U srijedu, u trenutku zaključenja ovog broja, finaliziran je, bez iznenađenja, danima najavljivan rasplet: Andrea Zlatar Violić podnijela je ostavku na dužnost ministrice kulture.
‘Kao ministrica prihvaćam odgovornost za nepravilnosti u računovodstvenom poslovanju i ispričavam se zbog nedovoljne kontrole i nepridržavanja propisa u financijskom poslovanju. Iako su sva dugovanja podmirena, smatram da je logična posljedica moje odgovornosti za nepravilnosti u financijskom poslovanju ostavka’, napisala je u svom pismu ostavke upućenom premijeru Zoranu Milanoviću.
Naime, revizijski nalazi u Ministarstvu kulture za 2012. i 2013. pokazali su da je novac sa službenih kartica tog Ministarstva tijekom te dvije godine podizan u gotovini i onda naknadno vraćan na račun Ministarstva. Drugi je grijeh kulturne administracije, po revizorskom nalazu, uzimanje predujmova za putne naloge. Uzeli bi novac za putovanja, ali kako su stvarni troškovi bili manji, nisu ga vraćali u Ministarstvo u propisanim rokovima. Na kraju 2013., kaže revizija, zaposlenici su dugovali 152.000 kuna. Premda su u međuvremenu ‘svi putni nalozi zatvoreni’, kako dalje piše Andrea Zlatar Violić, a ‘u nepravilnostima u poslovanju korištena sredstva nisu trošena nenamjenski’, što znači da ministrica i njoj podređeni nisu oštetili državni proračun, ona je ipak morala otići.
Ministrica je pokušala promijeniti generalnu orijentaciju kulturne politike i napustiti preferiranje statične, okamenjene kulture, kakvu je podržavao Božo Biškupić, te prednost dati živoj, neposrednoj i, s obzirom na uvijek neizvjestan ishod, riskantnoj kulturi
Nas ovdje neće toliko zanimati ‘afera peglanja kartica’, koliko god ovakva manipulacija javnim sredstvima bila nesmotrena, ni politička kombinatorika unutar i izvan Vlade, ministričinog HNS-a i samog Ministarstva, a koja joj je cijelo vrijeme više bila uteg nego pomoć (mjesto je povjereno itekako kompetentnoj osobi, da bi u isto vrijeme te kompetencije bile bitno ograničene budžetom u kojem je za kulturu predviđena crkavica), ni Vladino i medijsko egzerciranje ‘moralnih kvaliteta’ baš u slučaju ministrice kulture (dok se jednom Siniši Vargi ili Andru Vlahušiću toleriraju puno gore stvari), kako je motivaciju Vlade za njezinu smjenu nazvao analitičar Žarko Puhovski, već ono što su za svoga mandata Andrea Zlatar Violić i njezini suradnici uspjeli ili barem pokušavali napraviti.
Njezin kabinet trudio se i, smatramo, u nemalom je broju slučajeva uspijevao srušiti parohijalni mentalitet, primjerice prilikom odabira čelnih ljudi nacionalnih kazališta ili ključnih kulturnih manifestacija. Negdje bi se takvim pristupom posve uspjelo, poput postavljanja Olivera Frljića na mjesto intendanta HNK-a u Rijeci, negdje ne, recimo u slučaju nepostavljanja Senke Bulić na mjesto ravnateljice Splitskog ljeta, a negdje, kao u slučaju imenovanja Dubravke Vrgoč intendanticom zagrebačkog HNK-a, rezultat je bio polovičan, ali u skladu s konkretnim prilikama.
Druga stvar koju svakako treba spomenuti u vezi kulturnog mandata Andree Zlatar Violić je promjena kursa u financiranju konkretnih umjetničkih i medijskih uradaka. Naime, poseban je naglasak dan na pomoć samim autorima, bilo kroz stipendije koje se daju piscima na višemjesečno razdoblje, bilo da se, prvi put, sufinanciraju novinarski projekti, točnije ambiciozniji istraživački tekstovi novinara u suradnji s pojedinim redakcijama neprofitnih medija. Potpomaže se dakle direktno kulturna i medijska proizvodnja, čega je dosad bilo tek u tragovima ili ni toliko.
Kad smo već kod medijske politike, spomenimo da je grupa istraživača, što iz samog Ministarstva što izvana, a pod vodstvom ministričinog savjetnika za medije Milana Živkovića, u protekle dvije godine provela i proizvela detaljnu analizu medijske scene u nas i u dokumentu o novoj medijskoj politici dala prijedloge kako i kamo dalje. To je prvi sastav Ministarstva kulture koji se uopće počeo baviti onime što mu je inače u opisu posla – medijskom politikom. Dok je prethodna lijeva kulturna politika, ona u vrijeme Račanove koalicijske vlade, dosegnula do proizvodnje strateških dokumenta vezanih, prije svega, uz kulturu u užem smislu riječi (‘Strategija kulturnog razvitka’, čiji su voditelji bili Vjeran Katunarić i Biserka Cvjetičanin, te svojevrsni esej na istu temu pod nazivom ‘Bilježnica’ iz pera Vjerana Zuppe), ova je ponudila specificiran pogled na medijsku politiku.
Generalno govoreći, ministrica Andrea Zlatar Violić pokušala je promijeniti osnovnu orijentaciju kulturne politike i napustiti preferiranje statične, okamenjene kulture, kakvu je podržavao njezin prethodnik Božo Biškupić, koji je u svojim mandatima posebnu pažnju pridavao konzervativno-skupljalačkom tipu kulture (muzejske, arhivarske i knjižnične djelatnosti), te prednost dati živoj, neposrednoj i, u konačnici, s obzirom na uvijek neizvjestan ishod, riskantnoj kulturi.
Ono na što ministrica nije odgovorila ili nije mogla odgovoriti jesu pragmatični zahtjevi političke svakodnevice. Najprije, bila je kandidatkinja notornog HNS-a, stranke pod vodstvom najprije Radimira Čačića, ciničnog političara čiji će drugi mandat ostati upamćen po njegovom inzistiranju da se uguši dnevni list ‘Vjesnik’, a kasnije pod vodstvom jednako tako ambiciozne Vesne Pusić, čije je ponašanje isključivo ciljno-racionalno orijentirano, što se vidi i po najnovijim aspiracijama na mjesto glavne tajnice Ujedinjenih naroda. U takvom društvu inovativna kulturna politika nije imala puno šanse. S druge strane, ni mediji nisu bili nešto posebno naklonjeni ministrici. Posebno su joj zamjerali, baš kao i brojni akteri kulturne scene, pa i one tzv. nezavisne, inzistiranje na demokratskom i širokom shvaćanju kulture u kojoj treba biti mjesta za sve, a ne samo za izvrsne, najbolje i odabrane.
Imenovanje novog ministra uslijedit će nakon što premijer obavi konzultacije s koalicijskim partnerima, a u ovom trenutku najizgledniji za tu funkciju je dosadašnji ministričin zamjenik Berislav Šipuš. Bilo kako bilo, ono što slijedi moglo bi bjelodano pokazati koliko je domaća kulturna politika izgubila ostavkom Andree Zlatar Violić.
