Pokémon Go

Igrica utemeljena u ‘proširenoj stvarnosti’ proširila se svijetom takvom brzinom da je sada uzaludno pokušavaju sustići najrazličitije, često oprečne interpretacije: od euforičnog oduševljenja mogućnostima novih tehnologija do skeptičnog ukazivanja na naličje globalnog satelitskog nadzora. Jedni prizivaju blisku budućnost u kojoj će se fizička realnost ispreplesti s bujicom stalno dostupnih popratnih informacija, drugi strahuju pred perspektivom centralizirane kontrole masovnog kretanja, treći čekaju da se u priču uključi marketinška industrija i postavi nam virtualne reklamne udice na svakom koraku… U susretu s gejmerskim fenomenom fascinantnih razmjera – samo u SAD-u je primjerice broj lovaca na Pokémone već premašio broj korisnika Twittera – malo tko međutim primjećuje očito: koliko nam je malo toga novoga zapravo ponudila razvikana inovacija. U tehnološkom smislu, uglavnom je iskoristila postojeće mogućnosti GPS-a; u poduzetničkom, tek učvrstila tržišne pozicije gigantskog Googlea i moćnog Nintenda; u dizajnerskom, samo obrisala prašinu s poluzaboravljene japanske medijske franšize iz devedesetih… Štoviše, različite se igrice u ‘proširenoj stvarnosti’ igraju već godinama, ali bilo je, evo, neophodno da na tržište iskoče odavno poznata (re)animirana stvorenja i da iza njih stane multimilijarderska korporativna mašinerija pa da stvar poprimi dimenzije globalne pomame. Nema tu velikih informatičkih izuma, nema mladih poduzetničkih pionira koji se probijaju iz anonimnosti, nema dizajnerske kreativnosti: samo reciklaža, utabani putevi i provjerene formule. Fenomen pokemanije može se čitati iz raznih kuteva, ali nama je najzanimljiviji onaj koji otkriva da se ništa naročito zanimljivo zapravo nije dogodilo: nasuprot sveprisutnom narativu o hrabroj poduzetničkoj inovativnosti, uspjeh na globalnom kapitalističkom tržištu, vidimo, otrcan je, dosadan, konzervativan.

Moraš skupit’ sve

A ukoliko baš želite otrcano, dosadno i konzervativno, ne trebaju vam Pokémoni: tu je javna radiotelevizija. I takva planira ostati barem još neko vrijeme. Vlada u prolasku stavila je naime na javno savjetovanje uredbu kojom namjerava promijeniti Zakon o HRT-u kako bi produljila mandat aktualnog v.d. rukovodstva sa šest na dvanaest mjeseci. Tako da bi, umjesto do početka septembra ove godine, Siniša Kovačić i njegova urednička postava nastavili upravljati najvećom domaćom medijskom kućom sve do ranog proljeća iduće. Uključujući tu – što se iz perspektive HDZ-a čini naročito važnim – posljednje, ključne predizborne dane. Iako je ušla u tehničku etapu svoga marša preko institucija, u kojoj ne bi smjela donositi važnije odluke, Vlada dakle ne odustaje od dosadašnje medijske politike. Koja pomalo nalikuje lovu na Pokémone: moraš skupit’ sve!

Business as usual

‘Kultura means business’, glasi slogan za obrazovni program jedne domaće visoke poslovne škole, a što točno znači to da kultura znači business, javljaju nam ovih dana iz SAD-a. Magazin ‘Art F City’ otkriva da je petnaestoro slikara, zaposlenih u velikom studiju Jeffa Koonsa, iznenada otpušteno: po svemu sudeći, četrnaestoro zato što su pokušali osnovati sindikalnu podružnicu, a petnaesti zato što se družio s njima. Koons, majstor kič-ikonografije i jedan od najbogatijih umjetnika svijeta, nije prokomentirao otkaze, a novinarima su potom redom slušalicu spuštali baš svi potencijalni sugovornici: njihovo se otkriće zato temelji samo na ‘brojnim anonimnim izvorima’, što ga iz profesionalne žurnalističke perspektive čini poluuspjelim. Nama, međutim, upravo činjenica da se nitko nije usudio osobno posvjedočiti o razlozima grupnog otpuštanja djeluje kao prilično čvrst dokaz Koonsovog kažnjavanja radnika. Jer, kao što ionako znamo: nikad nije osobno, to je samo business.

In memoriam Mladen Stilinović

‘Umjetnici Zapada nisu lijeni i zato više nisu umjetnici, već proizvođači nečega. Potpuna zaokupljenost umjetnika Zapada nevažnim stvarima, kao što su proizvodnja, promocija, sistem galerija, sistem muzeja, sistem natječaja (tko je prvi), zaigranost objektima, sve to udaljilo ih je od lijenosti, od umjetnosti.’ Tako je u ‘Pohvali lijenosti’ 1993. pisao Mladen Stilinović. Od prošle srijede, 18. jula, Stilinović više neće napisati ništa. Enciklopedijskim natuknicama i skučenim novinskim nekrolozima ostaje da zabilježe kako je rođen u Beogradu 1947., angažirao se u eksperimentalnom filmu krajem šezdesetih, bio član Grupe šestorice autora (1975 – 1979.), jedan od osnivača Galerije Podrum i voditelj Galerije Proširenih Medija. Kako je prvu samostalnu izložbu imao u zagrebačkoj Galeriji Nova 1976., a posljednju veliku domaću retrospektivu pod naslovom ‘Nula iz vladanja’ u Muzeju suvremene umjetnosti prije četiri godine. Kako mu je opus multimedijalan, kritičan, ironičan i zaigran, primaknut politici, jeziku, ideologiji, ekonomiji, radu, umjetničkim institucijama; istodobno, distanciran od njih. Kako je dobio neke važne nagrade, kako je izlagao na svjetski značajnim mjestima, kako je uvršten u ekskluzivne postave… Izvan natuknica i nekrologa, taj nam opus ostaje pred očima, da ga pripazimo dok autor izbiva. Da se povremeno sjetimo što je pisao: ‘Umjetnici s Istoka bili su lijeni i siromašni, jer ‘cijeli sistem nevažnih’ činilaca nije postojao. Zato su imali vremena koncentrirati se i baviti umjetnošću i lijenošću. Ali i kada su proizvodili umjetnost, znali su da je to uzalud, da je to ništa.’