Doba je predizborne anketne aritmetike: množe se analize, dijele tabori i zbrajaju postoci, pa onda od konačnog zbroja oduzima cijeli jedan golemi dio takozvanog glasačkog tijela. Riječ je o njegovoj trećini ili, u najboljem slučaju, četvrtini; svima onima koji iduće nedjelje neće izaći na izbore, poručujući vlastitom šutnjom da ih predstavnička demokracija opet nije uspjela predstaviti. Jasno je zašto takvih onda ni ne može biti u statističkim kalkulacijama i koalicijskim kombinacijama: kada bismo ustanovili da nam u demokraciji nedostaje čak trećina biračkog tijela, zaključak da je demokracija invalidna nametnuo bi se sam od sebe. A takav zaključak, bit će, zvuči suviše logično da bi ga se shvatilo ozbiljno.
Trezveni analitičari pribjegavaju zato radije paradoksu: antisistemsku poziciju traže unutar sistema, umjesto tamo gdje sistem ne dopire i gdje sistema nema. Ili, barem, tako nekako funkcionira zaobilaznica kojom u predizbornoj sezoni jesen-zima 2015. iznova stižemo na famozni ‘treći put’, trasiran između Scile SDP-a i Haribde HDZ-a ravno do žuđenog dokidanja partitokracije, kolektivne dezinsekcije parazitskog javnog sektora i prisilnog odhljebljivanja vojske stranačkih poslušnika. Doduše, najviše čemu se u realnoj parlamentarnoj konstelaciji može nadati bilo koja treća opcija ravnoteža je prve dvije, balans mastodonata koji će malenima omogućiti da postanu poslovični jezičac na koalicijskoj vagi vlasti. Treći put, dakle, moguće je pronaći samo ako prethodno pristanemo na neki od prva dva. Ovo možda djeluje kao novi, još zapetljaniji paradoks, ali nema razloga za brigu: jednom kada pristanemo na osnovnu postavku parlamentarnog kapitalizma – onu koja traži da vjerujemo kako glasač Ivica Todorić na državnu politiku utječe podjednako kao i bilo tko od nas – svaka naredna kontradikcija guta se znatno lakše.
Ove godine – nakon kadrovskog mrvljenja ORaH-a, prvih ideoloških pukotina u Živom zidu i neuspjelog pokušaja kolektivne reanimacije dojučerašnjih političkih teškaša – ‘treći put’ nas, izgleda, vodi do Mosta nezavisnih lista. Upravo ondje će, ako je vjerovati posljednjim anketama, morati proći bilo koja od dvije velike stranke bude li htjela oformiti vladu. Mostarina se naplaćuje popisom konkretnih mjera, a frontmen mreže lokalnih lista, metkovski gradonačelnik Božo Petrov, precizira: ‘Za nas su HDZ i SDP ista interesna skupina koja nije mogla ni htjela provesti reforme zadnjih dvadeset godina. Mi ih želimo provesti, a oni će dobiti suglasnost za formiranje vlasti jedino ako se slože s reformama za koje će imati točno određeno vremensko razdoblje.’
Čvrst programski gard pritom je, ipak, samo supstitucija iznevjerene antisistemske pozicije: još jučer, mladi su lavovi energično otklanjali mogućnost bilo kakve koalicije; već danas, vidimo, omekšali su stav. Čini se, dakle, da proklamirani kurs oštre štednje, poštenja i transparentnosti ipak nije sasvim inkompatibilan s jalovim i koruptivnim praksama stranačkog duopola, kako su nas donedavno uvjeravali, pa preostaje tek nagađati koji bi se još aspekt njihovih politika pod zadanim okolnostima dao prilagoditi zahtjevima neke buduće vlade. A mogućnosti su brojne. Kako bi se primjerice javni stav Bože Petrova da je Oliver Frljić ipak ‘previše provokativan’ za naše podneblje uklopio u Karamarkove najave političkog progona riječkog intendanta? Kako bi se njegovo ‘osobno protivljenje’ abortusu stopilo sa zdravstvenim politikama kreiranima na ideološkoj matrici radikalnog konzervativizma? Ništa od svega toga, međutim, mi za sada ne možemo znati: program Mosta, naime, ne postoji s onu stranu stereotipne fantazme o uređenoj državici za uspješan kapitalizam, izvan zagovora stroge proračunske discipline i mimo zazivanja navodne neideološke stručnosti.
Zato, nakon što su se izredali svi kandidati za vođu trećeg puta – tamo gdje su se jedni nadali frontalnom istupu ‘istinske’ ljevice, drugi hvalili srednjoklasni eko-šik, a treći strahovali od divljanja konfuznih aktivista – ostao je tek (ka)talog krajnje pojednostavljenih neoliberalnih figura. Politika se tu svodi na računovodstvo, od nepopularnih se mjera mijesi neumjereni populizam, demokracija pretvara u meritokraciju: sve ostalo je siva svjetonazorska zona, podjednako pogodna da se stopi s klerikalnim mrakom kao i s bljedunjavim nijansama impotentne socijaldemokracije.
Do izbora, doduše, ima još dovoljno vremena, odnosi se mogu preokrenuti i rezultati izmijeniti. Ali ostvare li se aktualna predviđanja, još jedna popularna iluzija mogla bi se nepovratno raspršiti. Mogli bismo se, naime, uvjeriti u ono što je povijest već mnogo puta pokazala: ideologija pravovjernog kapitalizma, oslonjena na postavke racionalizacije troškova, rezanja javnog sektora i poticanja tržišnih odnosa, ne samo što nije brana natražnjačkim politikama, nego na njih sasvim lijepo naliježe. Ili, nešto jednostavnije rečeno: to što smo do sada poslušno gutali sve one paradokse parlamentarnog kapitalizma ipak ne znači da nam na kraju neće zapeti Most u grlu.
