Branko Roglić pošteni je hrvatski poduzetnik. Za njim se ne vuku ni korupcijske ni privatizacijske afere, a čim se susreo s jednim pokušajem mita, smjesta ga je prijavio Uskoku. On se, kaže, stidi ljudi poput Željka Keruma i Zdravka Mamića, ne želi ni sresti one koji se razmeću bogatstvom dok njihovi sugrađani kopaju po smeću, ni one koji se obogate pa mijenjaju žene za manekenke. Smatra da to nije ni racionalno ulaganje, jer kad mlađa ode svojim putem, ostaneš i bez nje i bez žene. Roglić je skroman, nema šofera, sam vozi auto na servis, nije sklon luksuzu. Uživa u ribolovu, balotama, kolekcionar je slika i skulptura hrvatskih umjetnika, pomaže hrvatski sport i kulturu. Ističe da nikada nijedno njegovo poduzeće nije bilo u stečaju, nijedno nije bilo blokirano, nikad nijedna radnička plaća nije kasnila, nijedna banka nije čekala anuitet ni vjerovnik na otplatu duga. Danas Roglić ima 19 poduzeća sa 3200 zaposlenih u 18 zemalja i s godišnjim prometom od 1,25 milijardi eura. Njegova Orbico grupa četvrta je po veličini u Hrvatskoj, iza Agrokora, Ine i HEP-a. Time je rangiran kao drugi najveći hrvatski tajkun, odmah iza Ivice Todorića, pa ipak, voli za sebe reći da je u srcu socijaldemokrat. Tajna je njegova uspjeha, kako često naglašava, u tome što odluke donosi mozgom, a ne srcem.
Osim u biznis, Roglić ponešto ulaže i u politiku. Počasni je konzul Republike Slovenije, a na slovenskim parlamentarnim izborima uložio je u stranku Mire Cerara i ulog mu se isplatio, ovaj je dogurao do funkcije premijera. Na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj zaigrao je na favorita, stavio je 100.000 kuna na Ivu Josipovića, ali je konj dobivenu utrku izgubio u foto-finišu. Opečen, na parlamentarnim izborima okrenuo se opreznijem ulaganju, stavio je 20.000 kuna na Most Bože Petrova i Drage Prgometa, pa sjajno pogodio, za relativno mali iznos stekao je status najvećeg financijera opcije koja odlučuje o formiranju vlade, a hrvatski mediji stali su ga nazivati iz dana u dan pitajući ga za cijenjeno tajkunsko mišljenje. Na trenutak se, kada su krenule trzavice između Petrova i Prgometa, pobojao da će mu i ta investicija u Hrvatsku propasti, poput Josipovića. ‘Jako sam tužan i razočaran, to je tragedija!’ izjadao se novinaru Tportala, a sutradan u ‘Jutarnjem listu’ poručio: ‘Ako se Most raspadne, onda im više neću dati novac.’ Ulagački optimizam vratio mu se kada je vidio da Petrov nekako uspijeva održati ostatak ekipe na okupu, pa je nakon gostovanja u ‘Otvorenom’, gdje je istaknuo kako već 15 godina zagovara rezove za koje se bori Most, nastupio i u ‘Nedjeljom u 2’, najavivši da je spreman, bude li Most činio ono što on misli da treba, podržavati ga i dalje financijski i svakako drugačije. Petrovu je o tome napisao jedno ljubazno pismo u kojem mu je ponudio svoje savjete.
Glavna je, po njemu, stvar da se zaustavi zaduživanje uspostavljanjem ravnoteže između realne ekonomije i javne potrošnje. Povećanje ili uvođenje novih poreza ne dolazi u obzir, poreze treba smanjiti kako bi se rasteretilo poduzetnike. Zbog toga on savjetuje oštre rezove. Kaže da odmah treba privatizirati sva poduzeća u kojima država nije većinski vlasnik, a u drugoj fazi i sva poduzeća u kojima jest. Treba fleksibilizirati radno zakonodavstvo tako da poduzetnici mogu otpustiti lijenčine i alkoholičare zbog kojih su firme nekonkurentne i treba smanjiti broj županija, gradova i općina te otpustiti tisuće ljudi iz javnog sektora, posebice školskih tajnica i direktora te naročito činovnika. Umjesto da žive od poreza, njima treba dati otpremnine i usmjeriti ih u poljoprivrednu proizvodnju. Sramota je, dodaje, što na putu od Zagreba do Splita ne možete vidjeti nijednu kravu, dok ih na putu do Ljubljane možete vidjeti na stotine. Ne možemo dozvoliti, upozorio je, da naši praunuci vraćaju naše troškove, i uporno varirao tu misao: ‘To moramo napraviti zbog naših pradjedova, zbog naših djedova i zbog naše djece i unuka, zbog naše budućnosti.’
Sam se ipak nije bio spreman prihvatiti motike ni bilo koje druge proizvodnje, jer on misli da proizvodnja u Hrvatskoj nema puno smisla. Uvažava Todorića koji je preuzeo PIK-ove, gdje je bilo puno ljudi viška i gdje je trebalo uvoditi nove tehnologije, ali kaže da on nije toliko hrabar. On je bogatstvo stekao u biznisu logistike, što je moderni eufemizam za ono što se nekad zvalo eksport-import, a u njegovom slučaju to je bio isključivo import. Dva i pol desetljeća zasipao je domaće tržište ogromnim količinama strane robe: Arielom, Tideom, Lenorom, Old Spiceom, Pantenom, Head & Shouldersom, Marlboro cigaretama, Rio mare tunjevinom, Natreenom, cornflakesima, Dr. Oetkerom, Braun elektronikom, Whirlpool aparatima, UHU ljepilima, Autanom, Raidom, Shellovim motornim uljima, Gillete brijačima, Always ulošcima, pokemonima, dinosaurima, barbikama, monstericama, WC Netom, Mr. Properom, Mister Nutom, Mr. Muscleom i Mr. Cleanom.
Deseci milijardi kuna otišli su, uz Roglićevu prikladnu proviziju, preko njegove firme iz Hrvatske u džepove stranih robovlasnika. Njegov je biznis mogao tako prekrasno cvjetati zato što je domaća industrija uništena u kriminalnoj privatizaciji, zato što je suzbijana tečajem, zato što je favoriziran model rasta kroz zaduživanje i potrošnju, zato što su neravnotežu između domaće proizvodnje i uvoza pokrivali državni deficit, American, Diners, MasterCard i potrošački krediti. Pošteni poduzetnik u takvoj je Hrvatskoj razmišljao mozgom, a ne srcem, iskoristio je priliku i nesmiljeno uvozio, stvarao profit za sebe i zapošljavao industriju u inozemstvu, a onu jedinu hrvatsku tvornicu koju je preuzeo, Croatia baterije, pošteno je privatizirao tako što ju je preuredio u skladište uvozne robe. Roglić je zgrtao bogatstvo dok se rastakala svaka zdrava osnovica hrvatske privrede, dok su nestajala proizvodna radna mjesta, on je uredno poslovao bez ijednog stečaja, ijedne blokade, ijednog kašnjenja plaće ili anuiteta.
Sada, kada je sistem u kojem je isisao silno bogatstvo dogorio, taj isti Roglić, autentični proizvod tog nakaradnog sistema, nastupa u medijima s poduzetničkim jadikovkama, sa svojom tajkunskom kuknjavom o prevelikim porezima i parafiskalnim nametima, zazivajući u ime nadolazećih generacija čišćenje Hrvatske od takvih nametnika kao što su školske tajnice, demotivirani radnici, cugeri i činovnici, koje bi Most, najnoviji proizvod što ga je, poput Autana i Raida, plasirao na hrvatsko političko tržište, trebao brzo i učinkovito istrijebiti.
Roglić ima dva sina i šestero unučadi. Procijenio je u emisiji da je težak ‘par stotina milijuna eura’, kako vidimo, svoju je djecu, unuke i praunuke pošteno zbrinuo. Pobrinuo se on i za djedove i pradjedove, uložio je u njihovu pristojnu katoličku i narodnjačku prošlost, investirao je u prastrica svećenika, reizdanjem njegova molitvenika i obnovom kapelice na obiteljskom posjedu. Pobrinuo se da obitelji priskrbi proljećarske uzore otkupivši kuću Mike Tripala u Sinju, koju je obnovio u stilu kasne secesije, opremio baroknim i neoklasicističkim namještajem. Uvaženi filantrop i mecena učinio je to iz srca, iz poštovanja prema uzoru, ali je i to učinio s mozgom, odnosno s bazenom, vinotekom, biljar-salom, saunom i teretanom u podrumu, kako bi ‘Villu Tripalo’ mogao rentati na Booking.comu.
Preostalo mu je još jedino da se pod stare dane pobrine i za nas ostale, za primjerene penzije naših djedova, za racionalnost naših plaća, za konkurentna radna mjesta naše djece, unuka i praunuka, koje će njegovi potomci, uz prikladnu proviziju, zasipati ogromnim količinama uvoznog stajskog gnojiva. Takvu budućnost Branko Roglić želi nam od srca, ali s mozgom, ti se organi kroz koje cirkulira isključivo novac u njegovom slučaju ionako nalaze na istom mjestu, u predjelu stražnjice, u novčaniku. U tom predjelu, Roglić zaslužuje da ga stigne jedini prikladan odgovor koji ga ide.
