Lov na crvenu neman
Dvadeset i sedam godina nakon svoga službenog kolapsa, socijalizam je u Hrvatskoj življi nego ikada: ukazuje se političarima i analitičarima, prepoznaju ga kolumnisti kojima se priviđaju komunisti, straši i rastjeruje biznismene i investitore. Nema veze pritom što većini njih socijalizam baš nikada nije pretjerano naudio: evo, recimo, mlađahni poduzetnik Mate Rimac – posljednji u nizu lovaca na crvenu neman – u socijalizmu nije stigao ni krenuti u vrtić, ali ga je svejedno nepogrešivo prepoznao čim se zločinački sistem makar nakratko pojavio.
A pojavio se prošle nedjelje u dva, u studiju HRT-a, kada je voditelj Aleksandar Stanković ugostio uspješnog slovenskog poduzetnika Igora Akrapoviča. ‘I što napravi Stanković?’ prepričava Rimac na Facebooku: ‘Školski primjer socijalizma: Koliko dana godišnjeg vam ljudi imaju? Kolike su plaće? Puštate ih na prvi dan vrtića djece doma? Čuo sam da kod vas ima ljudi koji imaju 6.000 eura plaću?’ Tako, eto, izgleda crveni teror u hrvatskim medijima: tu se i dalje otvoreno govori o plaćama zaposlenika, pravima radnika, pa čak i o njihovim godišnjim odmorima. I što preostaje progonjenom investitoru, osim povlačenja u unutrašnju emigraciju. ‘Kako da onda dajem izjave za domaće medije kad ne mogu pojmiti poslovanje tehnoloških firmi, izazova, high-tech industrije, budućnosti’, zavapio je Rimac, ‘kad mediji ne mogu niti početi pojmiti motivaciju modernog poduzetnika, tehnologije, globalnog okruženja…’ Čovjek je u pravu; umjesto čvršćeg dokaza, nudimo evo vlastiti primjer. Ni u ‘Neprijateljskoj propagandi’, naime, kao ni u brojnim drugim domaćim socijalističkim rubrikama, ne možemo pojmiti kakva bi se to sofisticirana novinarska pitanja mogla kriti iza izlizanih fraza o ‘izazovu’, ‘budućnosti’ i ‘globalnom okruženju’, još manje nam je jasno zašto bi privatna zarada uopće kvalificirala bilo koga za sud o javnim stvarima, a tamo gdje netko razgovor o plaćanju rada i godišnjim odmorima proglašava školskim primjerom socijalizma najradije bismo doveli u pitanje uspjeh njegovog školovanja.
Sva sreća, utoliko, što ipak postoje manje pukotine u lokalnoj socijalističkoj hegemoniji. Nekoliko odvažnijih antisistemskih medija, poput Jutarnjeg i Večernjeg lista, hrabro je razglasilo Rimčevu objavu kao udarnu vijest, proširila se medijska buka s Facebooka, zazvonio zatim i Stankovićev telefon: poduzetnik i urednik na sreću su se brzo sporazumjeli, pa će investitorski as uskoro dobiti priliku da u prime timeu javne televizije detaljnije elaborira zašto bismo trebali šutjeti o radničkim pravima. Dvadeset i sedam godina nakon svoga službenog kolapsa, dakle, socijalizam je u Hrvatskoj življi nego ikada: u to više sumnje nema. Jer baš kao prije dvadeset i sedam godina, evo, u medije lakše dopire kritika socijalističkog nego kapitalističkog sistema.
Nakon Algoritma
Prezaduženi Algoritam MK je u predstečajnoj komi, skoro polovica domaće knjižarske mreže paralizirana, izdavaštvo ulazi u najoštriju krizu od devedesetih naovamo. I dok vlasnici novoosnovane firme Hoću knjigu! – čija je papirnica prethodno zadužnicom inicirala lančanu reakciju – javno reflektiraju na veći dio upravo zatvorenih knjižara, obećavajući spašavanje radnih mjesta i najavljujući da će se u poslovanju voditi tržišnim principima, nakladnička zajednica spas traži od države; na adresi na kojoj su deplasiranim kulturnim politikama godinama sustavno pripremani preduvjeti aktualnog kolapsa. Mjere kojima je za sada odgovorilo Ministarstvo kulture – barem kada se s nedavnog javnog istupa ministrice Nine Obuljen Koržinek oljušte naslage propagandnog make upa – isključivo su kratkoročne: ove će se godine na račune izdavača i autora kroz nekoliko natječajnih linija upumpati nešto više novca nego prošle, a jednim izvanrednim javnim pozivom u okviru programa Poduzetništvo u kulturi raspodijelit će se i dodatna, neplanirana dva milijuna kuna. Na stranu ironija ‘poduzetničkog natječaja’ u trenutku u kojem kompletan poduzetnički sektor sa zebnjom gleda prema državnom budžetu: ovo bi moglo pomoći da izdavačima glava barem kratkotrajno ostane iznad vode, ali je sasvim nedovoljno za njihov iole dulji opstanak. Perspektiva skorih izbora i privremenog administrativnog zastoja pritom, naravno, ne pomaže. A dok čekamo sustavniju kulturnu politiku, koristimo priliku da registriramo dvostruka mjerila aktualne ministrice: kada ju je, primjerice, na početku mandata, prije nešto više od pola godine, dočekala potpuno devastirana scena neprofitnih medija – kojoj je njen prethodnik Zlatko Hasanbegović prethodno posve uskratio financijsku potporu – rezolutno je odbijala mogućnost izvanrednih poteza, tvrdeći da se takve situacije moraju rješavati isključivo sustavnim pristupom.
Sada, ako ništa drugo, vidimo da su krizne intervencije ipak stvar osobne preferencije.
Wall Street art
Njujorška statua ‘Neustrašive djevojčice’, fragilne figure prkosno impostirane u kontrapunktu ikoničkom ‘Biku u trku’, osvanula je u noći uoči ovogodišnjeg Dana žena na asfaltu Wall Streeta kako bi oponirala agresivnoj muškoj korporativnoj kulturi. Točno trideset godina nakon velikog burzovnog kraha, kada je skulptor Arturo Di Modica postavio svoga bika kao simbol neuništivog kapitalističkog elana, umjetnica Kristen Visbal mu je gerilskom gestom suprotstavila odvažni ženski lik: brončani podsjetnik na činjenicu da razvikani ritam volstritovskog poslovnog optimizma i dalje uglavnom diktiraju muškarci. Iako isprva zamišljena tek kao jednodnevna intervencija, ‘Djevojčica’ je – politički korektna, turistički atraktivna – brzo dobila dozvolu gradskih vlasti da pobješnjelog bika javno provocira barem još godinu dana. Pa je iza njenog buntovnog garda ostala manje-više dobro skrivena financijska pozadina proklamiranog feminizma: postavljanje kipa zapravo je naručila i platila gigantska investicijska tvrtka State Street Global Advisors, a dok Visbalin rad navodno javno upozorava na rodni disbalans u upravama najvećih kompanija – da stvar bude gora – upravni odbor SSGA-a čini više od četiri petine muškaraca. I zato smo, napokon, u trećem činu volstritovske skulptorske komedije zabune dobili i umjetnički odgovor na ‘Djevojčicu’. Relativno nepoznati, samouki slikar i kipar Alex Gardega postavio je točno uz njenu nogu figuru od maš-papira: psića koji po djevojčici bezbrižno urinira. ‘’Neustrašiva djevojčica’ je tu samo zato da bi promovirala jedan financijski fond’, bjesnio je u mikrofone, ‘trebala bi izgledati kao da ju je neki umjetnik samoinicijativno postavio ovdje pod okriljem noći, ali uopće se ne radi o tome. Nisu smjeli uzurpirati javni prostor radi vlastitog marketinga!’
Podržali bismo, bez dileme, samo da je Gardega otprilike tu stao, ali nije. Nastavio je braneći ‘umjetnički integritet Di Modicinog ‘Bika’ od marketinške kontaminacije Visbaline ‘Djevojčice”, blaženo nesvjestan – čini se – da i jedna i druga skulptura u osnovi promoviraju istu stvar: volstritovski kapital, cikluse rasta i propasti, financijaliziranu ekonomiju, visokorizičnu špekulaciju i neobavezna burzovna poigravanja materijalnim uvjetima ljudskih života. Podivljala zvijer koja otvoreno slavi takav svijet, buntovna djevojčica koja joj oponira isključivo iz reklamnih razloga, Gardegina kritika koja ne doseže dalje od imaginarnog traga urina onog minijaturnog psića: tako nekako izgleda zbroj promašenih intervencija u simboličkom srcu kapitalističkog sistema. Teza, antiteza, proteza: nešto poput impotentne dijalektike umjesto umjetničke kritike.
Banksyjeva propaganda
Dok ovaj tekst nastaje, ne znamo hoće li kontinuirani rast popularnosti Jeremyja Corbyna – prvog ljevičara na čelu britanskih laburista nakon niza godina – biti dovoljan da na izborima svrgne konzervativnu premijerku Theresu May; razlika među njima u anketama se smanjuje, mada se preokret ipak ne čini izvjesnim. Sigurno je, međutim, da Corbynu na kraju ipak neće pomoći najpoznatiji nepoznati street artist današnjice: neizbježni Banksy je, naime, na svojoj službenoj stranici ponudio otisak autorske grafike iz ograničene serije svakom biraču koji pošalje fotografiju glasačkog listića sa zaokruženim bilo kojim imenom osim onoga kandidatkinje konzervativaca, ali onda se umiješala izborna komisija. Darivanje umjetničkog djela glasačima moglo bi, zaključili su, utjecati na njihovu odluku; tko god ga prihvati, počinit će krivično djelo. Banksy je zatim ponudu otkazao, ali barem je jasno dao do znanja kome nipošto ne bi trebalo prepustiti britansku vladu: pišemo mu zato plus za uspješnu neprijateljsku propagandu.
