Novogodišnji djedica koji dila poklone ukazao se Osječanima krajem prošle godine u vidu poznatog mađarskog poduzetnika Lorinca Meszarosa. On je tamo naime istaknuo ponudu za kakvom čezne svaki pošteni posttranzicijski porezni obveznik: da otkupi lokalni nogometni klub. NK Osijek uostalom već dugo čami u tzv. zoni ispadanja iz prve domaće lige, s teretom ozbiljnih dugova igračima, bankama i komunalnim poduzećima. Meszaros bi tako zapravo, bar većim dijelom ulaganja, tek otkupio klupski dug, a potom nekako iskoristio dokazano znanje sportskog entrepreneura u razvojne svrhe. No pogledajmo najprije kakav se to ustvari potencijal krije iza simpatičnog kostima te lažnih brkova i brade.
Odmah treba reći da Lorinc Meszaros prije desetak godina uopće nije bio poznat, a jedva da je bio i poduzetnik. Bio je mali obrtnik, monter vodoinstalacija, i nerado je napuštao rodno selo Felcsut na sjeveru Mađarske. Nekoliko godina kasnije započet će streloviti uzlet, pa je danas Meszaros jedan od najbogatijih i, dakako, samim tim najuglednijih Mađara. Postao je i načelnik općine, to ide jedno s drugim; čuli smo onu – ako je znao voditi svoju firmu, znat će i selo. Valja ipak primijetiti moment ekstravagancije, samo donekle marketinški opravdane, još u ranoj fazi preobrazbe. Jer, godine 2007. osniva Meszaros svoj nogometni klub u Felcsutu, mjestu s niti 1700 stanovnika, i nadjeva mu ime – ni manje ni više – FC Puskas. Štoviše, uz klub je utemeljena i nogometna akademija, te su postavljeni šalunzi za velelepni stadion Pancho Arena. Stadionski kompleks s vanjskim graditeljskim elementima koji stiliziraju izvjesne tradicijske osobitosti, pa zdanje izgleda kao mamutska čarda, zaprema danas prostor nešto veći od samog sela. Tribine primaju više nego duplo više ljudi od broja žitelja Felcsuta, no spomenimo i da je to mjesto iz okruga Fejer u međuvremenu visinom prihoda po broju stanovnika prestiglo 2. i 12. distrikt Budimpešte i probilo se tako na sam nacionalni vrh. FC Puskas uto je stupio u prvu mađarsku ligu i sve je počelo nalikovati uzbudljivoj provincijskoj bajci. Ipak, usmjerimo sad pažnju na istinsku jezgru uspjeha, na onu kuću koja se jedva nazire u sjeni Pancho Arene, par desetaka metara od impozantne građevine.
Narodu je materijalna osnova već izmaknuta u privatnom smjeru – ovdašnjem ili prekograničnom, svejedno – pa nije ni logično da nogomet ostane neokrznutim. Figura stranca-investitora jest podvala: kutije u njegovoj zaprezi s praporcima nisu darovi, nego ambalaža za odnošenje preuzete vrijednosti
Riječ je o adresi na kojoj je odrastao Viktor Orban, aktualni premijer Mađarske, također ljubitelj nogometa, pa i suosnivač Puskas Akademije. I, neki već uglas viču, bliski prijatelj Lorinca Meszarosa, s kojim je dakle dijelio svoje nježne godine. Možda inventivnim dječacima nije mira davala vizija moćnog kluba u zavičajnom šoru, teško je znati, a možda su i noću pjevali kroz selo zbog odluke da ustanovu brendiraju imenom slavnog Ferenca Puskasa, najvećeg mađarskog nogometaša i jednog od najboljih u svjetskoj povijesti tog sporta. Da im je do prava na tu slavu itekako stalo – premda legendarni igrač nije imao veze s Felcsutom – pokazat će epizoda s navijačima Puskasova izvornog kluba, budimpeštanskog Honveda. Potonji redovito na tribini ističu transparent sa Puskasevom slikom, no Meszaros je u jednom međusobnom srazu poslao osiguranje da ga ukloni – ta ne zove se njihov klub Puskas, nego njegov i Orbanov.
Dalje zaista nije teško razabrati sličnu pozadinu poslovnog uspjeha Lorinca Meszarosa ili materijalnog procvata Felcsuta: intimus premijera s aurom radikalno-desničarskog šampiona Europske unije, puste je milijune zaradio ustvari na ime javno-privatnog partnerstva i nebrojenih ugovora po toj osnovi. A čak je i seoski načelnik postao zahvaljujući Orbanovoj intervenciji: izvjesni je državni zakon promijenjen radi diskvalificiranja Meszaroseva glavnog izbornog konkurenta. S takvim prijateljem, moglo bi se reći, nikakav pothvat nije prezahtijevan. I samo je pitanje dana bilo kad će našem junaku mađarska pȕsta postati tijesna i kad će se nadviriti preko tarabe da pobliže razmotri susjedna slobodnotržišna lovišta i tamo pronađe ortake po mjeri.
Ako je netko mislio da će tako značajna transakcija u Osijeku proteći bez upliva Branimira Glavaša, vrijeme je da konačno razbijemo zabludu. Apsolutni gospodar tog dijela Slavonije definitivno je donio presudnu odluku o pripuštanju Meszarosa i Orbana, pri čemu je od itekakvog utjecaja bila upadljiva politička bliskost među njima – na stranu sad paradoksalna činjenica da obje strane polažu određena prava na iste teritorije oko Drave. Ulogu posrednika odigrao je osječki poduzetnik Ivan Meštrović, sin Glavaševa prijatelja Adama Meštrovića, nekadašnjeg saborskog zastupnika HDZ-a. NK Osijek već je gostovao na prostoru Akademije Puskas, bliskost je zasnovana i prije formalnog iskaza namjere o preuzimanju.
Tako nekako izgleda epilog vladavine jednog nacionalističkog ratnog zločinca iz nogometnog rakursa: nije u stanju održati niti lokalni klub narodnim. Dva pajdaša iz Felcsuta mogu potom slobodno promijeniti ime NK Osijek u FC Eszek i početi ovamo slati juniore na kaljenje, a ubrzo i učvrstiti veze kakvim daljnjim javno-privatnim partnerstvima. Dobit ćemo napretek materijala za debatu o redizajnu okupacijskih zona u ovoj zemlji i prosipanje autoironije nad mađarskim Osijekom, talijanskom Rijekom, kao i Istrom koju su Amerikanci kupili od Rusa. Navodimo imena nogometnih klubova, a ne toponime, no svejedno; hrvatski se klubovi ne kupuju zbog nogometa, nego zbog lakšeg pristupa širim područjima.
Ali nećemo imati pravo govoriti o pošasti stranaca koji otimaju hrvatsko, jer na vrhu piramide utjecaja u ovdašnjem nogometu ipak sjedi domaći moćnik Zdravko Mamić, sjajno povezan s međunarodnom mrežom za liferovanje mladih igrača. Dok je njega pri snazi, stranci će unutar hrvatskog nogometnog biznisa igrati sporedne role, dok će se i njegov nacionalizam pokazati pretežno folklornim. U tom smislu je značajan fakat da ovdje nisu tek nacionalisti oni koji prodaju nacionalne svetinje, gdje spadaju i nogometni klubovi. Uzmimo utoliko u obzir slučaj talijanskog biznismena Gabrielea Volpija koji je NK Rijeku kupio uz blagoslov socijaldemokratskih gradskih vlasti s kojima i nadalje njeguje poslovnu suradnju. Drugim riječima i zaključno: nacionalistički motivi nemaju ništa bitno sa svim tim, zato se i raspadaju pred silinom profitnog interesa.
Volpi, kao i Meszaros u odnosu na Glavaša i Orbana, dokazani je kooperant zločinačkih režimlija, u njegovu slučaju iz Nigerije; tajkun s krvavim imetkom, dočekan objeručke u Hrvatskoj. Navodni su to spasitelji hrvatskog nogometa, Volpi i Meszaros, dakle, i sasvim vjerodostojni akteri integralne političke slike ove zemlje. Narodu je materijalna osnova već izmaknuta u privatnom smjeru – ovdašnjem ili prekograničnom, svejedno – pa nije ni logično da nogomet ostane neokrznutim. Figura stranca-investitora jest podvala: kutije u njegovoj zaprezi s praporcima nisu darovi, nego ambalaža za odnošenje preuzete vrijednosti. Jedina vidna emancipacijska alternativa tome nalazi se danas u otporu poput onog predvođenog zajednicom navijača splitskog NK Hajduka, no vremenom bi bunt ipak nužno trebalo proširiti na ostale aspekte javnog života.
