Situacija koju je prvi čovjek Mosta Božo Petrov ovog ponedjeljka nametnuo SDP-u i HDZ-u spada u klasike teorije igara: to je jedna varijanta ‘Zatvorenikove dileme’. Dva osumnjičenika ispituju se odvojeno u policijskoj stanici. Ako obojica odbiju surađivati s isljednikom, izvući će se s blagim kaznama (što je u ovom slučaju ponavljanje izbora). Ako obojica pristanu propjevati, kazne će biti osrednje (formiranje tripartitne vlade). Ako prizna samo jedan i time prokaže onog drugog, prvi će biti oslobođen (sam će formirati vlast s Mostom), dok će naivčina koji je šutio preuzeti svu krivnju i biti strogo kažnjen (ostati u opoziciji). Oba zatvorenika, i Zoran Milanović i Tomislav Karamarko, žele sami formirati vladu s Mostom, a ako to ne bi išlo, radije bi ponovili izbore nego ušli u tripartitnu vladu. Međutim, onaj koji prvi izričito odbije surađivati s isljednikom Božom preuzima rizik da će ga drugi preveslati i tobožnjim pristankom na tripartitnu vladu zapravo sam formirati vlast s Mostom.
To je dakle nešto složeniji ucjenjivački mehanizam do kojeg je Petrov stigao nakon što je započeo s običnim ultimatumima. Najprije je tražio da se obje koalicije očituju o reformskim prijedlozima Mosta, a zatim im je, sazivajući prošlog tjedna teatralni sastanak triju strana za ponedjeljak ‘točno u podne’, zaprijetio da će onaj koji se ne pojavi biti isključen iz daljnjih pregovora. Sada će biti eliminiran onaj koji ne pristane na tripartitnu vladu, iako iz toga proizlazi da ona zapravo i nije nešto na čemu Most inzistira, jer je spreman sastaviti vlast i samo s jednom od dviju koalicija. Na stranu sada to što je ideja o svestranačkoj reformskoj vladi, čemu bi jedina zdrava opozicija mogli biti molotovljevi kokteli, monstruozna totalitarna fantazija, ona je, srećom, nešto na što SDP i HDZ ne žele pristati. To Petrov jako dobro zna i zbog čega iz njegove uzvišene poze pomirbenog mesije probija prizemno trgovačko licemjerje. Petrov, naravno, nije objasnio zašto bi netko tko ne želi sudjelovati u trostranoj vladi samim time bio eliminiran iz razgovora o dvostranoj vladi, u kojoj želi sudjelovati. Pod fintom razgovora o tripartitnoj vladi s nestranačkim premijerom on je faktički otvorio licitacijski postupak nuđenja fotelja u kojem traži od Milanovića i Karamarka da se za početak izjasne o tome koji je spreman odustati od te najviše funkcije, pa će se potom licitirati naniže.
Pretjerane liderske ambicije tjeraju Petrova na drastična rješenja, ali što je ulog veći, to je veća i mogućnost da se zastupnici Mosta prepoznaju kao taoci u njegovoj zatvoreničkoj igri
Da nije tako, Petrov bi izašao s jednom od dvije moguće čiste pozicije. To može biti pozicija ‘ili svestranačka vlada ili novi izbori’, ali i pozicija po kojoj bi se nakon odustajanja od ideje o svestranačkoj vladi išlo na odabir one koalicije koja se programski pokazala bližom, umjesto one čija se cijena u licitiranju foteljama pokazala nižom. No programi za Petrova više nisu važni. On je tjednima tjerao dvije koalicije da se izjasne o reformskim prijedlozima Mosta, a kada je u roku koji je ultimativno zadao dobio njihova pisana očitovanja, nije s njima učinio ništa. Most ih nije ni analizirao ni valorizirao, nego je Petrov u ponedjeljak zaključio kako su obje koalicije pristale na tražene reforme, pa na tome argumentirao svoju ideju o sastavljanju svestranačke vlade. Međutim, odgovori dviju koalicija nisu identični. SDP-ova je pokazala spremnost na opsežnu reformu sustava županija i lokalne samouprave, HDZ-ova nije. HDZ-ova koalicija spremna je pak zbrisati predstavnike nacionalnih manjina u tim tijelima, SDP-ova nije. HDZ je spreman ukinuti poreze na dividendu i udjele u dobiti, SDP nije. Ti odgovori razlikuju se još u čitavom nizu pitanja ključnih za orijentaciju buduće vlade, ali Most o tome nije zauzeo nikakav stav, što znači da su reforme ostale potpuno nedefinirane i da je svestranačka vlada koja je navodno potrebna za njihovu provedbu, osim što je plod opasne demagogije, samo krinka foteljaške trgovine.
Most se nije izjasnio o očitovanjima dviju koalicija kako ne bi morao sam izabrati stranu, a isljednik Božo potrudio se da u svojoj zatvoreničkoj dilemi zatoči i izabrane zastupnike Mosta, ne dopuštajući izjašnjavanje o tome koju stranu oni pojedinačno preferiraju. Petrov trenutačno kontrolira zastupnike heterogene platforme Most, među kojima nitko osim njega nije član istoimene stranke ponikle u Metkoviću, preko tzv. Nacionalnog vijeća, neformalnog tijela kojim dominiraju ljudi iz njegova užeg kruga. Prošlog četvrtka, kada je stigao SDP-ov prijedlog da se za predsjednika Sabora izabere Mostov Robert Podolnjak, Petrov je sabotirao konstituiranje Sabora jer nije htio da zastupnici Mosta konačno konzumiraju svoje mandate i time se otmu njegovoj kontroli. To bi predstavljalo prijetnju da oni samostalno odaberu stranu i da on završi kao čelnik jedne marginalne saborske skupine. Njegove pretjerane liderske ambicije tjeraju ga na drastična rješenja, ali što je ulog veći, to je veća i napetost u Mostu te mogućnost da se njegovi zastupnici prepoznaju kao taoci u Petrovljevoj zatvoreničkoj igri.
Na tu slabu točku u ovom trenutku najviše računa Zoran Milanović. Položaji dviju strana koje je Petrov zatočio u dilemu ipak nisu simetrični. Milanović je već prikupio 67 od potrebnih 76 zastupnika i u poziciji je da tu podršku proširi pridobivanjem još nekih, uključujući i skupinu Drage Prgometa koja je već otpala od Mosta, ne bi li na taj način doveo najprije do konstituiranja Sabora. Time bi s jedne strane oduzeo inicijativu oko raspleta iz ruku predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, a s druge postigao ono od čega Petrov najviše strahuje, oslobodio Mostove saborske mandate. Najpovoljniji scenarij za Milanovića je rastavljanje Mosta, i to na način da se on odmah presloži, odnosno da se skupina koja bi se odvojila od Petrova priključi Prgometu koji to samo čeka i koji bi, uspije li to uspješno odigrati, na koncu mogao značajno profitirati. Karamarko je, s druge strane, sa 59 mandata još uvijek daleko od većine, za koju mu nije dovoljno ni svih 15 zastupnika trenutno lojalnih Mostu. On nema druge mogućnosti nego da sudjeluje u igri koju nameće Petrov i da, svjestan Milanovićeve prednosti u slučaju razbijanja Mosta, ponudi rješenje krcato foteljama za koje bi se mogao nadati da mu većina u Mostu neće moći odoljeti. Za njega je odlazak u opoziciju puno veći poraz nego za Milanovića, ali je i pretjerano popuštanje rizik da bude diskreditiran kao lider, što bi ga naročito moglo koštati u slučaju ponavljanja izbora.
Milanović i njegovi koalicijski partneri nisu na sastanku triju strana u ponedjeljak dopustili da ih Petrov ponižava, a već sutradan je Milanović krenuo u ofenzivu, taktički uputivši u prethodnicu koalicijske partnere da oštro napadnu ideju o svestranačkoj vladi, ostavljajući SDP-u vrijeme da prije izričitog odbijanja izvrši potrebne manevre oko pridobivanja zastupnika za nastavak saborske sjednice. Milanović računa da zastupnici Mosta neće olako riskirati svoje mandate na ponovljenim izborima, a da će barem dio njih otpasti kada postane jasno da ih Petrov zatvoreničkom dilemom vodi u koaliciju s HDZ-om. Odbijanjem Petrovljevog ultimatuma SDP-ova će koalicija sačuvati integritet u slučaju ponavljanja izbora, a istovremeno pokušati ugurati Petrova u vlastitu klopku ulaskom u otvorenu borbu za pojedinačne mandate Mosta, za koju se ne može unaprijed reći kako će završiti.
