Hrvatska zajednica u Vojvodini, odnosno Srbiji, danas dijeli sudbinu uglavnom sličnu onoj drugih manjinskih zajednica na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Pogleda li se bliža povijest, ta je sudbina ponajprije povezana s posljedicama ratova 90-ih, koji su se ponajviše obijali o glavu manjinama. Kod Hrvata u Srbiji dodatni faktor traume predstavlja činjenica da je njihov položaj pupčanom vrpcom vezan uz turbulentni položaj Srba u Hrvatskoj. Kako redovito pokazuju događaji iz prošlosti, ako je loše jednima - automatski će biti loše i drugima. Ili, kako je to u vezi proljetnih parlamentarnih izbora u Srbiji, rekao Tomislav Žigmanov, novi predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, s kojim smo razgovarali: ‘Situacija je za nas bila jako nepovoljna, jer je Vojislav Šešelj oslobođen optužbi, Srbija je bila u predizbornoj kampanji, a Hrvatska je uvjetovala njezin nastavak pregovora s EU-om ispunjavanjem određenih obveza. Sve je to stvaralo snažno antihrvatsko raspoloženje u prostoru javnosti, što je za posljedicu imalo povećanje straha kod pripadnika hrvatske manjine…’

U 90-ima, kada su ratovi i etnička mržnja buktili na sve strane a za razmjenu stanovništva podjednako se zalagali i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i srpski Dobrica Ćosić, hrvatskoj manjini u Srbiji nije bilo dobro. Nije, istina, prošla ni ‘Bljesak’ ni ‘Oluju’, ni spaljivanje kuća ni upadanje u stanove, ali je puno ljudi imalo iskustva s neugodnim telefonskim pozivima, grafitima tipa ‘Marš iz Srbije’ i sličnim, dobacivanjem i prijekim pogledima susjeda, kao i zahtjevima da isele. Najgore je bilo u srijemskim Hrtkovcima u koje je 1991. banuo Šešelj sa svojim radikalima, da bi potom veći broj Hrvata napustio to mirno ravničarsko selo mijenjajući pritom kuće sa Srbima koji su u isto vrijeme, radi istih ili još gorih prijetnji, napuštali Hrvatsku. Hrtkovci s početka 90-ih zasigurno predstavljaju najočitiji simbol agresivne politike srpskih nacionalista prema Hrvatima, ali i simbol ‘tragedije dvaju naroda’, kako je to nedavno izjavio Antun Plivelić, koji već 40 godina živi u Zagrebu a rodom je iz Hrtkovaca: ‘Da bi se početkom rata neki Krešo iz Hrtkovaca mogao doseliti u Hrvatsku, morao je neki Jovo iz te Hrvatske izaći. Ono što je danas potrebno jest da jedni drugima, s ove i s one strane, kažemo sve što mislimo o tom vremenu.’

Brojčano desetkovanoj hrvatskoj zajednici, čiji životni plamen održavaju tek malobrojna kulturna društva, za opstanak nedostaje uglavnom sve: mlađi naraštaji, novac, školski programi i udžbenici te ono ključno: zagarantirano političko predstavništvo

Hrvati iz Vojvodine često spominju brojke vezane uz ratne godine, koje nisu nimalo ugodne: 25 osoba hrvatske nacionalnosti tada je ubijeno, nekoliko stotina ih je pretučeno, a više desetaka tisuća otišlo je pod pritiskom. Slaven Bačić, predsjednik Hrvatskoga nacionalnog vijeća, kaže za Novosti: ‘Pretjerano bi bilo reći da su svi ti ljudi iz Srbije protjerani, ali je blisko istini da su otišli protiv svoje volje.’

A budući da se rat između Hrvatske i Srbije i nakon onog pravog nastavljao drugim sredstvima, nedaće Hrvata u Vojvodini nailazile su u valovima. Za proevropske vlade Zorana Đinđića njihov je položaj bio podnošljiv, nakon njegova ubojstva uslijedile su dvije vlade nacionalistički orijentiranoga Vojislava Koštunice za kojih su se stvari pogoršale, da bi stanje ponovno bilo stabilizirano tokom dvaju mandata Borisa Tadića. Od pobjede Srpske napredne stranke 2012. odnosi Srbije i Hrvatske opet su se zakomplicirali, pa se i položaj tamošnjih Hrvata pogoršao. U čitavom tom periodu zbivalo se i ono što nazivaju ‘incidentima s naknadnim djelovanjem’: šaranje po katoličkom groblju u Novom Sadu te onima po okolnim hrvatskim selima, prijetnje istaknutim članovima hrvatskih društava, pa i fizički napadi, poput premlaćivanja katoličkih svećenika u Baču i Novom Slankamenu te nasrtaja na novinara Davora Pašalića i aktivista Milana Karana.

- Kako se približava 10. travanj, obljetnica ‘Oluje’ ili se intenziviraju aktivnosti oko kanonizacije Alojzija Stepinca, pritisci na hrvatsku zajednicu u Srbiji se pojačavaju - potvrđuje nam Tomislav Žigmanov.

U zatišju između ratova i velikih političkih lomova, položaj hrvatske manjine u Vojvodini uglavnom se održava njegovanjem hrvatskog jezika i pisma, kao i kulturnih i narodnih običaja po gradovima i selima te autonomne pokrajine. Nakon Miloševića i ratnih 90-ih, ‘dogodila se prava renesansa života manjinskih Hrvata u Srbiji i njihov položaj postao je neusporedivo boljim’, kaže Slaven Bačić iz Hrvatskog nacionalnog vijeća.

Pomoć Hrvatske djeluje posve groteskno. Unazad nekoliko godina za sva se područja društvenog života, uglavnom za kulturu, dijeli ukupno 85 tisuća eura i to uz prilično složen administrativni postupak, kaže Slaven Bačić

- Ipak, tridesetak sadašnjih hrvatskih kulturnih društava u Vojvodini i nije naročita utjeha, jer nekada ih je samo u Petrovaradinu bilo toliko. Danas je ostalo samo jedno – Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo Jelačić, nazvano u znak sjećanja na bana čija je rodna kuća u centru gradića nadomak Novog Sada. Osnovalo ga je desetak posto preostalih petrovaradinskih Hrvata, koji su još 60-ih prošlog stoljeća ovdje bili u većini - nadovezuje se na Bačića Petar Pitaf, predsjednik toga društva.

I novosadski Hrvatski kulturni centar bavi se ‘očuvanjem tradicije Hrvata na čitavom području Srbije’, kaže njegov predsjednik Dražen Ilić. Uz obljetnice i memorijalne priredbe, aktivnost mu je i obnova spomenika skladatelju hrvatske himne Josifu Runjaninu koji je, kako nastavlja Ilić, ‘u jadnom stanju, a kuća u kojoj je kompozitor živio upravo se srušila jer nitko o njoj nije brinuo’.

Premda se istovrsne vojvođanske udruge aktivno sjećaju kulturnih pregalaca hrvatske nacionalnosti, značajnijih lokalnih književnika, pjesnika i kompozitora (među kojima je i Franjo Štefanović, skladatelj prve svjetske opere za djecu), one su sve malobrojnije, a članstvo im je sve starije. Unatoč tome, i dalje strpljivo organiziraju i bilježe narodna sijela, tamburaške koncerte i večeri poezije, nastojeći plamen svoje male zajednice održati živim. Kako to kaže Marijan Lovrić, predsjednik novosadskoga Hrvatskoga kulturnog društva ‘Stanislav Preprek’: ‘Ono što nije zabilježeno, nije se ni dogodilo.’

Vratimo li se još dalje u prošlost, prisjetit ćemo se da je Hrvata u Vojvodini (odnosno Srbiji, sve do Smedereva, Kraljeva i Niša) početkom prošlog stoljeća bilo oko 250.000; danas ih je manje od 50.000. Ti ‘ostaci ostataka’ rezultat su nacionalnih sukoba u posljednjih stotinjak godina, razmjene stanovništva i asimilacije, ali i globalnih trendova - iseljavanja u svijet, kamo su sa ovih prostora već otišli milijuni Srba, Hrvata, Bosanaca, Albanaca i drugih. Da bi opstala, maloj zajednici Hrvata u Srbiji nedostaje uglavnom sve: mlađih naraštaja koji će nastaviti s aktivnostima, financijskih resursa, posebnih školskih programa, javne prepoznatljivosti i političkih predstavničkih institucija. Što se tiče mladih, oni ili odlaze u druge sredine ili u onoj vlastitoj više ne govore jezikom svoje zajednice.

- U Vojvodini ćete teško naći nekoga iz hrvatske zajednice tko će govoriti hrvatskim na javnim mjestima, na ulici ili u kafiću. Materinski se jezik govori samo u kući – kaže Petar Pitaf.

A premda su udžbenici na hrvatskom dostupni, kao i nastava u posebnim odjeljenjima od prvog osnovne do četvrtog razreda srednje škole, u praktičnoj su upotrebi udžbenici na srpskom jeziku.

- Jedno vrijeme i vrlo sporadično, uvozili su se udžbenici iz Hrvatske, a danas srpske prevodimo na hrvatski i sami štampamo - kaže Slaven Bačić.

U pomaganju svojoj manjini nije se posebno proslavila ni matična zemlja.

- Pomoć Hrvatske djeluje posve groteskno. Unazad nekoliko godina za sva se područja društvenog života, uglavnom za kulturu, dijeli ukupno 85 tisuća eura i to uz prilično složen administrativni postupak - kaže Bačić.

Ipak, pitanje svih pitanja jest političko predstavništvo u tijelima vlasti. Ono je i dalje upitno, jer još nema onoga što se naziva ‘zagarantiranim predstavništvom’, odnosno automatskim ‘ulaskom’ manjinskih predstavnika u državni parlament, Skupštinu Vojvodine i gradska vijeća, premda su dvije zemlje i o tome pregovarale 2004. godine.

- Ako niste zastupljeni kao nacionalna manjina u tijelima vlasti, onda niste ni relevantni - kaže Tomislav Žigmanov koji je na posljednjim parlamentarnim izborima sa svojim Demokratskim savezom Hrvata uspio ući u Narodnu skupštinu Srbije, ali na listi Demokratske stranke.

I na lokalnoj je razini Demokratski savez Hrvata u koaliciji sa DS-om, ali u gradskim tijelima vlasti samo u Subotici i Somboru. Što je onda preostalo?

- Predstavnici Hrvatskoga nacionalnog vijeća mogu davati mišljenje o izboru ravnatelja u nekoj osnovnoj školi ili javnom poduzeću u mjestima u kojima žive Hrvati, ali to mišljenje nije obavezujuće - kaže predsjednik HNV-a Bačić.

Hrvatska zajednica u Srbiji trebala bi u javnoj upravi biti zastupljena u skladu sa svojim udjelom u ukupnom broju stanovnika, ali je, prema službenim podacima srpskoga MUP-a, ta zastupljenost pet puta manja. ‘Detalji te tihe diskriminacije’, napominje Žigmanov, ‘jesu ti da je u hrvatskom selu Tavankutu pokraj Subotice samo 30 posto ulica asfaltirano te da u subotičkim javnim poduzećima u posljednje vrijeme otkaze u nesrazmjerno većem broju dobivaju ljudi hrvatske nacionalnosti.’

Donekle je pozitivno tek to što Hrvati u Srbiji svakoga dana mogu doznati desetominutne vijesti na svom jeziku, a tu su i dvije tjedne specijalizirane emisije iz kulture. U Subotici izlaze novine ‘Hrvatska riječ’ a na Radio-Vojvodini postoji program na hrvatskom. No, kronična kost u grlu vojvođanskih Hrvata su Bunjevci, i to ne stoga što jedan dio njih sebe ne smatra ni Hrvatima ni Srbima nego stoga što aktualna vlast tim ‘anacionalnim Bunjevcima’, kako ih nazivaju, poklanja daleko više pozornosti nego onima koji se deklariraju kao Hrvati.

- Ako se na svečanostima te grupe Bunjevaca pojavljuju predstavnici najviše vlasti te njihovim društvima daju nagrade i priznanja a na naše svečanosti ne dolaze, možete misliti kakvu poruku šalju hrvatskoj zajednici u Srbiji - usuglašeni su Bačić i Žigmanov.

Kakve su perspektive Hrvata u Vojvodini, odnosno Srbiji? Tomislav Žigmanov misli da će to ovisiti o tome hoće li Hrvati zaista biti ravnopravni sa svim ostalim građanima, no i sam je svjestan neumitnosti demografske statistike, odnosno toga da se njihov broj svakih dvadeset godina smanji za dvadesetak tisuća. Hoće li preostali Hrvati uspjeti iznutra jače povezati svoje male enklave razbacane po selima i gradovima Srijema, Banata i Bačke i hoće li pomoć Hrvatske biti izdašnija nego dosad, veliko je pitanje. Sigurnim ostaje jedino to da su Hrvati u Srbiji, kao i Srbi u Hrvatskoj, čuvari plamena zajednice, jezika i kulture koji su nekada bili živi, a sada su u opasnosti da nestanu. Za očuvanje tog plamena trebat će i jednima i drugima, s obiju strana granice, puno volje i strpljivosti.