Okvir za sprdnju
Slobodan Prosperov Novak opet je u središtu kulturnih zbivanja, nakon što je u centralnom prilogu HTV-ovih ‘Pola ure kulture’ proglasio Predraga Lucića ‘sramotom hrvatske književnosti’, ‘monstrumom komunizma’ i ‘monstrumom Jugoslavije’, a njegove knjige i knjige Borisa Dežulovića – akribijom svojstvenom isključivo vrhunskim akademskim stručnjacima – ocijenio ‘glupima’. Ali nije problem samo u tome što Novaka slušamo u prime timeu javne televizije, niti je problem u tome što ga poneko pritom shvaća ozbiljno, niti je problem u tome što stručne sudove donosi profesor koji je u svojoj ‘Povijesti hrvatske književnosti’ uspio ukoričiti više književnopovijesnih besmislica nego stranica: nije, drugim riječima, problem samo u tome što je Slobodan Prosperov Novak opet u središtu kulturnih zbivanja, nego u tome što zbog njegove grandiozne figure slabo vidimo zbivanja na kulturnim marginama.
A na marginama ‘Pola ure kulture’ bilo je uzbudljivo: emisiju koju će obilježiti progon jugokomunističkih monstruma otvorio je novinarski prilog o prodaji otirača za noge na stranicama Amazona. Ne bilo kakvih otirača, naravno, nego onih na kojima su otisnute državne zastave: među njima i hrvatska. Zgranut gaženjem nacionalne svetinje, novinar Vedran Kukavica obišao je probrane sugovornike raspitujući se možemo li Amazonu nekako zabraniti tu blasfemiju, ima li koga u državnoj upravi tko bi se time trebao pozabaviti i možemo li naposljetku, ako zabrana ne prolazi, barem uzeti kakav manji postotak od prodaje: ne, nema i ne možemo, doznao je redom. A na samom kraju ‘Pola ure kulture’, u završnom prilogu, Ana Srzić Slaviček poduhvatila se raskrinkavanja zavjere hrvatskih režisera i pisaca koji u svojim romanima, filmovima i serijama likove bogataša i poduzetnika prikazuju isključivo negativno. ‘Tko su antijunaci našeg doba danas u Hrvatskoj? Možda oni koji plaćaju poreze, prireze i doprinose, zapošljavaju, proizvode i pune proračune?’ proziva novinarka nezahvalne umjetnike, pa rezignirano zaključuje: ‘Hrvati su htjeli kapitalizam, ali iz mentalnog sklopa, čini se, nikako da iziđe socijalizam.’
Na početku emisije, dakle, precizan tržišni račun najveće nacionalne svetinje – 2,99 dolara po otiraču, plus shipping – a na kraju zahtjev da račune napokon položimo pred domaćim poduzetnicima. Između dva računa – između početka i kraja – krajnja neuračunljivost. Drukčije, uostalom, ni ne može izgledati nacionalni kulturni identitet koji se promovira u ‘Pola ure kulture’, razapet između sna o brisanju posljednjih tragova ‘socijalističkog mentaliteta’ i sasvim neočekivanog ostvarenja tog sna, u kojem bilo tko sa 2,99 dolara na računu o hrvatski nacionalni identitet slobodno može obrisati cipele. Ili, da to kažemo jednostavnije: Hrvati su htjeli kapitalizam, ali nisu računali s tim da će u globalnom kapitalizmu Hrvatska postati otirač za mnoge. Moraju zato biti goleme njihove frustracije: podjednako velika mora biti potreba da se otkriju neprijatelji nacije. Ili tako nekako, barem, izgleda širi okvir postavljen uvodnim i zaključnim prilogom emisije, u koji onda Prosperov Novak i ekipa pod ravnanjem urednice Branke Kamenski gorljivo ulijevaju gorivo mržnje. Kada bismo njih i kulturni identitet o kojem pritom fantaziraju – izgubljeni između realnosti globalnog kapitalizma i nadrealne opasnosti od lokalnog socijalizma – uopće mogli shvatiti ozbiljno, taj bismo okvir nacionalnog identiteta valjda nazvali okvirom za mržnju.
Ovako, više nam se čini kao okvir za sprdnju.
Yu York
Novaku u svakom slučaju želimo još mnogo autorskih priloga, javnih komentara i nastupa, jer neprijatelj nikada ne spava: evo, tek što je profesor hrabro odbio napade domaćih izdajnika i jugokomunističkih monstruma, s one strane Atlantika stiže neusporedivo veća prijetnja. Njujorška MoMA, jedan od najrazvikanijih muzeja suvremene i moderne umjetnosti na svijetu, za sredinu iduće godine najavljuje izložbu radnog naslova ‘Arhitektura socijalističke Jugoslavije 1945 – 1991’. Bit će to prvi opsežan i zaokružen prikaz arhitektonskih vrhunaca bivše države na globalnoj sceni, a kustoski tandem – MoMa-in glavni kurator Martino Stierli i profesor arhitekture na Sveučilištu u Floridi Vladimir Kulić – uz asistenciju nekolicine istraživača iz eksjugoslavenskih država probrao je ključne radove Jurja Neidhardta, Ivana Štrausa, Edvarda Ravnikara, Vjenceslava Richtera, Ivana Vitića, Bogdana Bogdanovića, Nikole Dobrovića, Kane Radević… Cilj je predstaviti američkoj publici jednu epizodu povijesti arhitekture o kojoj ona ne zna dovoljno, bez podilaženja zapadnim stereotipima i mimo nekritičkog uljepšavanja. Usput, cilj je provjeriti što nam ostavština jugoslavenskog modernizma može reći o današnjoj arhitektonskoj praksi. Ili, sažetije – kao što Vladimir Kulić pojašnjava u nedavnom intervjuu na stranicama Asocijacije arhitekata BiH – cilj je nakratko rekreirati vrijeme u kojem je ‘svrha postojanja arhitekture bila usmjerena prema dobrobiti zajednice, što je u direktnoj suprotnosti s današnjom gotovo apsolutnom dominacijom privatnog interesa, kome je podređena čak i država’.
Alternativna lektira
Ne znamo kako na Amazonu napreduje prodaja hrvatskih zastava za brisanje cipela, ali nagađamo da korporacija većinu svojih prihoda ipak ostvaruje na drugim stranama. Pomaže joj pritom i vladavina novog američkog predsjednika: na dan kada je Trumpova savjetnica Kellyanne Conway lansirala do sada najblistaviji primjer trumpoidnog novogovora, objasnivši javnosti da se službeni stavovi Bijele kuće temelje na ‘alternativnim činjenicama’, vrh Amazonove liste prodavanosti osvojila je Orwellova ‘1984’. Većina medija o tome je već zlurado izvijestila; Josephine Livingstone u ‘New Republicu’, međutim, tumači da su čitaoci zapravo izabrali pogrešnu lektiru. I nudi dobar primjer: ‘U ‘1984’ nema Amazon.coma, jer to nije roman o globaliziranom kapitalu. Ni približno! ‘1984’ nije pastiš svijeta opustošenog kapitalizmom, svijeta kojim vladaju celebrityji – onakvog svijeta kakav je omogućio da netko poput Trumpa bude izabran.’ A pošto orvelijanska antiutopija ne nudi odgovor na današnje ‘alternativne fakte’, Livingstone preporučuje alternativu u liku Franza Kafke. Njegov K. u ‘Procesu’ ispočetka misli da je uhićenje nekakva pogreška, čak mu se čini kao šala. ‘K. ipak živi u pravno uređenoj državi, posvuda je mir, svi su zakoni na snazi, pa tko se to usuđuje da ga napadne u njegovu stanu?’ piše Kafka. Otprilike tako se Americi dogodio Trump: u početku je izgledalo kao loša šala, u međuvremenu su zakoni još uvijek na snazi i čini se da demokratski sistem funkcionira, ali na kraju, na zadnjim stranicama…
Znamo kako je K. završio.
Bijesna scena
Nije prošlo mnogo vremena otkako je veliki dio plesne scene u Zagrebu prosvjedovao protiv odluke Milana Bandića da ukine autonomiju Zagrebačkog plesnog centra i pripoji ga Zagrebačkom kazalištu mladih, otkako je Bandić njihove zahtjeve odabrao ignorirati i otkako je ravnateljica ZKM-a Snježana Abramović Milković objašnjavala kako to što je ZPC stavljen pod njenu upravu ne znači i da je pripojen, umirujući javnost: ‘U Zagrebačkom plesnom centru i dalje će djelovati zagrebačka plesna scena i plesni umjetnici te će se prostor namjenski upotrebljavati za suvremeni ples…’ E pa neće. Plesna zajednica okupljena u Udruzi plesnih umjetnika Hrvatske je 30. januara pozvala na tromjesečni bojkot ZPC-a zbog niza problema koji su umjetnike dočekali već u prvim mjesecima pod novim vodstvom Centra, na čelu s Martinom Nevistić: od loših uvjeta rada, preko prebacivanja marketinških poslova na plesače, pa do netransparentne procedure iznajmljivanja prostora. Traže ‘osnivanje samostalne ustanove za ples u javno-civilnom partnerstvu’, ravnopravno uključivanje svih aktera u odlučivanje o Centru, poboljšanje radnih uvjeta… Usput pozivaju sve institucije i adekvatne prostore da u iduća tri mjeseca privremeno udome ansamble i predstave, pa se pozivu na solidarnost, evo, pridružujemo i mi.
