Pripremaju se u nas posljednjih devet mjeseci velike promjene u školskom sistemu, prije svega u onom dijelu koji se odnosi na obavezno školovanje, dakle u osnovnoj i srednjoj školi, a koje su objedinjene pod imenom ‘Cjelovita kurikularna reforma’. Na čelu ekspertne grupe koja se bavi tim problem je Boris Jokić, psiholog iz Instituta za društvena istraživanja iz Zagreba. Jedan od motiva za reformu, svakako ne jedini, jest taj da naši đaci postižu odlične rezultate na vanjskim testiranjima u nižim razredima, no kako školovanje odmiče, posustaju i ne dosežu evropske standarde, o čemu primjerice govore i loši rezultati na procjenama znanja petnaestogodišnjaka – program procjene znanja i vještina učenika (PISA). Kompetencije koje se tu testiraju jesu čitalačke, matematičke i prirodoslovne. Obično su najbolji đaci iz Tajvana, Hong Konga, Južne Koreje, Finske i Kanade, dok smo mi daleko. Uz to, stalna je mantra i da nam je školski program preopterećen činjenicama, da đaci uglavnom bubaju gradivo, a da je na planu usvajanja vještina i aktivnog korištenja tog znanja, generalno govoreći, kiksao.
‘Sada nam je kurikulum širok, ali plitak, pa ga treba produbiti’, kaže voditelj ekspertnog tima. Glavni koordinator kaže i to da će za punu implementaciju trebati desetljeće, možda i više. Sve to, dakako, košta, trebala bi pomoći u provedbi reforme i famozna Evropska unija, a Jokić priznaje da će novi ambiciozni kurikulum sigurno povećati cijenu samog školovanja.
Neke od ideja koje se najviše spominju u javnosti jesu da će se osnovnoškolsko obrazovanje produžiti na devet godina, da će četverogodišnji gimnazijski programi nakon dvije godine učenicima dozvoliti da se opredijele, odnosno da imaju mogućnost još jedne orijentacije nakon drugog srednje. Treba reći i to da taj princip izbornosti nije prisutan u strukovnom tro- i četverogodišnjem obrazovanju. Naime, tamo bi i po predloženoj reformi, baš kao i dosad, vladao svojevrsni socio-klasni determinizam, odnosno princip učenikove kasnije orijentacije bio bi nepoznat. Također, noviteti se odnose i na ciljeve reforme. Navedimo samo neke: davanje veće autonomije samim nastavnicima u načinima prezentacije gradiva i raspolaganju vremenom, fleksibilnija nastava, projektno usmjerenje u svladavanju problema, međupredmetna povezanost, povezivanje sa zajednicom i dr.
Jokić je u više navrata ponovio vrijednosti, kompetencije i oblike rada koje bi trebala izroditi ova pedagoška obnova. Njegovim riječima, vrijednosti na kojima počiva novi kurikulum jesu znanje, identitet, odgovornost, solidarnost, integritet, poštivanje sebe, kao i drugih i drukčijih i, na kraju, poduzetnost shvaćena kao prepoznavanje prilike, aktiviranje vlastitih potencijala i preuzimanje razumnog rizika. Kompetencije koje bi novi đak trebao steći kad izađe iz takve škole bile bi, između ostalog, kritičko mišljenje, sposobnost samostalnog rješavanja problema, donošenje odluka, kreativnost, inovativnost i metakognicija (što i kako učiti), dok bi glavni oblici rada bili komunikacija, suradnja, suvereno vladanje različitim simboličkim, semantičkim i programskim jezicima, potonje pogotovo u računalnom okruženju itd. To je ono što smo uspjeli naći prateći javne istupe protagonista i iščitavajući javno dostupne dokumente.
Raniji polazak djece u školu i prijedlog da se u prva tri razreda đaci ne ocjenjuju na tragu su slobodarskih, gotovo pa samerhilovskih zasada, gdje se u prvi plan stavlja igra, a prve se godine ‘deškoliziraju’. Druga stvar koja je dobra u vezi ranijeg polaska u školu jest da se na taj način moguće približiti cilju jednakog obrazovanja za sve, odnosno da se tako mogu djelomično anulirati početne socijalne i kulturne razlike među djecom. Na tragu je to francuskog sociologa Pjera Burdijea koji je tvrdio da su kulturne popudbine (odnosno, kako on kaže, kulturni kapital) koje djeca donesu sa sobom iz doma, dakako, nejednake i kao takve jedan od uzroka kasnije reprodukcije nejednakosti. Ukoliko se djeca ranije uključe u školski tip socijalizacije, utjecaj obiteljskog socioekonomskog bekgraunda dade se djelomično reducirati.
Za pozdraviti je i to što bi se gimnazijalcima dva puta dala šansa da se orijentiraju. Prvi put na početku srednje škole, a onda u trećem razredu opet. Međutim, takva se šansa preorijentacije ne daje strukovnjacima. Ili, pojednostavljeno rečeno, u ovakvom tipu škole bravar nikad neće postati maršal. Nešto slično davnih 1970-ih godina uočio je jedan drugi školski reformator, Stipe Šuvar, prije no što je predložio promjene u srednjoškolskom obrazovanju. Naime, uočio je da demokratska misija obrazovanja u tom dijelu pada na ispitu. Stoga je pokušao reformirati školu na način da opće-humanističko obrazovanje bude dostupno svima, kako bismo na kraju dobili kompletno obrazovanu ličnost i kompletne stručnjake te kako bi doista svi dobili jednake mogućnosti za daljnje visoko školovanje, a ne samo oni koji se uspiju plasirati u favorizirane elitne gimnazije.
Preorijentacija školskog sistema s kurikuluma koji je oslonjen na humanističko, enciklopedijsko znanje i koji je usmjeren na sadržaj na sistem u kojem će dominirati instrumentalni pristup u sebi krije opasnost da tržište i svijet rada postanu jedini meritum škole. Umjesto da postanu rasadište spoznaja, škole bi tako mogle postati svojevrsni regrutni centri usmjereni prema poduzetničkim potrebama. U tom smislu Jokić svojim istupima pokazuje da tu opasnost ne uzima dovoljno u obzir. On kaže da strukovno obrazovanje, prije svega, mora biti orijentirano prema tržištu, usmjereno prema zaposlivosti i mora omogućiti kompetencije za cjeloživotno učenje.
Uz to, dramatična preorijentacija škole sa sadržaja na vještine i s ispita na evaluaciju ne garantira demokratičnost nego u igru uvodi ono što sociolozi nazivaju ‘skrivenom pedagogijom’, koja opet pogoduje djeci iz srednjih i viših klasa, čije se vrijednosti i dalje reproduciraju, ali na manje vidljiv način, što je siguran hendikep za siromašniju djecu. Ni instrumentalni pristup, na kojem inzistira nova reforma, ni klasični sadržajni pristup ne garantiraju inkluzivnost škole koja predstavlja temelj njezine egalitarnosti. Reforma, barem kako je predstavljena, nije uzela u obzir problem da škola manje-više reflektira one vrijednosti koje su karakteristične za dominantne grupe i za višu i srednju klasu. U situaciji sve većeg osiromašenja društva mnogi bi se đaci mogli naći u situaciji da uče sebi posve strane, ponekad i direktno suprotstavljene sadržaje, one dakle koji ni na koji način ne korespondiraju s njihovim iskustvima.
Na ovo ukazujemo i zato što istraživanja prije spomenute agencije PISA (do čijih je rezultata našim reformatorima jako stalo) upućuju na to da škole i nadalje generiraju razlike između učenika i da ne smanjuju nego, zapravo, produbljuju nejednakosti. U njima se uočava i to da učenici iz siromašnijih evropskih zemalja postižu slabije rezultate, kao i oni iz zemalja globalnog juga u odnosu na učenike globalnog sjevera. Zaključak je, gotovo na tragu francuskog teoretičara Luja Altisera, da škola služi selektiranju djece prema klasnoj osnovi i legitimiranju dominantnih vrijednosti i da, u konačnici, doprinosi reprodukciji proizvodnih odnosa. Autorima ‘Cjelovite kurikularne reforme’, koja donosi brojne pozitivne pomake u odnosu na sadašnje stanje školstva, dobronamjerno bismo savjetovali da u njezinoj doradi konzultiraju kritičku sociologiju, posebno onu koja ukazuje na to da školski sistemi u sebi kriju opasnost da pod krinkom univerzalnosti švercaju eksploataciju.
