Profesore, na kojem jeziku sada razgovaramo?
Na našem. Mislim, možemo ga zvati raznim imenima, ali važno je da je to isti jezik.
Oko toga se u Bosni i Hercegovini vrlo često vode polemike, potpuno nepotrebno. Zašto, ako je u pitanju isti jezik?
Zato što se iza priče o jeziku, odnosno o pravu na obrazovanje na svom jeziku, krije pravo na obrazovni sadržaj. Mi imamo jedan jezik i svi se razumijemo kad njime govorimo. Priča o jeziku ustvari je priča o identitetu, a ovdje se radi o različitim identitetima i potrebi da se razlike među njima dodatno prodube. Zato je važno da imamo bosanski, srpski i hrvatski jezik, jer onda imamo bosansko, srpsko i hrvatsko obrazovanje, a onda imamo, unutar svakog od njih, perspektivu koja je poželjna za one koji vladaju u ta tri sektora.
Pakt o nenapadanju
Sve ovo o čemu govorite prelama se preko leđa djece. Posljednji primjer bili bi đaci iz Republike Srpske kojima je uskraćeno pravo da svoj jezik zovu bosanskim, dok im je nametnuta konstrukcija ‘jezik bošnjačkog naroda’. Šta mislite o tome?
Zaboravio sam kako se ta afera zvala, početkom prošle godine, kad su objavljeni prisluškivani razgovori premijerke Republike Srpske Željke Cvijanović…
Za mene je indoktrinacija ključna riječ u obrazovanju danas, ne samo u Bosni i Hercegovini. Glavni cilj je odgojiti dijete koje će osjećati ljubav za svoj kolektiv i za teritoriju koju je taj kolektiv prisvojio, koje će kad odraste biti spremno da se žrtvuje za taj kolektiv
Afera ‘Papak’.
E, tamo u tom razgovoru, na jednom mjestu, ona kaže otprilike: angažovaćemo akademsku zajednicu da malo pokrene to pitanje jezika, da malo uzdrma tu stvar. Pa onda, nisam siguran da se tu spomenuo Miloš Kovačević, a mislim da jeste, koji je neposredno nakon toga rekao da ne treba niko njega prozivati da to radi, on bi to radio sam od sebe, jer on ne priznaje nikakav bosanski jezik. Dakle stvar je krenula iz Republike Srpske kao jedna provokacija. To je jedna vrsta nasilja nad povratnicima u Republiku Srpsku. Onda su na tu priču reagirali neki ljudi iz Federacije BiH, među njima i moji kolege, koji su ustali da brane taj jezik, i ja pozdravljam njihovu reakciju na tu provokaciju. Međutim, moji prigovori nakon toga idu na njihov račun, jer sam rekao da oni ne treba da reaguju samo na političke provokacije, da to zapravo i nije njihov glavni posao, nego da se kao akademski radnici prije svega bave strukom, i da se bave kvalitetom obrazovanja. Razumijem da to možda roditelji ne razumiju, ne samo u Konjević Polju, nego bilo gdje. Ne bave se time, nisu plaćeni da se bave time, i hoće samo najbolje za svoju djecu, ali su zato ljudi koji su plaćeni da se bave nastavom, obrazovanjem, književnošću i njenom ulogom u obrazovanju, dužni da se bave kvalitetom, unapređenjem udžbenika, nastavnih planova i programa, i da učine sve što je u njihovoj moći da nema indoktrinacije. Akademska zajednica u čitavoj regiji je napravila sa politikom pakt o nenapadanju, u kojem ljudi, koji bi trebalo da se bave činjenicama i argumentima sa pozicija nauke, i kritikom vladajuće prakse, to ne čine, nego zapravo popularizuju sve to.
I zbog ove kritike postali ste meta napada iz bošnjačkih nacionalističkih krugova, prije svega iz magazina ‘Stav’. Između ostalog, optuženi ste da ste roditelje bošnjačke djece iz Konjević Polja nazvali nepismenima. Možete li objasniti o čemu se radi i šta je suština ovih nacionalističkih ispada prema vama?
Mislim da je povod svemu tome, kad se gleda hronološki, tekst koji sam objavio na stranici PEN centra BiH, koji se zove ‘Bezglasno glasanje’ i koji predstavlja moju kritiku i moj otpor pokušaju da se politika uvuče u Univerzitet, da se studenti pretvore u statiste u nekim političkim predstavama. Konkretno, usprotivio sam se tome da se odlazak studenata u Mostar na susrete bosnista – ali i na neki vjerski skup, ne znam koji – predstavi kao stručna studentska ekskurzija. To moje protivljenje na takozvanoj elektronskoj sjednici Odsjeka je formalno dobilo oblik prepiske sa šefom Odsjeka, u kojoj ja praktično nisam dobio odgovor ni na jedno pitanje. To je nešto što se meni već jako dugo dešava na Odsjeku – kad dovedete raspravu do činjenica, što je dosta težak proces, tada odgovor izostane i umjesto njega dobijete šutnju, ili ignorisanje. To ignorisanje sam doživio kao jednu vrstu nasilja, i to sam i napisao. Prepisku sa mojim komentarima sam objavio na stranici PEN centra i onda je, desetak dana iza toga, došao prvi napad iz ‘Stava’, u kome je kao povod iskorišteno objavljivanje pravopisnog priručnika u magazinu ‘Školegijum’, koji ja uređujem. U toj reakciji, objavljenoj dva mjeseca nakon knjige, urednik ‘Stava’ Filip Mursel Begović je pokazao da knjigu nije pročitao, i ja sam pokušao objasniti šta u njegovoj reakciji nije bilo uredu ni sa novinarskom etikom, ni sa elementarnom logikom, niti sa uredničkom odgovornošću, niti sa činjenicama. Stvar je u tome da magazin ‘Stav’, otkako se pojavio na našem tržištu, predstavlja u javnom prostoru jednu vrstu glasa onoga što Odsjek za književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu već godinama radi unutar obrazovnog sistema. Dakle zastupa interese bošnjačkih nacionalnih stranaka.
Manipulacije i podmetanja
Zašto akademska zajednica bira ovakav način obračunavanja sa neistomišljenicima ako se radi o akademskim raspravama? Zašto se rasprava seli sa fakulteta u stranački podobne novine?
Zato što taj put omogućava montaže, manipulacije, podmetanja – na malom prostoru se baci nekoliko ‘bombi’ pred publiku, koja je naučila da vjeruje medijima bez provjeravanja – i tako dolazite do velikog broja ljudi, kojima ste isporučili činjenicu koja nije tačna, i pritom ne odgovarate nikome, jer je to ‘legitimno’. To je kao politička borba u kojoj se može lagati, kao u predizbornoj kampanji. U akademskom diskursu, međutim, morate iznijeti naučne dokaze i tvrdnje ako želite zadržati akademski kredibilitet, dok u novinama ta pravila ne važe.
Vladajuće strukture su svoj trenutni legitimitet osvojile, između ostalog, i na revizionizmu. Zato se ne bavimo Drugim svjetskim ratom, jer bismo se onda morali baviti činjenicama koje bi, jednim dijelom, osporavale tlo na kojem stojimo
Je li obrazovanje u Bosni i Hercegovini potpuno leglo pod utjecaj nacionalnih politika?
Ne bih rekao da je baš potpuno leglo, ali je činjenica da država nema zajedničku obrazovnu politiku, da stranci koji su se u to umiješali nikad nisu ni imali jasnu viziju o tome šta bi trebalo raditi. Glavni cilj ovdje je odgojiti dijete koje će osjećati ljubav za svoj kolektiv i za teritoriju koju je taj kolektiv prisvojio, koje će kad odraste biti spremno da se žrtvuje za taj kolektiv. Nastavnik koji ne misli da je to cilj obrazovanja sigurno će pokušati da uputi djecu u nekom drugom smjeru, ali to često neće naići na odobravanje unutar škole. Upravne strukture su uvijek političke strukture. Ima, naravno, i upravnika i kolektiva i škola koji odstupaju od zadatih nacionalnih ciljeva, ali se tu uvijek radi o subverzivnom djelovanju.
Jeste li primijetili promjenu na studentima u posljednjih nekoliko godina, kad se na fakultete upisuju djeca rođena poslije rata, koja su odrasla na narativima proizašlim iz rata?
Nisam siguran koliko to ima veze sa ratnim narativima. Mislim, dođu oni, onako, neinformisani. Mnogi se prvi put – tako mi barem kažu – na mojim predavanjima susretnu sa problemima u obrazovanju o kojima govorim: kad im se predoče sva tri sistema, kad uporede šta su oni radili, a šta ‘drugi’, kad počnemo govoriti o razlozima zbog kojih postoje ‘dvije škole pod jednim krovom’, ispostavi se da se oni sa problematiziranjem toga nisu susretali u osnovnim i srednjim školama.
Nedavno sam, u susretu sa studentima završnih godina žurnalistike na Novinarskoj akademiji u organizaciji udruge BH novinari, ostao šokiran kad se ispostavilo da od njih tridesetak niko nikad nije čuo za Adolfa Eichmanna…
Evo, to nije obavezna literatura, ali ja se stvarno trudim da na petoj godini preporučim studentima Hanu Arendt. Kad u osnovnim školama radite ‘Dnevnik Ane Frank’, to je prilika da se đacima kaže nešto o holokaustu, to je prilika da se nešto kaže o Srebrenici, o Jasenovcu, o totalitarnim sistemima. To je prilika da se osvijetli funkcija ideologije u životima običnih ljudi. Sve se to može djeci od 12-13 godina nagovijestiti kao tema, ali se to ne radi. To je zato što su vladajuće strukture svoj trenutni legitimitet osvojile, između ostalog, i na revizionizmu. Zato se ne bavimo Drugim svjetskim ratom, jer bismo se onda morali baviti činjenicama koje bi, jednim dijelom, osporavale tlo na kojem stojimo. Onda se ili izbjegava govoriti o tome, kako bi se određeni nacionalni kolektivi predstavili kao pozitivni, iako su pripadnici tih kolektiva radili nezamislivo loše stvari, na svim stranama. Nijedan naš nacionalizam u Drugom svjetskom ratu nije bio antifašistički, i sad je problem kako spojiti ideju na kojoj Evropa sada stoji i do koje se deklarativno drži, a istovremeno predstaviti nacionalizam u pozitivnom svjetlu. To je i osnovni razlog zbog kojeg mislim da nacionalističko obrazovanje ne može biti kvalitetno ili dobro, ne može biti u interesu djece. Djeca iz škole izlaze sa stavovima koji su definisani i usvojeni u jednom procesu indoktrinacije. Za mene je indoktrinacija ključna riječ u obrazovanju danas, ne samo u Bosni i Hercegovini.
Da li iz tih razloga proizilazi diskurs koji omogućava pozitivno izražavanje Bakira Izetbegovića o Handžar diviziji, ili tvrdnje Zlatka Hasanbegovića da je antifašizam floskula?
Proizilazi iz činjenice da je neko osvojio vlast, da ta vlast počiva na jednoj ideologiji, da ta ideologija ima svoj sistem vrijednosti i da bi se ta vlast održala, ona mora nastaviti sa pričom sa kojom je i došla na vlast. Dio te priče, i to najvažniji dio, proizilazi iz obrazovanja. Mislim da je to važnije od medija, jer ako vam se medij ne sviđa, vi možete prestati čitati te novine, ili promijeniti kanal na televiziji, ali u školi ne možete ne biti i ne možete birati. Djeca su tu prinuđena da to slušaju, i onda se nad njima vrši neka vrsta nasilja. Indoktrinacija je nasilje. Za mene je ključno pitanje hoće li i kad će se neka građanska većina pobuniti protiv tog nasilja nad djecom.
