Izbornu pobjedu Syrize s čak 36 posto osvojenih glasova već je dočekala atmosfera euforije, već ju je iskrivila prizma cinizma. Dok jedni u zanosu mašu crvenim zastavama, drugi se naslađuju postizbornom koalicijom s desničarskim Nezavisnim Grcima; dok jedni prizivaju obećanje kraja štednje, drugi prozivaju Aleksisa Ciprasa zbog sve štedljivijih obećanja; dok jedni vjeruju u promjenu, drugi suvereno tumače kako je nastupila samo zato da bi sve ostalo po starom. Profesionalne klasnogovornike evropskih elita pritom je lako shvatiti: nakon nekoliko godina demonizacije i ridikulizacije koalicije radikalne ljevice, postupno omekšavanje Syrizinih službenih stavova dalo im je dovoljno štofa za opinionfejkerske zamjene teza. Još je jednostavnije razumjeti nadu brojnih ljevičara: 25. januar, usprkos svemu, označava nedvosmislen raskid s ideološkim statusom quo čitavog kontinenta. Čak i pod cijenu da prihvatimo neizvjesnost predstojeće borbe, čak i pod cijenu da ne možemo predvidjeti manevre grčke vlade: čak i pod cijenu da, umjesto statusa quo, pristanemo na status quo vadis.
Za tu smo cijenu, ako ništa drugo, u prvim danima nakon izbora dobili beskrajno zabavan prizor posvemašnje ideološke konfuzije među onima koji ideološku konfuziju pripisuju Syrizi: libertarijanci se natječu s pravovjernim komunistima optužujući je da je izdala lijeve ciljeve i pristala na kompromis sa sistemom, ksenofobna francuska desnica pod vodstvom Marine Le Pen slavi pobjedu navodno antievropske ljevice, domaći komentatori mahnito lijepe etiketu ‘hrvatske Syrize’ na sve što je prohodalo političkom scenom u posljednjih pola godine… Ono što je zajedničko svima decidirani su, zaokruženi i nepokolebljivi stavovi o vladi koja još uvijek nije povukla svoj prvi politički potez. Svi, dakle, znaju sve ni o čemu: koliko god bio smiješan, ovaj je cirkus svjetonazorske dezorijentacije istodobno jasan simptom prvoga, dugoočekivanog napuknuća naizgled intaktne neoliberalne hegemonije. Nakon skoro četrdeset godina disciplinirane institucionalizacije svojedobno marginalnih ekonomskih ideja, nakon uspješnog ideološkog stapanja ideala slobode s interesima kapitala i nakon neusporedivog, nezaustavljivog i neumoljivog rasturanja ljevice na svim njenim razinama – od argumentacijske legitimacije pa do političke organizacije – raspored figura konačno se promijenio: možda zato maleni pijuni sada umišljaju da su veliki lovci, možda zato na mjestu dojučerašnjih kraljeva odjednom vidimo obične konje.
A kada se parolaši napokon potroše, svaki novi korak koalicijske vlade mjerit će se – minuciozno i maliciozno – predizbornim programom iz Tesalonikija, osovljenim prije četiri mjeseca na osnovna ‘četiri stupa’: urgentnom zauzdavanju humanitarne katastrofe u zemlji u kojoj, prema procjenama Eurostata, trećina stanovništva živi ispod granice siromaštva; pokretanju gospodarstva kejnzijanskim, antineoliberalnim instrumentima; poticanju zapošljavanja u javnom i privatnom sektoru; uvođenju reda u državni aparat i demokratizaciji političkog odlučivanja. Na ostvarenju ovih planova, nema sumnje, stoji i pada grčka vlada: ultimativni test njene dosljednosti, međutim, bit će najavljeni pregovori s evropskim institucijama oko pravednog restrukturiranja javnog duga i otpisa jednog njegovog dijela. Da bi se shvatio temelj za ovakav zahtjev, nije neophodno slijediti često isticani primjer otpisa duga Njemačkoj 1953. godine: dovoljno je znati kako je samo 14 posto pozajmica Grčkoj posljednjih godina usmjereno u tzv. realnu ekonomiju, dok je čak 86 posto država potrošila ne bi li sanirala dugove banaka. One su se potom, u perverznom obratu, na svjetskim tržištima kapitala kladile protiv iste te države, gurajući je dublje niz dužničku spiralu.
Ciprasovo napuštanje zaoštrenih pozicija iz 2012., kada je uoči izbora otvoreno prijetio izlaskom Grčke iz eurozone ne pristane li Trojka na njegove zahtjeve, mnogima je pritom presudni signal najavljene kapitulacije Syrize. Pozadina tog reteriranja, međutim, manje je vidljiva: kroz dvije i pol godine otkako je stranka postala ozbiljan kandidat za vlast, evropske političke i ekonomske elite stigle su prilagoditi teren novim odnosima snaga. U tom razdoblju, udio privatnih kreditora grčkoga duga pao je sa 85 posto na manje od 15 posto: njegov najveći dio prebačen je dakle u javnu domenu, što evropskim pregovaračima – neusporedivo angažiranijima oko zaštite interesa kapitalista nego javnosti – sada omogućuje znatno komotniju poziciju.
Kada se sve zbroji, situacija u kojoj Syriza preuzima od naroda mandat otpora djeluje kao unaprijed programiran poraz: stiješnjena na opustošenom teritoriju političke ljevice između evropske financijske moći, reakcionarnih narativa o nemogućnosti alternative i samozvanih čuvara komunističkih ideala koji nestrpljivo čekaju njeno prvo poskliznuće, presudne će bitke zapravo voditi na unutrašnjem frontu. Tamo, u iznimno kompleksnoj interakciji različitih struja, platformi i frakcija, radikalno krilo morat će prisiliti nešto umjerenije stranačko vodstvo na konzekventnu i neustrašivu politiku. Jer ulog je golem: neuspjeh Syrizine vlasti lako bi mogao diskreditirati većinu lijevih inicijativa na kontinentu, otvarajući širom rezervoar masovnog nezadovoljstva. A šibicu koja ga može zapaliti danas u desnici stišću novi evropski fašisti.
