Liječnici bi trebali napredovati, što znači biti plaćeni, prema broju uspješnih operacija, obrađenih pacijenata ili broju komplikacija, a nastavnici prema uspjehu učenika na standardnim testovima, natjecanjima i slično. Kod službenika bio bi važan broj izdanih dozvola ili vrijeme potrebno za rješavanje zahtjeva itd. To predlaže gospođa Martina Dalić, otpadnica od HDZ-a koja, kao i sve osobe istog statusa, dobiva posebnu pažnju javnosti, duboko razočarane političkim strankama. Njen je motiv, nesumnjivo, plemenit. Nakon četvrt stoljeća nepotizma i korupcije, ona traži način da smanji utjecaj politike, a poveća onaj struke. Da ljudi u svom poslu ne ovise o znanju, pameti i poštenju svojih šefova, postavljenih zbog stranačkih zasluga i rodijačkih veza, već o rezultatima svog rada.
Nažalost, stariji i iskusniji od gospođe Dalić i njene generacije znaju da takav sustav u pravilu daje drukčije rezultate od očekivanih. Da birokrate i navodne menadžere oslobađa odgovornosti i unosi kaos u proizvodne i radne procese. Naučili su to nakon što je početkom 1960-ih godina u Jugoslaviji uvedeno nagrađivanje prema rezultatima rada, sustav koji je narednih godina, pa i desetljeća, donio mnogo više štete nego koristi. Kao i sad, i onda je na početku sve zvučalo logično, pa i primamljivo. Ali uskoro su počele beskrajne rasprave, a onda i svađe i sukobi u poduzećima i ustanovama, što je, naravno, kvarilo radnu okolinu i loše utjecalo na rezultate rada.
Negdje koncem 1970-ih godina, ovaj je autor naišao u Privrednoj komori Jugoslavije na analizu tog sustava, koju je tadašnja politička birokracija krila kao zmija noge. Suprotno onome što bi se očekivalo, u njoj se nisu razmatrala jugoslavenska, nego japanska iskustva. Japanci su, naime, prvi uveli takav sistem (ako ne računamo rad na akord) i prvi su ga napustili. Pokazalo se da on izaziva sukobe starijih i mlađih radnika i da razbija kolektivni duh. Japanci su gajili jak osjećaj pripadnosti svom poduzeću, zajedništva i na njemu zasnovanu radnu etiku, što je, uz ostalo, bila osnova za brz privredni rast. U to doba Japan je bio ono što je danas Kina, dakle zemlja koja se razvijala najbrže na svijetu. Usput rečeno, Jugoslavija je tada bila druga, što je mogla zahvaliti napuštanju planske privrede po sovjetskom modelu, počecima samoupravljanja i samostalnosti poduzeća na tržištu. Zanimljivo je, posebno u svjetlu aktualnih rasprava o Zakonu o radu, da je u objema zemljama, u svakoj na svoj način, postojala potpuna sigurnost zaposlenja. Japanci su temeljili organizaciju rada u svojim poduzećima na institucionaliziranim grupama radnika, koji su zajednički radili na istom poslu, uspostavljajući međusobni odnos koji je bio na tragu samoupravljanja. Na primjer, takve su grupe same birale svoje predradnike, do čega jugoslavensko samoupravljanje nikad nije došlo. Visoka ‘japanska’ kvaliteta nije ostvarena kontrolama i naknadnim provjerama proizvoda, već sustavom u kojem je svaki radnik tokom proizvodnje provjeravao sebe i svoju grupu. Škart se prepoznavao odmah i eliminirao bez ikakvih sankcija. Sve se zasnivalo na motivaciji, a ne na kaznama. Sve je to ugrozilo uvođenje plaćanja prema individualnom učinku, izazivajući rat svakoga protiv svih ostalih.
Tada su pale u vodu i sve teorije kako je japanski uspjeh rezultat neke posebne konfucijanske radne etike, koja je navodno pandan protestantskoj etici zapadnog kapitalizma. U Kaliforniji, na primjer, Japanci su preuzeli jednu tvornicu automobila i ubrzo udvostručili proizvodnju bez ikakvih investicija. Što su promijenili? Vidljivo je bilo da su ukinuli posebne restorane za menadžere, rezervirana parkirna mjesta za upravu i sve druge privilegije. Uveli su čak ista radna odijela za radnike i administraciju. Nitko nije postao konfucijanac, ali je i bez toga stvoren osjećaj zajedništva koji je pokrenuo poduzeće iz letargije.
U to vrijeme već se znalo da plaćanje prema individualnom radu daje suprotne efekte. Razlog je sasvim jednostavan. Ako netko radi više i bolje od drugih, može biti plaćen samo na njihov račun, iako oni rade isto kao prije. Da ne bude tako, individualni učinak morao bi se odmah odraziti u povećanim prihodima poduzeća ili ustanove, što, naravno, nikad nije bio niti je mogao biti slučaj. To isto dogodilo bi se i da neki naš liječnik izvede više operacija ili pregleda veći broj pacijenata. Da bi on dobio više, a da nitko drugi zbog toga ne bi bio zakinut, HZZO bi morao odmah za odgovarajući iznos povećati proračun bolnice, što je, naravno, čista utopija. Doduše, u prijedlogu Martine Dalić riječ je o napredovanju, a ne o platnoj vrećici, ali to samo odgađa problem. Osim ako netko ne može jamčiti da će proračun bolnice uredno rasti u skladu s ostvarenim unaprjeđenjima.
Ali najveća je konstrukcijska greška tog sustava što on polazi s krive strane organizacione piramide. Produktivnost je i sada najviša na individualnom radnom mjestu, na kojem se najlakše može mjeriti rad, a sve više opada čim se prelazi na višu razinu organizacije. Produktivnost bolnice (ili poduzeća) već je znatno niža, još niža je produktivnost cijele općine, pa županije i konačno zemlje u cjelini. Liječnik koji radi isto kao i njegovi kolege u Njemačkoj mogao bi biti isto toliko i plaćen kad bi sve drugo, od bolnice do države, funkcioniralo kao u Njemačkoj. Naši su gastarbajteri u Njemačkoj među najboljim radnicima, ali ako ih pitate zašto, nijedan neće reći da više i napornije radi. Umjesto toga, svi pričaju o dobroj organizaciji, da im je sve uvijek pri ruci, kako nema čekanja itd. To, naravno, znači da bi se prvo trebao mijenjati položaj onih koji su na višim i najvišim razinama odlučivanja i odgovornosti. Da bi prvo oni trebali ovisiti o svojim rezultatima. Kod nas se, na primjer, Vlada bavi produktivnošću kuharica i čistačica. Već bi to moralo biti dovoljno da se postavi pitanje učinka onih kojima je to vrhunski domet razmišljanja o načinu prevladavanja krize.
Upravo zato je sistem nagrađivanja prema radu, koji počinje s krive, donje strane, bio tako drag nekadašnjoj socijalističkoj političkoj birokraciji i zato će odgovarati i njihovim kapitalističkim nasljednicima. Riječ je o velikom projektu koji ne zvuči samo reformski već i revolucionarno, ali koji njih ni na koji način ne ugrožava. Nijedan ‘socijalistički’ direktor nije radio po učinku. Cijela kasta ‘socijalističke’ političke birokracije živjela je u zavjetrini. Umjesto da rješava probleme, ona se skrivala iza sistema plaćanja po učinku, stvarajući lažno uvjerenje da se njime rješavaju glavni problemi produktivnosti. Samo da se to riješi, tvrdili su oni, pa će se svi truditi da rade što više i bolje. Stvarao se dojam da je to ključ bolje budućnosti i istovremeno gustom zavjesom skrivala nesposobnost upravljačkog soja, koji je onda, kao i sad, često imao svoje porijeklo u politici.
