Kritizirali ste način na koji je tehnički ministar sporta, obrazovanja i znanosti Predrag Šustar direktnom odlukom, a ne javnim pozivom, imenovao nove voditelje cjelovite kurikularne reforme, pedagoginju Dijanu Vican i fizičara Matka Glunčića. Sporno je i to što njihova zadaća odjednom uključuje i analizu i provedbu ciljeva Strategije obrazovanja?
Glavni problem nije u imenovanim osobama, nego u proceduri javnog poziva koji je, blago rečeno, tehnički ministar zanemario. Sad se od njih traži izvještavanje i provođenje Strategije u dijelu koji se odnosi na predtercijarno obrazovanje: rani i predškolski, osnovnoškolski i srednjoškolski odgoj i obrazovanje. Prema ministrovoj zamisli, mi bismo trebali raditi ostalo: visoko obrazovanje, obrazovanje odraslih i znanost, jer za taj dio Ministarstvo valjda nije zainteresirano. Čin imenovanja od strane ministra možda ne možemo nazvati protuzakonitim, jer Strategija nije zakon, premda zamalo ima tu snagu. Riječ je o Šustarovom kršenju odluke Sabora koja je sadržana u tekstu Strategije. Nažalost, svjedočimo tome da ova Vlada, ne samo u resoru dotičnog Ministarstva, krši ono što bismo nazvali dobrim običajima, znajući da za to nema sankcija, osim eventualno na izborima. Uostalom, ne možete smijeniti već smijenjenog ministra.
Čekamo izbore
Ipak, novoimenovanom dvojcu, koji u vezi obrazovanja zastupa stavove neokonzervativnih struja u društvu, zamjerate nedostatak kompetencija za daljnji rad na ukupno 53 kurikularna dokumenta?
Teško si mogu zamisliti da bi do parlamentarnih izbora imenovani kandidati mogli nešto napraviti na tim dokumentima, pa se nadam se da će se nakon izbora cijela stvar resetirati i da ćemo nastaviti ozbiljno raditi ondje gdje smo stali. Ne dovodim u pitanje njihovu kompetentnost u vlastitim strukama, ali pitanje je može li jedan fizičar kompetentno procjenjivati kurikulum povijesti, biologije ili likovnog odgoja. Jednako tako, pitanje je može li pedagog meritorno procjenjivati kurikulum matematike i hrvatskog jezika. Pitanje njihove kompetentnosti postavlja se u odnosu na zadaće koje će njihovo povjerenstvo imati, a koje zasad nisu sasvim jasne. Što se tiče metodologije rada na kurikularnoj reformi, doista ne znam koje su kompetencije kolege Glunčića kao fizičara i visokoškolskog nastavnika koji, koliko mi je poznato, nema osobno iskustvo rada u osnovnoj i srednjoj školi, ali je već davao ocjene da ova kurikularna reforma metodološki nije dobra. Prihvatiti se posla koji je predviđen ministrovom odlukom dezavuiranje je dosadašnjeg rada 400 ljudi, pa me čudi da je netko spreman uložiti trud u nešto čija je izvjesnost krajnje upitna nakon izbora 11. rujna.
Kad bih u najboljoj namjeri htio suditi o ovoj Vladi, ne bih se mogao sjetiti nekog dobrog poteza, a kamoli nekog za pamćenje, koji bi polučio neke dobre posljedice
Ostajete li i dalje na mjestu predsjednika Povjerenstva?
Nastavit ćemo raditi kao dosad. Ignorirat ćemo odluku Ministarstva, jer smo imenovani od Vlade na mandat od četiri godine. Za našu smjenu zadužen je premijer s cjelokupnom Vladom, a ne jedan od ministara. Od Ministarstva više nemamo apsolutno nikakvu potporu, iako u odluci o imenovanju piše da će nam ono dati administrativnu podršku. No s nama nije uspostavljen nikakav kontakt. Više sam puta isticao da se ministar Šustar nijednom nije htio sastati ni sa mnom ni s našim Povjerenstvom. Jednako tako, nismo uspjeli ostvariti nikakav kontakt s Vladom, osim jednoga kratkog razgovora s Božom Petrovom bez ikakvog značenja. Mandat mi traje još dvije i pol godine i namjeravam ga do kraja odraditi.
Što se krije u pozadini takve ministrove opstrukcije?
Vrlo je čudno da nakon nekoliko mjeseci molbi za sastanak dobijete objašnjenje da ministar za njega nema vremena, dok se istovremeno sastaje sa Željkom Markić. Ne vidim po čemu bi za Ministarstvo gospođa Markić bila važnija od našeg Povjerenstva, koje upravlja najvećim obrazovnim projektom u Hrvatskoj. Zašto je to tako, treba pitati ministra Šustara, ako bi on ikad na to odgovorio, s obzirom na to da ne odgovara ni na kakve dopise i upite. Osobno, ne mogu zamisliti da je to službena politika HDZ-a, mislim da je tu riječ o zastupanju politike posve drugih interesnih skupina, odnosno krugova koji su konzervativniji i od samog HDZ-a. Riječ je, nakraju, o samovolji tehničkog ministra Šustara.
Neusporediv s ministrom kulture
Šustar je već proglašen najgorim ministrom obrazovanja u povijesti?
S tom se konstatacijom nije teško složiti, jer u šest mjeseci nije napravio ništa. Onih nekoliko poteza koje je povukao odreda su bili loši, što je i stav široke javnosti. Valja nam se samo prisjetiti problema oko isplate stipendija studentima koji su morali dizati šator ispred zgrade Ministarstva da bi se izborili za svoja prava i pitanja znanstvenih centara izvrsnosti, čiji su voditelji podigli kaznenu prijavu protiv njegova pomoćnika Kreše Zadre kako bi se mogli realizirati projekti koje su međunarodni znanstvenici već odobrili i recenzirali. Tu je i pitanje izmjena Zakona o sportu, koji ministar ne želi provoditi.
To nije sve: mandat ministra pamtit će se i po smjeni trojice sveučilišnih profesora s mjesta Upravnog vijeća Veleučilišta Marko Marulić u Kninu, na čija je mjesta postavio direktora kninske Čistoće i sestru stranačke mu kolegice Josipe Rimac?
Teško je na koncu reći je li takav postupak smješniji ili tragičniji, ali bit će da je ovo drugo. Vijeće, za koje je bilo očito da tu kninsku ustanovu vodi u nekom dobrom smjeru, nakon godine rada biva smijenjeno i zamijenjeno ljudima koji, barem na papiru, nemaju apsolutno nikakve kompetencije za ta mjesta. Možda oni i jesu genijalni za taj posao, ali onda bi bilo dobro da je ministar upoznao javnost s onim u čemu se očituju ta genijalnost i sposobnost. Zaključujem da je i taj slučaj samo jedan u nizu potpuno promašenih i nevjerojatnih Šustarovih poteza.
S druge strane, mogli bismo zaključiti da je Šustar pandan ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću i da su obojica dovedena u ministarske fotelje s namjerom destrukcije institucija svojih ideoloških neistomišljenika?
Ideološke podjele postoje u svakom društvu. Pogledajmo Veliku Britaniju, Francusku, Njemačku, Italiju, Španjolsku – koja od tih zemalja nije duboko ideološki podijeljena?
Teško da ih mogu usporediti, jer što god mislili o Zlatku Hasanbegoviću, ne možete mu predbaciti da mijenja stavove – iste zastupa već dvadeset godina. Kod Šustara je drugačije: ako je prije samo nekoliko godina bio član laburista a sad je odjednom ne samo hadezeovac nego vidimo da svojim postupcima zastupa najradikalnije i najdesnije krilo te stranke, očito je riječ o čovjeku kojemu uvjerenja nisu baš primarna stvar u životu. Upravo zbog tih vrludanja nisam siguran da je on osobno postavljen za ispunjenje zadaće koju navodite, ali možda su za to bili zaduženi neki drugi ljudi instalirani u njegovu Ministarstvu, ponajprije njegov zamjenik.
Stvari treba mijenjati
Uskoro će parlamentarni izbori, ali stranke uglavnom ne akcentiraju obrazovanje kao jednu od svojih programskih stavki. U trenutku kad se oko reforme obrazovanja lome koplja na političkom i svakom drugom planu, ne čini li vam se da bi stranka koja tu problematiku stavi u fokus mogla bolje proći, da ne kažemo pobijediti na izborima?
Nadam se da će barem jedna strana prepoznati važnost obrazovanja u ovom trenutku i staviti ozbiljan naglasak na to. Koliko god možemo biti nezadovoljni time kako se SDP-ova vlada odnosila prema obrazovanju, ipak je za njezine vlasti inicirana izrada Strategije i početak rada na kurikularnoj reformi. Moglo se raditi više i bolje, ali nadajmo se da bi, odsad i ubrzo, cijela stvar mogla biti puno ozbiljnija. Ako pitanje reforme obrazovanja na ulice izvede gotovo 50 tisuća ljudi, bilo bi čudno da velike stranke ne pokušaju to iskoristiti.
Što općenito mislite o radu Vlade na odlasku?
Kad bih u najboljoj namjeri htio suditi o njoj, ne bih se mogao sjetiti nekog dobrog poteza, a kamoli nekog za pamćenje, koji bi polučio neke dobre posljedice. Vlada se hvali programom reformi (na stranu što se ništa od toga nije ostvarilo), ali taj popis reformi imale su i prošla i pretprošla vlast. Dakle stvari treba mijenjati, a ne ih samo drugačije tumačiti. Što se tiče međunarodnog položaja zemlje, ne vidim poboljšanje u odnosima s Mađarskom, Srbijom ili Slovenijom. Vlada se hvali smanjenjem državnog duga, ali možemo pročitati da je on smanjen zato što su smanjene rezerve u HNB-u. Najveći je problem to što se nije radilo i to što su na površinu političke scene izbili neki elementi koji vode samozagađivanju i te scene i javnoga govora, što će biti jako teško revidirati u skorijoj budućnosti.
Kako kao povjesničar i bivši dekan Filozofskog fakulteta komentirate revidiranje povijesnih činjenica i neskrivene simpatije koje neki ministri i HDZ-ove satelitske strančice imaju prema ustaškom režimu? Dosljedni ministar kulture opet je u jednom intervjuu govorio o ideološkim podjelama koje razaraju društvo, a za koje krivi, kako ga naziva, apokrifni antifašizam…
Sve što kaže pripisuje zapravo Franji Tuđmanu. On je bio povjesničar koji je pisao o antifašizmu, on je bio taj koji se založio da antifašizam uđe u temelje hrvatske državnosti. Dakle, sve što Hasanbegović napada je i djelo Franje Tuđmana. Ideološke je podjele u svom diskursu poticao još Tomislav Karamarko, u predizbornoj kampanji pa i prije nje. One postoje u svakom društvu i ne znam koje to društvo možemo nazvati nepodijeljenim u ideološkom smislu. Svaka nacija ili društvo mogu biti jedinstveni samo u trenutku kad se osjećaju egzistencijalno ugroženima od nekog drugog. Pogledajmo Veliku Britaniju, Francusku, Njemačku, Italiju, Španjolsku – koja od tih zemalja nije duboko ideološki podijeljena? Nije problem u tome jesmo li mi ideološki podijeljeni, nego kako se s tim podjelama nosimo i koliko smo tolerantni prema onima koji razmišljaju drugačije. Trebalo bi napraviti dugogodišnji ozbiljni istraživački projekt o Drugom svjetskom ratu, koji bi bio dobro financiran i u koji bi bili uključeni povjesničari različitih opredjeljenja, kako bismo probali doći do djelomičnog konsenzusa o tome što je bio taj rat, što je značio nama kao naciji i državi, što je značio većini i manjinama u toj većini. Činjenica je da smo 45 godina bili izloženi historiografiji koja je stvari ocjenjivala jednostrano i da smo posljednjih četvrt stoljeća izloženi reviziji svega toga, koja je jednako nekritična. Na kraju tog istraživanja trebali bismo se pokušati dogovoriti oko nekih zaključaka. A ako ne možemo, trebalo bi reći oko čega se to i zašto ne možemo dogovoriti.
