Kriza vlasti u Hrvatskoj ne sastoji se samo od amorfne i varljive koalicijske strukture vladajućih, od republičko-predsjedničkih nesnalaženja s ovlastima, od standardnog demokratskog deficita u odnosu države i naroda, od uloge privatnog kapitala u ponašanju vlastodržaca, od utjecaja vanjskih centara moći na ovu zemlju. Ne, kriza je umnogome određena i aktualnom kulminacijom pozicioniranja Sabora prema Hrvatskoj narodnoj banci. Nije, međutim, riječ o ispraznim formalnostima, kao što smo navikli, nego o raspravi oko toga tko uopće vrednuje rad centralne monetarne institucije i, posredno, elementarnog nacionalnog ekonomsko-političkog okvira u kojem zavisno funkcioniraju ostale pripadajuće komponente poput fiskalne ili industrijske politike.
Povod za takvo preispitivanje parlamentarnih zastupnika bio je godišnji izvještaj guvernera HNB-a Borisa Vujčića, na čemu su se razišla mišljenja već i u Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Jedna struja, na čelu s Ivanom Šukerom, smatra da Sabor u vezi s izvještajem ne treba prebrojavati glasove za i protiv. Druga, s predvodnikom Goranom Marićem i nekolicinom parlamentaraca Mosta, vjeruje da bi takav postupak imao smisla, premda samo glasanje ne bi automatski djelovalo na Vujčićev mandat; ali guvernera ipak predlaže i bira Sabor, pa taj moment ne bi trebalo smetnuti s uma.
Zaboravljeno je pak što je točno funkcija Sabora i ostatka vlasti spram centralne banke između takvih dvaju periodičnih očitovanja. Zaboravljeno je i kako je uopće došlo do ovakvog stanja apsolutne nedodirljivosti HNB-a i na koji način se monetarna vlast osamostalila u ime apstraktne stručnosti, a nauštrb državne politike koja više ne može upravljati svojim prioritetima. No možemo barem registrirati novi poriv u dijelu hrvatskih političara – da takve gotove servirane istine dovedu u pitanje, zajedno s interesom privatnih financijaša koji su na njima profitirali. A kad vidimo da se igra može i drukčije postaviti, možda odemo i korak dalje, u demontažu sistemskih datosti i odnosa koji ih određuju.
