Prije nekog vremena američki magazin ‘Foreign Policy’ objavio je podulji tekst u kojemu je, uz dvije faktičke pogreške, svojim čitateljima vjerno opisao fašističku kontrarevoluciju što je provode HDZ i njegovi sateliti, pa bio optužen za diletantizam i urotu protiv naše domovine. Otprilike u isto vrijeme isti je list pisao i o razmjerima kontrarevolucije što je vlast provodi u Ukrajini, pa nekim čudom nabasao ni manje ni više nego na Zlatka Hasanbegovića. Ukrajinski Hasanbegović drukčije se, doduše, zove – Volodimir Vjatrovič, i nije na funkciji ministra. No po svemu drugome on i naš ministar mogli bi biti blizanci.
Dok se u Ukrajini događala revolucija kodnog imena Euromajdan, većina stranih medija, pa i ‘Foreign Policy’, pozdravili su je kao pozitivan događaj kojim će se ta zemlja na istočnom rubu Evrope napokon riješiti imperijalnog jarma Putinove Rusije i doći tamo gdje joj je mjesto, u sferu utjecaja euroatlantskih integracija. Rusija je, doduše, primijetila da je ukrajinski oslobodilački pokret malo previše zagađen ekstremno desnim elementima, no te su primjedbe otpisane kao puka Putinova propaganda, a neonacističke skupine poput Desnog sektora i Banderinog trozupca kao marginalne.
Kada su prosvjedi na glavnom kijevskom trgu završili snajperskom pucnjavom u veljači 2014., u kojoj je ubijeno 50 ljudi, na Zapadu je prihvaćeno službeno objašnjenje prema kojemu su na prosvjednike pucali ljudi svrgnutog predsjednika Viktora Janukoviča. BBC i neki njemački mediji pronašli su, doduše, svjedoke koji su ispričali da je pucano i sa zgrada koje su bile pod kontrolom opozicije, no vođe zapadnih zemalja nisu se time naročito zamarali – pustili su da se sastavi nova ukrajinska vlada, a grupa ministara s neonacističkim pedigreom otpisana je kao marginalna. U međuvremenu je krenula izbjeglička kriza, pa je cijela Ukrajina postala marginalna.
Već mjesec dana nakon pucnjave na kijevskom trgu, novi ukrajinski predsjednik Petro Porošenko na mjesto direktora novoosnovanog Ukrajinskog instituta za nacionalno sjećanje imenovao je tada 33-godišnjeg povjesničara Volodimira Vjatroviča. Misija Instituta je ‘provođenje državne politike na polju obnove i očuvanja nacionalnog sjećanja ukrajinskog naroda’, a mladi gorljivi revizionist već se bio dokazao kao čovjek koji bi mogao napisati novu ukrajinsku povijest. Vjatrovič je još 2002. počeo raditi u Institutu za proučavanje oslobodilačkih pokreta (TsDVR), instituciji koju su financirali privatni donatori iz dijaspore i koja se bavila pronacističkim ukrajinskim pokretima iz Drugog svjetskog rata. Četiri godine kasnije postao je direktor TsDVR-a, pa se živahna revizionistička aktivnost nastavila još intenzivnije, a 2008. njegov potencijal prepoznao je tadašnji prozapadni predsjednik Viktor Juščenko, koji ga je imenovao direktorom arhiva Službe sigurnosti Ukrajine. U jednom tekstu iz toga doba u listu ‘Pravda’ izjavio je da ‘bez UPA-e, bez Stepana Bandere, bez Romana Šuheviča ne bi bilo suvremene ukrajinske države’, pri čemu su svi navedeni surađivali s nacistima u istrebljenju Židova i etničkom čišćenju Poljaka. Mediji su zabilježili i lijepe riječi koje je Vjatrovič uputio na račun ukrajinske nacističke divizije Waffen-SS Galizien.
Kada je 2010. godine predsjednik postao Viktor Janukovič, Vjatrovič se povukao iz javnosti. Neko je vrijeme proveo smucajući se po američkim sveučilištima, gdje su zabilježeni i neki incidenti, a s početkom prevrata vratio se u zemlju. Njegovo imenovanje direktorom Instituta za nacionalno sjećanje smatra se Porošenkovim vraćanjem usluge ekstremno desnim skupinama koje su u vrijeme Euromajdana formirale milicije za osiguravanje skupa, poput Desnog sektora, a kasnije se otišle boriti protiv ruskih separatista na jugoistoku zemlje. Prošle godine Vjatrovič je bio jedan od autora takozvanih zakona o dekomunizaciji, kojima se regulira na koji se način smije pisati i govoriti o suvremenoj ukrajinskoj povijesti, te time uvodi posvemašnja akademska i medijska cenzura.
Prvi zakon (2538-1) o ‘statusu i poštivanju boraca za ukrajinsku neovisnost u 20. stoljeću’ zabranjuje ‘javno negiranje pravednog cilja boraca za ukrajinsku neovisnost’, u koje spadaju i skupine OUN i UPA, a to ‘negiranje’ proglašava se ‘uvredom digniteta ukrajinskog naroda’. Zakonom 2540 o ‘pristupu arhivima represivnih organizacija komunističkog totalitarnog režima 1917-1991’ sva dokumentacija ukrajinskih i sovjetskih tajnih službi stavlja se pod kontrolu Vjatrovičevog Instituta za nacionalno sjećanje. Preostala dva zakona bave se simbolima i praznicima, pa se jednim zabranjuje isticanje komunističkih i nacističkih simbola, a drugim propisuje da 9. svibnja ostaje Dan pobjede, datum kada se u Rusiji slavi pobjeda nad fašizmom, dok 8. svibnja, dan kada pobjedu nad fašizmom obilježavaju Evropa i sjeverna Amerika, postaje Dan sjećanja i pomirenja, ‘zajedničko komemoriranje žrtava rata, sudionika oslobodilačkog rata i žrtava nacizma’, dakle i boraca nacionalističkih pokreta OUN i UPA.
Organizacija ukrajinskih nacionalista (OUN) i Ukrajinska pobunjenička vojska (UPA) bile su nacionalističke paravojske koje su se u vrijeme rata primarno borile protiv Rusa, surađujući pritom s nacistima u istrebljenju Židova i pogromima protiv Poljaka. OUN je osnovan između dva rata s ciljem povratka teritorija koji su smatrali ukrajinskim, a koji je bio u sastavu tadašnje Poljske, a propagirao je eksplicitno antisemitsku ideologiju etnički čiste Ukrajine. Kada su nacisti napali Sovjetski Savez, vođa OUN-a Stepan Bandera započeo je suradnju s nacistima, kulminacija koje je bio pogrom Židova u Lavovu, kada su pripadnici OUN-a ubili oko 5000 Židova, a kasnije u suradnji s nacističkim einsatzgruppama njih još 30.000. UPA, koja je političko vodstvo dijelila s OUN-om, također je sudjelovala u progonu Židova, a nakon spoznaje da od Hitlera neće dobiti neovisnu državu nakratko su se borili i protiv nacista, provodeći istovremeno etničko čišćenje nad Poljacima, kojih je tijekom rata od njihove ruke stradalo oko 100.000. Protiv sovjetskih vlasti nastavili su se boriti sve do ranih 1950-ih, kada ih je Crvena armija dokrajčila. Prema podacima kanadsko-ukrajinskog povjesničara Ivana Kačanovskog, više od 20 posto vodstva Banderinog OUN-UPA pokreta bili su pripadnici nacističkih policijskih formacija, a 18 posto njih prošlo je obuku u nacističkoj Njemačkoj i okupiranoj Poljskoj.
Postoje dokumenti iz kojih se vidi da su ove organizacije Židove smatrale ‘neprijateljskim tkivom na tijelu ukrajinskog naroda’, a da su vođe OUN-a, primjerice Jaroslav Stecko, pozdravljali nacističko istrebljenje Židova. Također postoje i brojna svjedočenja preživjelih Židova, kao i dokumentacija koja potvrđuje da je UPA sistematski ubijala Poljake, primjerice izjava zapovjednika UPA-e Dmitra Kljačkivskog u kojoj on daje naputak da se ‘u vrijeme povlačenja njemačke vojske pronađe povoljan trenutak za likvidaciju čitave muške populacije u dobi od 16 do 60 godina’.
Vjatrovičevo imenovanje smatra se Porošenkovim vraćanjem usluge ekstremno desnim skupinama koje su u vrijeme Euromajdana formirale milicije za osiguravanje skupa, a kasnije se otišle boriti protiv ruskih separatista na jugoistoku zemlje
Za Volodimira Vjatroviča, međutim, svi su ovi dokazi samo ‘jedna od mogućih interpretacija povijesti koje sve imaju pravo postojati’, otprilike onako kao što jednaki legitimitet za Zlatka Hasanbegovića imaju i znanstveni dokazi o logoru Jasenovac i besprizorni falsifikat Jakova Sedlara na istu temu. Pripadnici OUN-UPA-e za Vjatroviča su herojski borci za slobodu i neovisnost od poljske, sovjetske i njemačke okupacije, borci koji su samo povremeno, zarad viših ciljeva, bili prisiljeni surađivati s nacistima. Ubijeni Židovi i Poljaci pritom su samo kolateralne žrtve borbe za neovisnost, i to u značajno manjem broju od onog koji im je desetljećima pripisivala sovjetska propaganda, ali i ‘histerični’ znanstvenici sa Zapada koji, razumije se, mrze sve što je ukrajinsko.
U tim krugovima Vjatrovič ne uživa nikakav ugled, dapače, smatra se bezočnim revizionistom koji ne preže od cenzuriranja, falsificiranja i ograničavanja pristupa dokumentima nepoćudnim znanstvenicima. Jeffrey Burds sa Sveučilišta Northeastern u Bostonu ispričao je primjerice kako je vlastitim očima usporedio knjigu dokumenata koju je objavio Vjatrovičev Institut i kopije originalnih dokumenata koje posjeduje, pa ustanovio da u knjizi fali sve što ocrnjuje OUN i UPA-u. Slično je doživio i kanadski istraživač Marco Carynnyk, koji je također Vjatroviča suočio s dokazima o falsificiranju, pa mu je ovaj zabranio pristup arhivu.
O Vjatrovičevom revizionizmu oglasili su se i OESS i američki Memorijalni muzej holokausta, ali i domaći povjesničari, njih 70 koji su uoči donošenja ‘zakona o dekomunizaciji’ od predsjednika Porošenka tražili da ih ne odobri jer su protivni ukrajinskom ustavu i međunarodnim odredbama o slobodi govora, uključujući i dokumente Evropske unije, čijom članicom Ukrajina želi postati. Vjatrovič je na to pismo reagirao u Hasanbegovićevom stilu, rekavši da će njegovi zakoni ‘doprinijeti depolitizaciji povijesti i oživjeti akademsku diskusiju’, ali i tako što je na povjesničare nahuškao tadašnjeg ministra obrazovanja Serhija Kvita i parlamentarnog zastupnika Jurija Šuheviča. Ovaj drugi inače je sponzor zakona o zabrani ‘vrijeđanja’ pokreta OUN i UPA te ni manje ni više nego sin vođe UPA-e Romana Šuheviča. Jurij Šuhevič je povjesničare optužio da su njihovo pismo skrojili pripadnici ruskih tajnih službi, pa je ministar Kvit pokušao na njih izvršiti pritisak da demantiraju ono što su napisali. Kvit je također dugogodišnji aktivisti krajnje desnice, član Banderinog trozupca i dobar prijatelj Dmitra Jaroša, vođe Desnog sektora koji je drmao nedavnim prosvjedima.
Pronacistički elementi u ukrajinskoj vladi, isti oni koje je EU proglasila marginalnima, ne samo da su čvrsti politički mainstream, već su na najboljem putu da provedu jednu od najradikalnijih revizija povijesti ikad viđenih u Evropi, onu prispodobivu jedino Putinovoj Rusiji, koja ima slične zakone. Štoviše, prošle je godine ministarstvo Serhija Kvita donijelo direktivu učiteljima o ‘potrebi naglašavanja patriotizma i moralnosti aktivista oslobodilačkog pokreta’, a u ožujku ove godine gradsko vijeće Kijeva prihvatilo je Vjatrovičev prijedlog da se dvije velike ulice u tom gradu nazovu po vođama pokreta OUN i UPA, Stepanu Banderi i Romanu Šuheviču.
Kako javlja tamošnji tjednik ‘Korrespondent’, u Dnjepropetrovskoj oblasti u okviru dekomunizacijskih zakona već je preimenovano 3600 ulica, avenija i parkova i demontirano 220 spomenika. Poltavska oblast na industrijskom istoku zemlje, u kojoj većinu stanovništva čine govornici ruskog, jedina je pak regija Ukrajine u kojoj ‘proces dekomunizacije nije ni započeo’.
