U samom srcu Banije, negdje na sredini trokuta koji čine Glina, Petrinja i Kostajnica, jedva ćete pronaći selo Mlinoge. Još teže bit će, prašnjavim putem doći u Gornje Mlinoge, a za pronalazak jednog od njegovih zabačenih zaselaka, Eića, bit će potrebna prilična vještina i orijentaciji i podosta upornosti.
U Eićima živi svega nekoliko vremešnih stanovnika, od nekadašnjih pedesetak, a u prvoj kući, do koje vas dovede strmi šumski put, žive Marija i Veljko Eić, bračni par na čija se pleća čitav život tovare nevolje, jedna za drugom. No iako se njih dvoje svake večeri, prije nego što zaspu, pitaju: ‘što je sad na redu od nevolja?’, rijetkog putnika namjernika dočekat će širokim osmjehom, željni razgovora. Nije bilo lako Mariji otvoriti srce i ispričati svoju tešku sudbinu, no kada su riječi potekle, gotovo u jednom dahu, prostrla je svoj nesretan život, nedaće i tragedije, koje su započele i prije njenog rođenja. Mjesec dana prije nego što je ugledala svijet, ustaše su 1941. njenog oca Ivana odveli u Jasenovac i od tada o njemu nikada nitko ništa nije čuo, do dana današnjeg. Majku Barbaru su poštedjeli jer je bila Hrvatica.
Dvadesetak godina kasnije, Marija je rodila djevojčicu Zorku koju je nesretnim slučajem izgubila u najranijoj dobi. Kasnije se Mariji rodio sin Jovica, bistar i veseo dječak. I njega je zla sudba otrgnula od roditelja. Kada je, kao učenik osmog razreda, s ostalom djecom iz nekoliko okolnih sela, čekao autobus koji ih je trebao odvesti na izlet u Kumrovec, neoprezno je istrčao pred jedan automobil i smrtno stradao. Tu je život za Mariju i Veljka zauvijek stao, pa su prema nepravdama koje su uslijedile, i koje bi mnoge druge ljude otjerale u očaj, postali ravnodušni.
Došli su majstori privatne firme koja je radila za državu, na unutrašnje zidove kuće polijepili tanke gipsane ploče i – otišli. Ni vodovodnih cijevi, niti kupatila, niti poda, niti krova – Veljko Eić
- Ne mogu prežaliti što smo 1995. u Oluji pobjegli od kuće. Nije mi bila važna ni kuća, ni stoka, ni njive ni država. Važna su mi bila ona dva humka, jedan do drugoga, na nedalekom groblju. No, kako su me svi preklinjali da moramo pobjeći, nekako sam podlegla nagovorima.
Završili smo u Vojvodini, no ja sam samo sanjala o povratku svojoj pokojnoj djeci u Mlinoge i prvom prilikom smo se vratili. Drvena kuća opljačkana je do temelja, izgorjela štala, sve zaraslo, pokradeno, no to me nije brinulo. Grobovi moje djece bili su sačuvani i neoskrvnuti. Odahnula sam, a sve ostalo, meni i mom Veljku bilo je nevažno – objašnjava Marija.
Kao kad vuk u šumi nanjuši ranjenu životinju, tako su i činovnici na radnim mjestima u lokalnoj upravi, zaposleni kako bi brinuli o povratnicima i njihovim potrebama, vidjevši mirne i povučene Mariju i Veljka, jednostavno zanemarili ovo dvoje ljudi koji stoički podnose sve nevolje.
- Čim smo se vratili u Mlinoge, obratili smo se Uredu za prognanike i izbjeglice u Petrinji kako bismo ostvarili pravo na obnovu. Obradovali smo se kad smo čuli da će nam stara drvena kuća u kojoj smo rođeni moj djed, otac i ja, biti obnovljena. Nažalost, obećanje ludu radovanje! Došli su majstori nekakve privatne firme koja je radila za državu i sve što su učinili bilo je da su na unutrašnje zidove kuće polijepili tanke gipsane ploče i – otišli. Ni vodovodnih cijevi, niti kupatila, niti poda, niti krova. Samo te ploče iznutra. Žalili smo se, no rekli su nam da je to sve što se može učiniti, jer, kao, imamo uvjete za život. Pomirili smo se s tim i evo još i danas, desetak godina iza nesretne obnove, krpamo kuću kako znamo i umijemo – bez gorčine, ali s rezignacijom, priča Veljko Eić.
Marija i Veljko Eić ostvarili su po 800 kuna poljoprivredne mirovine i možda bi to bilo dovoljno da nije drugih nameta koje oni, ma koliko željeli, nikako ne mogu objasniti.
Prije nekoliko godina u dvorište im je banuo čovjek predstavivši se kao djelatnik Hrvatske radiotelevizije. Uveli su ga u kuću i počastili kako dolikuje dobrim domaćinima i kako su odvajkada radili. Pridošlica je pomno pregledao prostorije i vidjevši stari radio prijemnik, objasnio im da od sada moraju plaćati to što slušaju glazbu. Uzalud su Marija i Veljko objašnjavali da im je radio davno posudio nećak koji ga može odnijeti kad poželi, što će vjerovatno i učiniti, da prijemnik krči i vjerovatno zbog položaja njihove kuće u brdima, jedva hvata stanice pa ga vrlo rijetko uključuju. Ne samo da njihova jadikovka nije pomogla, već je i pogoršala stvar. Neumoljivi ‘stručnjak’ HRT-a rekao je da odmah, na licu mjesta, žele li proći nekažnjeno, moraju platiti 480 kuna, a onda, svaki mjesec po 80 kuna, što oni, uplašeni, plaćaju i dan danas, premda radio uglavnom ne slušaju. Za odmah uplaćen iznos nisu dobili nikakvu potvrdu niti račun. Prije nekoliko godina stigla je i čestitka petrinjskog Komunalca, kojom su obaviješteni da svakoga mjeseca moraju platiti 68 kuna za odvoz smeća.
- Kantu za smeće nikada nismo niti vidjeli niti dobili. Kad bismo je i imali, nikad je ne bismo napunili, jer mi nikakvog smeća nemamo. Ljuske od krompira i otpatke od čišćenja povrća dajemo kokošima, papir izgori u peći, a drugog smeća niti nemamo. U glavnom, već godinama, svakoga mjeseca, moramo plaćati 68 kuna za odvoz nečega čega nema i što nikada nije odvezeno – kaže Marija.
Dok su Marija i Veljko pričali o svojim nedaćama, niti jednog trenutka u njihovu glasu nije se osjetila gorčina ili prijekor, samo ravnodušnost, mnogo glasnija od bilo koje žalopojke.
Davno su oni prestali bilježiti nedaće. Gladni nisu, bore se za život pomireni sa sudbinom, a u životu ih drže, čvršće od kuće, šuma i njiva one dvije nedaleke humke koje redovito čiste, kose i posjećuju.
