Slučaj dokumentarnog filma ‘15 minuta – masakr u Dvoru’ dobar je za ilustraciju odnosa autorskih sloboda te producentskih prava i zahtjeva. Odnosno, koliko onaj tko film (su)financira ima pravo utjecati na njegov oblik i sadržaj, pogotovo kad je riječ o politički krajnje osjetljivoj tematici. Ako je vjerovati HAVC-u, većinski danski producenti nisu obavijestili hrvatsku stranu o bitnim promjenama u scenariju koji je HAVC odobrio za sufinanciranje (prije svega o uvođenju intervjua s komandantom srpskih jedinica u Dvoru na Uni, Milom Novakovićem), niti su konačnu verziju filma dostavili na kolaudaciju prije javnog prikazivanja. To podsjeća na praksu iz socijalističke Jugoslavije kad su se komisijama koje su odobravale filmove znale slati verzije scenarija iz kojih su bila izostavljena potencijalno sporna mjesta, a film bi se onda snimio i s tim prizorima. Ako se danska strana na taj način ponijela prema hrvatskom koproducentu i HAVC-u, onda se mora reći da je takva praksa neuobičajena u profesionalnim kinematografijama tzv. slobodnog svijeta. No ključno je pitanje koliko (ko)producent odnosno (su)financijer, u ovom slučaju Nukleus film i HAVC (odnosno hrvatska država), mogu intervenirati u film.
Autorska sloboda u evropskim je kinematografijama, s pravom, nešto poput svete krave i nakon što je film jednom snimljen i javno prikazan, gotovo je nevjerojatno da bi autori pristali na samocenzuru i, primjerice, promijenili ili čak izbacili spornu scenu intervjua s Novakovićem kao najveći trn u oku. Međutim, na kontekstualnoj faktografskoj preciznosti moglo bi se inzistirati, pa zatražiti da se u potpisu ispod Novakovićeva imena stavi i podatak da je u Hrvatskoj osuđen za ratne zločine (što bi njegovom krajnje manipulativnom svjedočenju dodalo zrno soli), kao što bi trebalo dopuniti natpis pri početku filma, u kojem otprilike piše da su hrvatske snage prekršile primirje i napale Srbe, informacijom da se to dogodilo jer je pokrenuta akcija za oslobađanje okupiranog hrvatskog teritorija. Također bi bilo korektno izbaciti natpis kojim se trojica neidentificiranih vojnika na privatnoj snimci danskog vojnika određuju kao hrvatski vojnici, čime se implicitno sugerira da su oni počinili pokolj invalida u obližnjoj školi, iako sami danski vojnici ranije tokom filma više puta svjedoče da ne znaju tko su počinitelji. Mada je, u najmanju ruku, krajnje dubiozan autorski odabir Mile Novakovića kao ključnog sudionika koji zauzima poziciju moralne vertikale i u društvu lijepih djevojčica – poučavajući bivšeg danskog zapovjednika da takve curice, bile one Srpkinje ili Dankinje, u ratu treba štititi – natjera dotičnog bivšeg ‘plavca’ da zaplače, čak i takav odabir spada u autorske slobode. Na kritici je da se zapita zašto danski autorski dvojac Georg Larsen i Kasper Vedsmand film nije poentirao potresnim svjedočanstvom Ljubice Janjanin, žene srpske etnonacionalnosti koja je pomagala pri prijevozu hendikepiranih osoba u Dvor na Uni i koja u susretu sa spomenutim bivšim zapovjednikom danskih ‘plavaca’ dotičnog također izlaže kritici i vapi za pravdom za pobijene, a osobito za dvije najteže hendikepirane osobe, ‘moje Hrvatice iz Petrinje koje sam ja cenila, i boli me srce za njima’. Tom divnom iskazu ljubavi za ljude bez obzira na njihovu etničku pripadnost autori pretpostavljaju Novakovićevo patetično manipuliranje i to je nesumnjivo pogrešna odluka, ali ona bi primarno trebala biti u domeni kritičkih procjena, a ne naknadne državne cenzure, koliko god danski autori prethodno eventualno obmanuli hrvatske partnere.
Inače, film ne traga za odgovorom o počiniteljima zločina, nego iz moralne perspektive problematizira ponašanje danskih vojnika koji ga nisu ni pokušali spriječiti, a u fokusu je njihov zapovjednik i njegovo suočavanje s vlastitom savješću. Priliku da iznesu svoje verzije dobili su i hrvatski i srpski zapovjednik (Bruno Čavić i Novaković), a iz nekog razloga onaj srpski autore filma više se dojmio, pa su mu dali veći prostor. No jako je zanimljivo i znakovito da film žrtve određuje kao Hrvate i Srbe, dok se iz nekog razloga i u hrvatskoj i u srpskoj javnosti stvorilo uvjerenje da su sve žrtve, osim jedne, srpske. Kako i dalje postoji podjela na naše i njihove, tako smo došli do toga da se te žrtve u Srbiji oplakuju, a u Hrvatskoj vrlo rijetko spominju. Samo još jedan pokazatelj koliko su dva društva duboko zatrovana i da je najveći problem u njima, a ne u Dancima koliko god još Shakespeare pjevao o truleži koja u njih vlada.
