Donja amplituda

Vijest da je rektor sveučilišta na natječaju istog tog sveučilišta dobio najviši iznos za svoj znanstveni projekt u nekim drugim okolnostima značila bi skandal: u okolnostima Damira Borasa, ona znači standard. Uzalud mediji ovih dana broje do posljednje lipe 51.544,58 kuna što ih je tim pod vodstvom profesora Borasa dobio na sveučilišnom konkursu pod ingerencijom rektora Borasa, uzalud prokazuju sukob interesa: uzalud, jer prije samo pola godine isti je taj podvojeni Boras preko iste natječajne linije dobio još i više, 68.500 kuna. Uzalud su se, uostalom, mediji i tada zgražali nad potpisom kojim je novac spokojno namijenio sebi, uzalud tumačili da nešto što je legalno nije istovremeno i moralno: uzalud, jer još godinu ranije dobio je tek nešto manje, 58.460 kuna. Uzalud su mu, znamo, i tada objašnjavali kako bi zbog ozbiljnih obaveza na čelu sveučilišta trebao znanstveni rad pomaknuti u drugi plan, uzalud ga pozivali da prepusti sredstva kolegama: uzalud, jer je i prethodne godine, kada mu je odobreno ravno 60.000 kuna, ionako već čuo sve te argumente. Tada, 2014., tek je bio preuzeo čelo institucije pa se još činilo da ima i obraz: tada je možda imalo smisla govoriti o skandalu. U međuvremenu, nakon briljantnog niza natječajnih uspjeha – četiri najviša dodijeljena iznosa na četiri uzastopna konkursa, skoro četvrt milijuna kuna iz sveučilišnog proračuna – ono što je na početku djelovalo kao loša iznimka pokazalo se kao dobra poslovna prilika. Nešto što se naprosto radi. Nešto kao Boras operandi.

I nije to najgore što se zagrebačkom sveučilištu dogodilo u posljednje tri godine, otkad ga vodi aktualna klika, uz asistenciju klikonoša iz sveučilišnog Senata i ostalih sitnih poslušnika: nije, uostalom, proizvelo štetu ni približno veliku kao (para)institucionalno silovanje Filozofskog fakulteta, kao atak na Hrvatske studije, kao neobavezno poigravanje statusom veleučilišta, kao manipuliranje studentskim izborima, kao postrojavanje specijalne policije ispred profesora i studenata ili, recimo, kao kriminalistička prijava sjednice Vijeća Filozofskog i sasvim nedavno, sramotno privođenje profesora Vladimira Mateljana, koji je na njoj sudjelovao, na informativni policijski razgovor. Na gustom popisu aktualnih skandala rektorovo dodjeljivanje relativno malih iznosa vlastitim znanstvenim istraživanjima zapravo je pri samom dnu. Zato ga, uostalom, ovdje i bilježimo: kao donju moralnu amplitudu do koje su Boras i kompanija uspjeli pasti nakon što su se dokopali sveučilišne vlasti.

Sci-Hub na sudu

Dok skromni zagrebački rektor strpljivo broji sveučilišni sitniš, ozbiljniji igrači svjetske akademske zajednice barataju impresivnijim ciframa: njujorški sud nedavno je naredio piratskom sajtu Sci-Hub, koji bez dozvole nudi na besplatan download fascinantnu bazu od 62 milijuna znanstvenih članaka, da jednom od najvećih globalnih naučnih izdavača, nakladničkoj kući Elsevier, isplati odštetu od čak 15 milijuna dolara zbog kršenja autorskih prava. Iznos presude, čini se, nadmašuje samo njena glupost. Jer, za početak, serveri Sci-Huba smješteni su u Rusiji: niti podliježu američkim zakonima, niti političkoj volji Rusije da ih ugasi. Zatim, piratska akademska stranica koju je prije šest godina pokrenula kazahstanska studentica Aleksandra Elbakjan ionako se oslanja isključivo na volonterski rad i dobrovoljnu suradnju znanstvenika, pa teško da bi mogla isplatiti već i milijunti dio odštete od 15 milijuna dolara. Napokon, ono što presuda američke pravne države ovako rigorozno sankcionira vjerojatno je najvažnije svjetsko naučno postignuće posljednjih godina. Akademsko izdavaštvo, naime, odavno se – izvan horizonta šireg javnog interesa – transformiralo u golem, visokoprofitabilan biznis koji počiva na brutalnoj eksploataciji javnih resursa. Članci koje objavljuju nastali su mahom iz istraživanja financiranih javnim sredstvima, njihovi autori ne dobivaju honorare, stručni recenzenti ih procjenjuju bez ikakve naknade: s minimumom ulaganja, pomoću besplatnog rada nepreglednog niza naučnika, časopisi poput onih što ih izdaje Elsevier nameću zatim znanstvenim institucijama vrtoglave cijene pretplate, ne dozvoljavajući da javno financirano znanje ostane dostupno javnosti. Ludo hrabar i nevjerojatno uspješan, projekt Aleksandre Elbakjan zato je manje piratski, a više robinhudovski: znanje otima moćnim otimačima da bi nešto što nam ionako pripada naposljetku vratio svima nama.

Nikakvo čudo, ukratko, što se našao na udaru zakona.

Danke Deutschland

U tjednu iza nas, represivni aparat Republike Hrvatske ubilježio je još jednu važnu pobjedu nad silama digitalne anarhije: nakon što su policajci priveli mlađeg punoljetnika koji je na Facebooku prijetio premijeru Plenkoviću, nakon što su priveli umirovljenika koji je pisao ružno o biskupu Košiću, prošloga su petka u našičku stanicu odveli i D. M. (22), i to zato što se u komentarima neprimjereno izražavao baš o njima; nazivajući policajce, ukratko, ‘neobrazovanim debilima’. Visok stupanj pripravnosti u zaštiti najviših crkvenih i državnih vrijednosti očekivano nam ulijeva sigurnost i povjerenje, pa ga ovdje ne bismo bespotrebno isticali da nije zgodne podudarnosti: baš nekako u vrijeme dok su dva uniformirana službenika kucala na vrata našičkog devijanta, nekoliko meridijana i paralela sjeverozapadnije – konkretno, u njemačkom parlamentu – izglasan je novi zakon protiv govora mržnje na internetu. Sporadično problematičan, rubno kontroverzan, nama je zanimljiv prvenstveno zbog svoje dvostruke poante. S jedne strane, napisan je kao reakcija na provalu internetskih prijetnji i uvreda izbjeglicama nakon nedavnog velikog migrantskog vala: nastao je, dakle, prvenstveno radi zaštite slabijih, a inicijalna dionica koja je predviđala kazne za vrijeđanje ‘predsjednika, države, njenih simbola i ustavnih organa’ iz završne je verzije izrezana do zadnjeg slova. S druge strane, kažnjavanje dobrim dijelom prebacuje na multinacionalne korporacije: ne budu li uklanjali protuzakonit sadržaj u roku od 24 sata – ili, u dubioznijim situacijama, nakon rasprave od tjedan dana – Facebook, Twitter, YouTube i ostali digitalni giganti plaćat će globe u rasponu od pet do 50 milijuna eura. Dok lokalna policija trenira strogoću u ime državnih dužnosnika i crkvenih velikodostojnika, tako smo, eto, barem na trenutak naslutili kako bi mogla izgledati suprotna praksa: zaštita onih koji su zaista ugroženi, na račun kompanija koje od govora mržnje naposljetku ubiru solidan profit.

Buka oko Facebooka

A kad smo kod digitalnih kolosa, na Facebooku se ovih dana registrirao dvijemilijarditi korisnik: sada ondje ima više ljudi nego što ih je – računa kritičar Ben Davis u osvrtu na portalu Artnet – živjelo na zemaljskoj kugli prije samo sto godina. Davis, usput, sasvim precizno sumira posljedice trinaestogodišnjeg poslovnog uspona Zuckerbergovog megaprojekta. Zauvijek je zaboravljena vjera tehno-evanđelista iz ranih dana interneta u to da će nam Mreža donijeti decentralizaciju, demokraciju, horizontalnu komunikaciju: umjesto toga, gledamo do sada najveću medijsku koncentraciju. Veći dio računa za uspjeh Facebooka ispostavljen je usput novinarima: njihove sadržaje on svakodnevno parazitski usisava i to skupa s profitima, pa su brojna otpuštanja u tradicionalnim medijima izravna posljedica širenja najgušće među društvenim mrežama. Koja pritom – tu se problem multiplicira – za proizvodnju vlastitog medijskog sadržaja nije ni najmanje zainteresirana. Dok javno podržava ‘mrežnu neutralnost’, taj važni aksiom današnjeg interneta – koji ne dozvoljava razdvajanje bržih traka za one plaćaju više od sporijih za one koji plaćaju manje, čuvajući nas od usporednog stvaranja kvalitetnije mreže za bogate i lošije za siromašne – Zuckerberg svoj poslovni model licemjerno gradi na neobično sličnom principu: tko želi da njegov post vidi što više Facebookovih korisnika, mora dodatno platiti boost. A kada najavljuje zaokret kompanije prema temeljnoj etičkoj i društvenoj vrijednosti ‘empatije’, kao što čini u posljednje vrijeme, onda to slijedi tek nakon istraživanja koja su pokazala sve veći pad javnog povjerenja u Facebook… Ili, ukratko: iza svakodnevne dinamične zabave lajkanja, stalkanja, dodavanja i trolanja moćna poslovna mašinerija ruinira tradicionalno novinarstvo skupa s njegovim osnovnim vrijednostima, naplaćuje drugim medijima pristup publici, gradi carstvo goleme moći i kontrole, fingira javnu odgovornost. ‘Facebook je danas istodobno neophodan i dostojan prijezira’, zaključuje Davis. A njegovi su učinci dalekosežni, upliću se i u polje suvremene umjetnosti: nova popularna instalacija razvikanog Aija Weiweija, recimo – postavljena u New Yorku dronovima i infracrvenim kamerama, posvećena ozbiljnim problemima digitalne kontrole i nadzora – vrlo brzo se pretvorila u običan poligon za okidanje atraktivnih selfija. ‘Ako nam Facebook može nešto reći o smjeru kojim se kreće kultura, onda je to da će estetika reflektiranog sebstva sve više i više preuzimati muzejsko i galerijsko iskustvo, sviđalo vam se to ili ne (…) Pritom, odlaženje u muzej da biste promatrali kako vas drugi promatraju posve je suprotno odlaženju u muzej da biste naučili nešto o drugoj kulturi ili simboličkom univerzumu nekog umjetnika. Ovo drugo nije toliko zabavno i daleko je manje popularno, ali uključuje kultiviranje stvarne empatije kroz ulazak u različite svjetove. Baš je umjetnost, u tom smislu, prava revolucionarna tehnologija…’