadni susjedi ne svode se ni pod kakav zajednički nazivnik. Englez je samo Englez, Francuz Francuz, a Šveđanin samo Šveđanin. Ali postoji i treća liga. To su Turci, među koje se ubraja i sva ostala sirotinja tamnije kože i pogrešne vjeroispovijesti. Za Erdogana se, očito, glasalo jer je on igrao na kartu nacionalnog ponosa. Kao i uvijek u takvim prilikama, pokazat će se da je to bio lažni adut.