Suvlasnik šibenske Tvornice lakih metala i bivši šef njezine uprave Branimir Lepur u ponedjeljak je okarakterizirao protestni miting radnika te kompanije, sazvan za naredni dan, kao ‘poziv na linč’. Naravno, usmjeren protiv njega i drugog, većinskog suvlasnika, ruskog biznismena Igora Shamisa. Radnici se konkretno međutim protive nastavku dugogodišnjeg očitog upropaštavanja tvornice i danas više nego izglednoj perspektivi stečaja s likvidacijom, uslijed zastoja u proizvodnji i neisplaćivanja dohodaka. ‘Di oni žive? Silom hoće od vlasnika uzeti vlasništvo, pa nije ovo ‘45! Zna se kako se što može mijenjati’, poentirao je Lepur svoju reakciju na takav politički impuls radništva TLM-a.
Uistinu, dobro je poznato kako se danas što može mijenjati po tom pitanju. Branimir Lepur je najbolji primjer te prakse i čak ogledni pokazatelj one čuvene reakcionarne taktike da ‘treba promijeniti sve, da bi sve ostalo isto’. On sam se naime zatekao proteklih decenija u više formalno nasuprotnih pozicija, e kako bi potom uvijek izranjao s više ovlasti u rukama, na koncu i s pozamašnim dioničarskim udjelom nad poduzećem. No bitno je u ovoj priči uvidjeti kako Lepur ipak nije glavni protagonist, koliko god važan bio, već su to neki drugi te javno manje eksponirani subjekti u danom kontekstu. Da bismo sagledali ključne momente u toj podjeli uloga, nužno je vratiti se opisom nekoliko godina unatrag.
Razdoblje do privatizacije TLM-a 2008. godine predočili smo u manjem tekstu uz ovaj članak, s nekim informacijama o nekadašnjem izuzetnom značaju šibenske metalurgije. Ovdje ćemo se pak zadržati na onome u samom privatizacijskom procesu i nakon njega, a za što glavnu odgovornost snosi država, točnije sad već načelno druga – faktično treća, odvojimo li mandate Ive Sanadera i Jadranke Kosor – garnitura hrvatske vlade. Prije sedam godina Vlada je dakle ustupila gubitaški TLM, uz otpis od preko milijardu kuna svojih potraživanja, tzv. Hrvatskom konzorciju. Njega su činile tvrtke Zagreb montaža, Dalekovod, Feal, Konstruktor i Aluflexpack, a preuzeli su obavezu ulaganja u pogon od 107 milijuna eura.
Branimir Lepur se zatekao proteklih decenija u više formalno nasuprotnih pozicija, e kako bi potom uvijek izranjao s više ovlasti u rukama, na koncu i s pozamašnim dioničarskim udjelom nad poduzećem
Ono što će se potom događati obično zovemo restrukturiranje; u biti je posrijedi postupno odvajanje sastavnica poduzeća, složeno preslagivanje vlasničkih odnosa, smanjivanje broja radnih mjesta, ulazak u višestruke zajmoprimačke obaveze, prenamjena temeljnog određenja fizičke imovine, odmicanje od sve manje zainteresirane države. Investiranje nije realizirano, a kompanija je razdvojena na tri subjekta s različitim vlasnicima: valjaonicu (TVP), prešaonicu (TPP) i servis nazvan Adrial pod kojim su ostala sva zemljišna prava TLM-a. Ubrzo su od Hrvatskog konzorcija ostali u igri samo Aluflexpack kao većinski vlasnik valjaonice i Zagreb montaža kao većinski vlasnik prešaonice i Adriala.
No tu nipošto nije kraj, jer se iza Aluflexpacka skrila notorna Hypo banka koja će svoj udio 2012. prodati austrijsko-makedonskom poduzetniku Loranu Pejčinoskom. Broj zaposlenih nastavlja padati; još su devedesete, početkom rata i odmah poslije njega, gotovo prepolovile količinu radnih mjesta, krajem prošlog desetljeća posrijedi je manje od tisuću njih, pa do sadašnjih svega oko 600 preostalih radnika. S ulaskom Hrvatske u EU dolazi do novog udara, jer HEP više neće smjeti isporučivati jeftinu energiju mostarskom Aluminiju, glavnom TLM-ovu dobavljaču sirovog metala u blokovima. Otada prvenstveni problem djelovanja šibenske tvornice postaje nabavka aluminija.
Pejčinoski, vlasnik najvećeg broja dionica u oba pogona TLM-a, u to doba svejedno postiže rezultate koji garantiraju određenu perspektivu tvornici. Ali tad na čelo valjaonice postavlja šefa prešaonice i ranije također eksponiranog menadžera – reklo bi se i kontroverznog – Branimira Lepura, koji će definitivno označiti agonični današnji period kompanije. Lepur odmah po preuzimanju funkcije potpisuje Jadranskoj banci založno pravo nad toplovaljačkim stanom, postrojenjem izuzetne vrijednosti, no bez tzv. protučinidbe odnosno definirane naknade. Ista banka postat će u međuvremenu vjerovnik TLM-a sa zalogom na veći dio imovine. Privatni vlasnici su otpočetka naime izigravali kupoprodajni ugovor s državom podižući hipotekarne kredite na račun samog poduzeća i prikazujući to kao obavezno investiranje.
Sljedeći potez Branimira Lepura, otvaranje predstečajne nagodbe početkom ove godine, izbacit će iz sedla Lorana Pejčinoskog, koji očito ne uspijeva izdržati teret rastućih dugova, niti spletki što su se odvijale iza njegovih leđa, kao što će se ispostaviti. U ulozi novog vlasnika za naknadu od jedne kune pojavljuje se dotad ovdje nepoznati ruski poslovnjak Igor Shamis, a događaji u TLM-u počinju dobivati upravo groteskne obrise. Shamis s vremenom potvrđuje svoj profil tajkuna prvenstveno u najvulgarnijim, karikaturalnim tajkunskim odlikama. Njegove pak vlasničke odluke ukazuju na pretpostavku da s dotičnim poslom baš i nije u najprisnijim odnosima i da će u Šibeniku skončati kao nečija prikrivena akvizicija, a ne gazda koji je u stanju uložiti u tvornicu.
Lepur se sukobio s Igorom Shamisom već pri dolasku potonjeg, optužujući ga za loše namjere prema kompaniji i otežući s predajom funkcije. To će se pokazati dobrim taktičkim ulogom za unosnije pridruživanje istim namjerama, ako nije bila riječ o čistoj predstavi s maskirnom svrhom, jer će se Lepur kroz pola godine vratiti u najuži vrh TLM-a kao Shamisova osoba od povjerenja i savjetnik uz novog direktora Živka Lakoša. Štoviše, tek tad Lepur postaje suvlasnik poduzeća, takoreći obnoć, s navodnim udjelom od 40 posto. Menadžment koji je u međuvremenu upravljao tvornicom za Shamisa, na čelu s Marijanom Stričevićem, otpast će uto iz kombinacije pod nerasvijetljenim okolnostima, ali u otvorenom sukobu s Lepurom i Shamisom zbog prijetnje stečaja. Na suprotstavljenim stranama naći će se te struje i po afinitetu prema interesentima za preuzimanje vlasništva od Igora Shamisa i Branimira Lepura. Iskristalizirala su se tako dva moguća ‘strateška partnera’: češki investicijski fond J&T i slovenska metalurška tvrtka Impol. Po istoj liniji podijelili su se i sindikalisti, točnije Sindikat metalaca Hrvatske i Hrvatski sindikat metalaca. SMH i smijenjeni menadžment podržavaju J&T s kojima Jadranska banka vodi pregovore, te se navodi službena ponuda Čeha – fonda u Hrvatskoj poznatog po preuzimanju Varaždinske banke i udjelu u Sunčanom Hvaru – koja smjera na očuvanje proizvodnje i radnih mjesta te ulaganje u razvoj pogona.
S druge strane je konkurentska slovenska tvornica čiji je interes navodno, a da službenog njihova očitovanja pritom još uvijek nema, ponajprije u stečaju s likvidacijom i rasprodaji imovine TLM-a, jer bi se tako mogla domoći stroja koji joj nedostaje u pogonima u Sevojnu i Mariborskoj Bistrici. Posrijedi je baš onaj toplovaljački stan, mada to sve Branimir Lepur i njegovi pobornici neće potvrditi kao namjereni scenarij. Ipak, u njihovim se istupima može uočiti orijentacija prema stečaju, ne samo po Lepurovu samovoljnom otvaranju predstečajnog postupka, a ‘zna se kako se što može mijenjati’. Među ostalim metodama, sindikalisti spominju i namjerno osujećivanje poslovanja TLM-a sa zadržavanjem isplata dobavljačima sirovine i blokiranjem proizvodnje.
Na ovome mjestu pomalja se moguća centralna siva eminencija čitave dugogodišnje operacije rasturanja TLM-a i preuzimanja njegovih vrijednosti. Ostavili smo je po strani još u prvom dijelu teksta, da se ponovno sretnemo i bolje upoznamo pri raspletu radnje: vidi pod Zagreb montaža, većinski posjednik servisa na koji su upisana zemljišta TLM-a. A vlasnik Zagreb montaže je Vlado Čović, tajkun s više poduzeća, najveći lokalni poslodavac, svakako najutjecajniji Šibenčanin. Čović pritom neuvijeno javno zagovara prenamjenu atraktivno lociranog tvorničkog zemljišta od 750 tisuća četvornih metara iz industrijskog u građevinsko i selidbu gradskih poduzeća na dio površine. Činjenica da bi tom planu odgovarao upravo stečaj uvjerljivo indicira vezu između Čovića i Lepura, uz određene ugovore o podjeli terena.
Još su devedesete, početkom rata i odmah poslije njega, gotovo prepolovile količinu radnih mjesta, krajem prošlog desetljeća već je posrijedi manje od tisuću njih, pa do sadašnjih svega oko 600 preostalih radnika
Isplivao na kraju tajkun ovaj ili onaj, završile nekretnine u građevinarstvu ovom ili onom, vratimo se mi na ključnu ulogu države u slučaju TLM-a i tolikih drugih poduzeća, a koju smo naznačili u početku. Jest da ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak pokazuje veću sklonost prema fondu J&T zbog nastavka proizvodnje i sigurnosti zaposlenih, ali kardinalno je pogrešno zadovoljiti se tim načelnim stavom. Također, država nije naškodila domaćoj industriji samo kontinuiranom, gotovo dvodesetljetnom antiproizvodnom monetarnom politikom kao kutnim kamenom svoje ekonomske prakse. Jer ovo u cijelosti nije razvojna i proradnička epoha od ‘45. i nekoliko desetljeća potom, kao što smo čuli.
Ne, ova država se doktrinarno odrekla vlasništva i kontrole nad malne sveukupnim proizvodnim sektorom, prepuštajući ga mrcvarenju raznoraznih privatnih vlasnika. A njihov interes nikad nije općenarodni, pa ni zatečene strateške industrije nije moguće očuvati pomoću njih, naročito tamo gdje popratne ekonomsko-političke mjere idu u prilog ekspanziji turizma nauštrb svega drugog. Da je moguće drukčije, međutim, pokazuje recentni slučaj iz neposrednog nam susjedstva, a u navlas istom poslovnom sektoru. Državne vlasti Crne Gore prije pet godina eksproprirale su naime Kombinat aluminijuma Podgorica iz ruku privatnika koji ga je upropastio, inače poznatog ruskog tajkuna Olega Deripaske.
5.500 radnika, plaća 1000 DEM
Proizvodnja aluminija u Dalmaciji, utemeljena 1952. godine, obično prvo asocira na zlosretni projekt Jadrala – tvornice glinice u Obrovcu, odnosno sirovine za izlučivanje toga lakog metala. Jadralov pogon izgrađen je prije četiri desetljeća i tek potom je razotkrivena činjenica da u blizini nema dovoljno kvalitetnog boksita, aluminijeve rude, od koje bi se radila isplativa glinica. Obrovac je tako postao ultimativna istoznačnica za promašenu investiciju, no TLM je nastavio rasti – integriran u jugoslavensku privredu – zahvaljujući valjanom (samo)upravljanju i kvalitetnoj višoj razvojnoj politici. Poduzeće u sastavu tadašnjeg SOUR-a Boris Kidrič dosegnulo je oko pet i pol tisuća zaposlenih s prosječnom radničkom plaćom od legendarnih tisuću njemačkih maraka pred sam rat, te je postalo deseti najveći jugoslavenski izvoznik. Probilo se na unosna tržišta istočnoeuropskih zemalja poput DRNJ-a, kao i u SAD, Švedsku, Veliku Britaniju, SRNJ i Nizozemsku, gdje su osnivane stalne njegove ispostave. Tad izbija rat u SFRJ; u rujnu 1991. avioni JNA raketiraju, između ostalog, elektroenergetsko postrojenje TLM-a. Netom modernizirani i nadograđeni pogon elektrolize u Šibeniku prestaje s radom, zamrzava se tek nastali aluminij u preko 200 elektrolitičkih peći koje time definitivno postaju – otpad. Nekoliko godina kasnije državne vlasti RH odbacuju planove o rekonstrukciji tvornice i odlučuju dokinuti primarnu produkciju aluminija, nakon čega TLM s vremenom klizi u sve veći gubitak. Nasuprot tome, Hrvatska ulaže desetak milijuna dolara u bezobrazno transparentnu obnovu također uništene elektrolize u mostarskom Aluminiju i dugoročno vezuje TLM uz toga dobavljača sirovog metala po, barem kroz neko vrijeme, za Šibenčane povlaštenim uvjetima. Mostar je zauzvrat na to ime godinama dobivao jeftinu struju od Hrvatske elektroprivrede, ali sam TLM objektivno dospijeva u okolnosti sve manje isplative proizvodnje i nezadrživog rasta duga prema državi-vlasniku. Šibenska će tvornica u istom okviru poživjeti na mostarskim aparatima još neko vrijeme – do ulaska RH u EU – sve više figurirajući kao naočigled oronuli pokušaj spajanja privreda neovisne Hrvatske i ovisne Herceg-Bosne. A zanimljivo se i poučno u tom svjetlu prisjetiti i višekratnog pozivanja službenog multidržavotvornog Zagreba na ekološke i osobito turističko-industrijske koristi od trajnog gašenja elektrolize u Šibeniku. Ne samo zbog uzgrednog podsjećanja na spoznaju da etničko i ekološko čišćenje ponekad skladno idu zajedno, nego i zbog aktualnog nam sumanutog turističkog ekonomsko-političkog prezenta.
