Filozofski fakultet u Zagrebu bio je ne tako davno, prije pola godine do jednu i pol, neveselim poprištem ogleda između svjetovnog i crkvenog interesa u akademskom polju. Katolički bogoslovni fakultet pokušao se bio lanjskog proljeća, naime, ubaciti na Filozofski fakultet mimo reda, s dijelom svojih dvopredmetnih studija. I to uz pomoć Damira Borasa, dekana na odlasku iz potonje ustanove, danas inače rektora Sveučilišta u Zagrebu. S vremenom će to nastojanje izazvati mobilizaciju sekularnog refleksa na Filozofskom i, u svibnju ove godine, odbacivanje perfidne inicijative koja je računala s nizom nelegalnih pogodnosti uz efekte na autonomnost visokog obrazovanja, kao i na tržište rada.
Prije nekoliko dana ponovilo se nešto slično takvom pokušaju prodora u isti prostor; ovaj put nije, doduše, riječ o Crkvi, nego o neprincipijelnom zagovoru i, konačno, čak praktičnom protežiranju interesa diplomatskog i vojnog. Nisu posrijedi iste proporcije slučaja, kao što ćemo vidjeti, ali načelno se radi o neugodno usporedivim vrijednostima dvaju primjera. Jer na posljednjoj sjednici Fakultetskog vijeća dekan je Vlatko Previšić apelirao na kolege da zajednički proguraju dvojicu studenata iz Bosne i Hercegovine koji se žele s tamošnjih svojih matičnih fakulteta prebaciti na ovaj u Zagrebu. Kao problem im se ispostavila činjenica, međutim, da po rezultatima i studijskim programima ne zadovoljavaju redovne propisane uvjete za transfer, kao što su ustanovila povjerenstva nadležnih odsjeka Filozofskog fakulteta. S druge strane crte koju je povukao Previšić ostala je pak nekolicina studenata iz iste susjedne zemlje koji također ne ispunjavaju službene kriterije. No dekan je članove Vijeća pokušao, kao što doznajemo od nekih među njima, stimulirati objašnjenjem da su svi sistemi nakloni obiteljima diplomata i vojnika pa bi im, logično, i to fakultetsko tijelo trebalo izaći ususret. Vijećnici nisu baš jednoznačno povjerovali u dekanovu tezu: od 78 prisutnih 35 ih je izabralo ‘za’, dvoje se odlučilo na ‘protiv’, a ostatak je ostao suzdržan. O toj i takvoj suzdržanosti dometnut ćemo u nastavku teksta još ponešto, također vezano uz prošlogodišnji slučaj KBF-a. No prvo da vidimo kako se dalje odvijao najnoviji predmet.
Vlatko Previšić posegnuo je na ovoj sjednici Vijeća, dakle, za podrškom glavne tajnice Nede Stazić, inače pravnice, e da bi zajedničkim snagama ustvrdili kako ih kolege tjeraju u ‘pravni nonsens’. Što bi točno to značilo, nije nam poznato, ali do kraja će se vijećničkog sastanka pokazati da ipak postoji način za diskrecijsko premošćivanje jaza koji je zinuo između dekanova i pogleda ostalih na slučaj. Pravilnik o studiranju na preddiplomskim i diplomskim studijima Sveučilišta u Zagrebu nudi vrlo široku perspektivu: ‘Iznimno se može odobriti prijelaz studentima koji ne zadovoljavaju opće uvjete ako je prijelaz potreban zbog teže bolesti, preseljenja obitelji, obveze treninga vrhunskih sportaša ili nekog drugog opravdanog razloga’ (čl. 25, st. 3).
Srećom, nije riječ o težim bolestima studenata, a ni o vrhunskom sportu, pa ostaju u igri razlozi preseljenja obitelji ili možda neki drugi, neizrečeni, no bez ikakve sumnje opravdani. Ali zadržimo se na razlogu obiteljske selidbe koji će, kako se zasad čini, razriješiti ‘pravni nonsens’. I postavimo upit, makar retorički: što bi bilo kad bi se i preostala nekolicina studenata iz BiH koji nisu djeca diplomata ipak nekim poslom doselila s obiteljima u Zagreb te se pozvala na stavak treći članka 25? Jasno je što bi bilo, dakako, osim ako netko od njih nije dijete, recimo, časnika Hrvatskog vijeća obrane na prekomandi u Zagrebu, ili ako postoje barem natruhe ‘nekog drugog opravdanog razloga’. Svejedno, dekan Previšić, pedagog po vokaciji, navodno je na sjednici Vijeća pokazao popriličnu nervozu, htijući valjda zadobiti placet većine ovlaštenih svojih kolega. Umjesto toga je ostao sam na otvorenom prostoru, što je svakako manje poželjan ishod. Bit će da se zbog toga otresao na jednu od mlađih kolegica s Odsjeka za istočnoslavenske studije koja se javila za riječ kao članica povjerenstva za procjenu zahtjeva studenata iz BiH, oslovljavajući je s nadasve slobodnim ‘ženska glavo’. Nismo, doduše, provjerili je li taj inače tradicijski podosta ukorijenjen izraz u ovdašnjoj kulturi preporučen u metodološkim priručnicima za pedagogiju kao didaktičko sredstvo u izvjesnim varijantama komunikacije koje podrazumijevaju veće razlike u autoritetu. Previšića zapravo nismo uspjeli ni priupitati za mišljenje jer je u vrijeme pisanja ovog članka otišao poslovno, prema riječima njegove tajnice, u – Sarajevo.
Dočuli smo, međutim, da je jedan od protežiranih studenata već i prije ove sjednice zatečen na nastavi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i da je upozoren kako u najmanju ruku još uvijek nema pravo biti tamo. Na to je on ležerno, u najboljoj maniri pripadnika diplomatskog kora i njihovih najbližih, odgovorio da je taj problem u suštini riješen, a sve ostalo da su formalnosti koje će ubrzo doći na svoje. I čini se da mu zaista možemo vjerovati na riječ, bez obzira na opisana proceduralna zapinjanja o neravnine. No dužni smo prije konačnog zaključka i onaj naznačeni te odgođeni osvrt na poneke dodatne momente u ovoj priči, vezano uz širu nastavničku zajednicu Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Prilikom lanjskog pokušaja dekanskog umetanja kukavičjeg jajeta u vidu suradnje s KBF-om, članovi Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta odreagirali su sa zadrškom: najprije su bili nezainteresirani, potom su se trgnuli iz hibernacije i, zahvaljujući odlučnom poticaju nekolicine odgovornijih među njima, otklonili prijetnju do daljnjeg. Ovdje ima smisla napomenuti i da je Borasov nasljednik Previšić također pokušao ove godine utjecati na rasplet u istom smjeru, cenzurirajući studentski otpor toj infamnoj klerikalističkoj inicijativi. Ali ono važnije jest nalaz kako Fakultetsko vijeće u globalu očito pati od recidiva – ne upušta se tako lako u obranu značajnijih vrijednosti institucije i struke te društva čiju intelektualnu elitu svakako predstavlja.
U ovom slučaju imamo posla s, realno, nevelikim primjerom osiguravanja neopravdanih povlastica biranim pojedincima i miljeima, uz nešto neotesanih priloga općenju na najvišem tijelu najvećeg fakulteta u državi. Ne treba se zavaravati ni da je posrijedi raritetni primjerak svinjarije; razlika je samo u tome što smo za ovo imali priliku čuti, a za razne druge usporedive situacije – u akademskoj zajednici općenito – nismo imali tu nesreću. Ipak, dobro bi bilo obratiti pažnju na fakat da smo, prema krajnjem horizontu koji bi se morao uzeti u obzir, suočeni s učestalim simptomima poremećaja kojim se permanentno ka goremu mijenja ukupni poredak političkih i kulturnih vrijednosti u Hrvatskoj.
