Na skupu ‘Feminizam u transnacionalnoj perspektivi’, koji se održava svake godine krajem maja u Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku, govorila je i Nadia Jones-Gailani s Odsjeka za rodne studije Centralnoevropskog univerziteta u Budimpešti. Ovogodišnja je tema bila ‘Ljubav i teror’, a u sklopu nje se govorilo kako su ti pristupi u suvremenom svijetu izmiješani, tj. da ekstremno zlo traži ekstremne lijekove. Naša sugovornica, ekspert za pitanja iračke dijaspore, ali i za transnacionalni feminizam, izabrala je primjere ženskih grupa u tri svjetska grada – Amanu, Torontu i Detroitu. Riječ je o specifičnoj vrsti političkog subjektiviranja između novih i starih muslimanskih zajednica: kroz aktivizam, uživo u džamijama i virtualno, preko društvenih mreža. U tom se aktivizmu slobodno miješaju vjerski i svjetovni elementi, govorni i tjelesni akti, a prepliću se i vjerski i nevjerski označitelji.
Iračke žene, koje su kao tinejdžerke dospjele u sad slijedeći posljednju američku invaziju Iraka 2003., na neki su način bile suočene s novom vrstom terora: to je teror rasizma koji usredotočuje svoju pažnju na tijelo muslimanke i ono što ono reprezentira
Istražujete globalnu iračku dijasporu na različitim stranama svijeta, izloženu različitim kontekstima, a ponegdje i pritiscima u kojima ona živi. U kojem je smislu kod tih ženskih grupa riječ o ‘zajednicama ljubavi’?
Motivirala me tema ‘Ljubav i teror’ oko koje smo se okupile u Dubrovniku. Moje je istraživanje bazirano na intervjuima – etnografskim i kvalitativnim – s iračkim ženama, ali i drugim muslimanskim migranticama na ove tri lokacije. Spis koji sam predstavila na konferenciji u središte moga zanimanja stavlja Sjevernu Ameriku, posebno slučajeve tako različitih gradova poput Toronta i Detroita. Fokusirana sam na mlade muslimanke koje su migrirale u svojim formativnim godinama, obično između trinaeste i osamnaeste, prešavši pola zemaljske kugle i pokušavajući se integrirati u svoje nove domove, Kanadu i SAD. Ono s čime su se ondje susrele rastuća je islamofobija ili negativne asocijacije pripisane muslimanima, a posebno migrantima koji aktivno prakticiraju svoju vjeru.
Iračke žene, koje su kao tinejdžerke dospjele u SAD slijedeći posljednju američku invaziju Iraka 2003., odmah su suočene s poznatom retorikom tzv. rata protiv terorizma koja je prožela sve aspekte njihova života, uključujući iskustva u školi, u dućanima, u događanjima na komunalnom nivou itd. Na neki su način te žene bile suočene s novom vrstom terora: to je teror rasizma koji usredotočuje svoju pažnju na tijelo muslimanke i ono što ono reprezentira. Muslimanke koje nose veo često su na udaru takve vrste rasizma. Riječima arapsko-američke znanstvenice Yvonne Haddad, islamski veo postao je ‘ikonički simbol sjevernoameričkog islamskog identiteta’ tek nakon 11. rujna. Problem s većinom javnih diskusija na tu temu je što one tendiraju niveliranju razlika koje postoje između zabrađenih žena. One mogu biti ili dio vanjske, moguće i s terorom povezane aktivnosti, ili ih se, alternativno, smatra podčinjenim kućnim robinjama.
Zajednice znanja
Što znači siva zona u kojoj se preklapa ono sekularno i ono religiozno? Koje političke momente vidite u vezi nošenja hidžaba s jedne i salafističke poruke s druge strane?
U svome radu diskutiram o aktivizmu tih mladih žena u Sjevernoj Americi. One se često sastaju u lokalnim džamijama koje djeluju kao neovisni, demokratski i obrazovni prostori za žene. To su ‘zajednice znanja’, u potrazi za boljim razumijevanjem i vodstvom islamskog života koji bi se zasnivao na Kuranu. One zagovaraju odgovor ljubavi i potpore, ohrabrujući druge mlade žene da im se pridruže u čitanjima i diskusijama oko dijelova Kurana i Hadita. Odgovor ljubavi služi dijelom kao odagnavanje sumnje kako su one dio islamističkih, radikalnih ili teroru sklonih aktivnosti, što one zasigurno nisu. Te mlade muslimanke, od kojih su mnoge u Ameriku stigle kao izbjeglice, često ne potječu iz obitelji u kojima se prakticiralo nošenje vela ili ‘ispravna’ molitva pet puta dnevno. Samo se neke od njih odlučuju za veo. Ta gesta naširoko je prepoznata unutar islamske zajednice kao osobna odluka, ‘ugovor s Bogom’, a ne kao oblik obožavanja koji bi bio nametnut od drugih osoba.
Putovanje Donalda Trumpa u zemlje Golfskog zaljeva signalizira mnogo nasilniji pritisak na zemlje saveznice sad-a da stalno obnavljaju svoju izolaciju Irana
Uostalom, zabrađivanje nije nikakav uvjet za njihove aktivnosti. Prije je riječ o odluci koju su donijele na svom putu slijeđenja salafizma. One prakticiraju salafističku reformsku doktrinu koja zagovara povratak ‘čistom islamu’, što se definira kao slijeđenje puta i vodstva ranih sljedbenika proroka Muhameda. U srcu tih reformi za žene je ideja da u Kuranu mogu pronaći načine borbe protiv intersektorski povezanih procesa imperijalizma i rata. U početku je to odluka da nose hidžab, ali željela bih jasno naglasiti kako nijedna žena koju sam intervjuirala ne nosi nidžab ili veo koji zakriva lice. Kao što je komentirala jedna od sudionica mojih istraživanja: ‘Koristim Kuran da bih obranila svoj um… a hidžab mi služi da branim svoje tijelo.’ Takve sam intervjue vodila u Dearbornu, muslimanskom predgrađu Detroita, 2009. godine.
Što su potencijalni rizici, povezani s pokretom koji se čita kao implicitno ‘teroristički’ ili povezan s ‘terorom’?
To pitanje ima mnogo mogućih odgovora. No dopustite da se ovdje reflektiram na to kako je rod impliciran u tu opasnost, odnosno objasnim kako te žene pomažu društvu da razumije njihovu poziciju i zašto prakticiraju vjeru na način na koji to čine, ma što to značilo. Po mom mišljenju, literatura na tu temu, pogotovo onu za žene, tek nastaje i u periodu je tranzicije. Prve studije salafizma i vehabizma, naširoko upotrebljavane u humanističkim znanostima, proizveli su povjesničari i učenjaci na područjima u kojima su ti pokreti i nastali. Interes za temu ostao je koncentriran oko pojedinačnih mislilaca ili ideologija koje su bile aktivne od 17. do ranog 20. stoljeća. Drugi val studija nastao je kao rezultat proliferacije ‘terorističkih’ grupa širom Bliskog istoka i u Južnoj Aziji 1980-ih i 1990-ih godina; one su pisane iz perspektive studija sigurnosti i vanjske politike. Ono što sada vidimo, nakon 11. rujna 2001., vrlo je različita literatura, puno više zainteresirana za razumijevanje – često i kroz etnografski rad na terenu s grupama i pojedincima – globalne mreže i konteksta tih pokreta. U centru pažnje je to što oni potencijalno znače za budući razvoj islamskog radikalizma i nastanak nasilničkih terorističkih grupa.
No opet, gdje su žene u tim studijama? Samo je nekoliko takvih i provedene su nedavno. Istražuje se uloga žene u salafizmu i prakticiranje da’wae u ‘zapadnim’ kontekstima ili čak što to znači biti ženom i salafisticom. Nedavno objavljena knjiga Anabel Inge ‘The Making of a Salafi Muslim Woman’ briljantno podcrtava što prakse i rituali povlače za sobom i kako možemo razlikovati njihove akte pijeteta od onih koji traže da se primijeni nasilje prema ‘zapadu’. Studije poput te važne su zbog odvajanja praksi i aktova pijeteta koje žene prakticiraju kao dio svoje salafističke konverzacije od onih žena aktivno angažiranih u nasilničkom i ekstremističkom vehabizmu. Ne vidim da su prve bilo kako povezane s terorom. Naš je zadatak širiti takvo obrazovanje o ulogama koje žene igraju u islamskoj obnovi: zato što one uglavnom igraju uloge ambasadorica svojih zajednica, u svakodnevnim praksama da se prezentira pozicija istinskog i umjerenog promatrača te tako njihova religija uzdigne u očima drugih.
Članice takvih grupa ipak Kuran doživljavaju kao fundamentalni akt svoje zajednice, a ne kao znanje među znanjima. Feminističku politiku uobičajeno doživljavamo kao sekularnu, no ovdje se pojavljuje u kontekstu ‘vjerske obnove’. Zar izraz ‘salafistički feminizam’ ne predstavlja drveno željezo, spoj nespojivog?
Željela bih biti potpuno jasna po tom pitanju. Ja pokazujem kako se žene same pozicioniraju. I to u oba smisla, kao salafistice i kao feministkinje. Zato, u tom smislu, moramo zaključiti kako je takav feminizam moguć. No da pokušam odgovoriti na stvarno pitanje, ono o širem razvoju nečega što bismo mogli zvati islamskim feminizmom ili muslimanskim feminizmom. Odmah je važno primijetiti kako i tu ima mnogo različitih intersekcija, već unutar samih tih kategorija. Feminizam se za te žene sastoji od individualnog izbora – one lociraju rodnu ravnopravnost u čistoću izvornoga Kurana, u kojem su muškarci i žene reprezentirani kao ravnopravni. Kada opisuju svoj feminizam, diskutiraju akte dubokog poštovanja i pobožne odanosti (pijeteta) kao prakticiranje da’wae, a to znači zavjeta koji sam možeš dati Alahu. To je okosnica pokreta u kojem sada žene same i za sebe interpretiraju tekstove. Tako se izmješta ili prevladava isključivo na muškarce centrirana interpretacija praksi namijenjenih ženama.
Neke od žena koje sam intervjuirala pozicioniraju nošenje hidžaba kao akt ‘hidžabskog feminizma’, jer to promatraju kao politički stav ili kao govorni akt, kako ga naziva Judith Butler. S onu stranu religijskog značenja konkretnog odjevnog predmeta, postoji bezbrojno mnoštvo osobnih i političkih razloga da se žena zabradi. Stoga ne bismo trebali prebrzo zaključivati kako su zabrađene žene po ičemu manje feministkinje od onih koje to nisu, bile one muslimanke ili što drugo. U feminizmu je ipak riječ o jednakosti i izboru.
Politizirani vehabizam
Politički kontekst im ne ide na ruku?
Asocijacije na ‘terorizam’, koje se lažno pripisuju apolitičkom salafizmu, rezultat su aktivnog i politiziranog vehabizma koji je zahvatio obnoviteljske pokrete od arapskog Bliskog istoka do Indijskog oceana te diljem zapadnih zemalja sa značajnom muslimanskom populacijom. Svijest o tome da Saudijska Arabija doznačuje znatan novac nastojanjima da se vehabistička doktrina globalno proširi samo pojačava ksenofobne stavove prema strancima, koje se doživljava kao osvajače, pa tako i hrani narastajući sektarijanizam (bigotstvo, diskriminaciju ili mržnju zasnovanu na razlikama i podjelama unutar istih grupa, koje se tumače na način superiornosti, odnosno inferiornosti) protiv svih nevehabističkih muslimana. Aktualna događanja uistinu daju puno povoda za zabrinutost. Putovanje Donalda Trumpa u zemlje Golfskog zaljeva signalizira mnogo nasilniji pritisak na zemlje saveznice SAD-a da stalno obnavljaju svoju izolaciju Irana. A sve to ilustrira motive te političke doktrine za jednim na sunite centriranim panarapskim svijetom, koji je eksplicitno orijentiran prema marginalizaciji i brisanju šijitskog islama. Takvom obnovom savezništva sa Saudijcima samo se konsolidira globalna legitimacija vehabizma, a dogovor o naoružanju, najveći u povijesti, bespovratno će dati oružje u ruke onima koji žele širiti teror.
Imaju li onda takve ‘zajednice ljubavi’, kao zajednice otpora ratu, imperijalizmu i kapitalizmu, ikakve šanse u suočavanju s tzv. izbjegličkim režimima?
Naravno, postoje procesi – rat, imperijalizam, kapitalizam – koji pokreću nehumanost, čemu svjedočimo dok aktualna izbjeglička kriza u svijetu zadobiva zastrašujuće proporcije. Ne mislim da te ‘zajednice ljubavi’ imaju ikakve šanse pobijediti tzv. izbjegličke režime, iako postoji puno načina na koje ih možemo definirati. Ipak, ja te žene tako ne smještam. Budući da ne razumiju salafizam kao nasilnu ili uopće politički mobilizirajuću doktrinu, aktivno stvaraju zajednice ljubavi, podrške i obrazovanja kao sredstava za borbu protiv terora u njegovim brojnim pojavnim oblicima. I što je najvažnije od svega, one šire poruku miroljubivog otpora.
