Otkako se 2000. godine vratio u rodnu Baniju, Dušanu Jerkoviću iz Poljana, seocetu ispod Petrove gore, nitko nije ništa pomogao; ništa nije niti tražio, pa ništa nije niti dobio. Nitko ga nikada nije posjetio niti upitao za zdravlje i potrebe. Ipak, u njegovim najtežim trenucima, neposredno nakon povratka, jedinu brigu o njemu vodio je njegov stari prijatelj i drug iz mladih dana: libijski vođa, pukovnik Moamer Gadafi.
Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, Dušan je, tada 25-godišnjak, bio zaposlen kao vozač hladnjače u petrinjskom Gavriloviću i često je vozio meso u Beograd. Jednom zgodom s prijateljem se našao u gostionici u koju su zalazili domaći i strani studenti. Razgovarali su o poslu, o tome što prevozi i šoferskom životu. Za susjednim stolom, od grupe studenata izdvojio se jedan libijski mladić, objasnio da je sasvim slučajno čuo njihov razgovor i pitao Dušana može li mu, kad opet dođe u Beograd, donijeti nešto svježeg mesa kojega bi on u sobi studentskog doma sam pripremio jer nije bio zadovoljan hranom u menzi. Dušan je odmah pristao i tako je započelo prijateljstvo sa studentom vojne akademije, mladim i ambicioznim Moamerom Gadafijem.
- Nakon toga sretali smo se mnogo puta, uvijek sam mu donosio par kilograma svježeg mesa kojeg nisam naplaćivao, pa je to učvrstilo naše prijateljstvo i postali smo bliski. Razgovarali smo o svemu i svačemu, šetali Beogradom, obilazili birtije, restorane i već tad se dalo zaključiti da je moj prijatelj Moamer čvrstog karaktera, odlučan i detaljan u svakom svom naumu. Prijateljstvo je trajalo sve do 1969. kada je Gadafi završio školovanje u avijaciji u Beogradu i Mostaru pa se vratio u Libiju. Nije prošlo dugo, ja čitam u novinama da je svrgnuo kralja Idriza, ukinuo monarhiju i proglasio libijsku arapsku republiku. Pričao sam znancima da je to moj prijatelj, ali nitko mi nije vjerovao - objašnjava Dušan Jerković.
Dušan i Moamer vrlo često su razgovarali telefonom, sve do 2011. godine kada je Gadafi svrgnut i ubijen
Nakon toga, Gadafi je nekoliko puta nazvao telefonom Dušana, raspitivao se za zdravlje njega i obitelji, a neposredno prije rata u Jugoslaviji pozvao ga je da dođe u Libiju, vjerovatno sluteći, a još vjerovatnije dobro znajući sve o daljnjem razvou događaja. U Oluji, Dušan i obitelj bježe u Srbiju, negdje kraj Novog Sada i čekaju priliku da se vrate, što se ostvarilo nakon pet godina. Dvije kuće, jedna u Petrinji, druga u Poljanima, opljačkane do temelja, gotovo da nisu bile za stanovanje i Dušan se odlučio živjeti dalje u Poljanima gdje mu je živjela punica Milka Dobrić. Tako bi njoj pomogao, a i lakše je bilo popraviti tu kuću nego onu u Petrinji. Bili su to teški dani ispunjeni svakodnevnom borbom za goli opstanak. Obnovu nije tražio jer kuća nije bila uništena, ali je zatražio socijalnu pomoć. Odobreno mu je 800 kuna i to je primao nekoliko mjeseci, sve dok u Centru za socijalnu skrb nisu saznali da ima automobil.
- Taj moj auto, to je obična raga, stara dvadesetak godina, ali bez njega život u ovoj pustopoljini jednostavno nije moguć. Eno ga i sad pod šupom. Uzalud sam objašnjavao da je to meni korisno za nabavku kruha ili da punicu odvezem liječniku. Nije pomoglo i socijalna pomoć mi je ukinuta. Tada je nastupilo još teže razdoblje i trebao sam čekati da ostvarim pravo na mirovinu za minuli rad u Gavriloviću. Nisam imao dovoljno staža, nisam imao dovoljno godina pa sam čekao i čekao, bez ikakvih primanja. Jedino što sam imao bilo je strpljenje, ali i ono me je počelo izdavati - žali se Dušan. I tada, kad je bilo najteže, došao je neki nepoznat čovjek i Dušanu predao kovertu s novcem: ‘Pozdravlja te pukovnik Moamer Gadafi i šalje ti, za prvu ruku, 5.000 dolara’ - rekao je neznanac i nestao.
Nakon nekog vremena, javio mu se osobno predsjednik libijske džamahirije telefonom i podrobno se raspitao o njegovoj situaciji. Nedugo nakon tog razgovora, ponovo je stigao kurir i donio još 5000 dolara. Taj novac omogućio je Dušanu da prebrodi sve teškoće, popravi staru drvenu kućicu, vrati dugove i krene od početka. Dušan i Moamer vrlo često su razgovarali telefonom, sve do 2011. godine kada je Gadafi svrgnut i ubijen.
Njegova smrt duboko je potresla Dušana. S beogradskih druženja imao je mnogo fotografija s libijskim vođom, pisama, zapisa i predmeta koje mu je poklonio. U onoj strci, početkom kolovoza 1995. kada je navrat-nanos bježao, nije se sjetio ništa od toga uzeti. Kad se vratio, ništa od toga nije zatekao i danas ne može prežaliti što je sve to zauvijek izgubljeno.
Danas Dušan živi u Poljanima, a supruga Boja je uglavnom u Petrinji, čuva kuću koju žele prodati, ali interesenata baš i nema. Dušan i Boja žive od 2.000 kuna Dušanove mirovine, nekako sastavljaju kraj s krajem. Dušan, pun ideja, nada se da će bar jednu, kad tad, ostvariti. Najviše razmišlja o tome kako bi nabavio košnice i pčele.
- Imam nešto bagremove šume i to bi bilo odlično za pčele. Nažalost, nemam novaca da investiram u košnice, pa je to za sada samo san. Ovdje, ispod Petrove gore zrak je toliko čist da u rana jutra udišeš gotovo čisti kisik. Ništa nije zagađeno ili otrovano. Med s ovih prostora bio bi vrhunski i potpuno ekološki proizvod. Čujem, tamo negdje, prodaju med od livadskog cvijeća, a livade su uz auto-ceste. Čujem i da se med uvozi, a pogledajte ovu Baniju. Raj za proizvodnju meda, voća i povrća. Nažalost, nitko ni da trepne, svi nešto rade oko Zagreba i velikih centara. E, da je moj prijatelj Moamer živ, imao bih ja ovdje već hiljade košnica. Tko zna, možda bi se on zainteresirao i uložio za proizvodnju voća i povrća. Jedno sam siguran. Moamer bi meni nabavio i 5000 košnica. Bio bih veliki gazda i proizvođač meda. Ipak smo bili prijatelji - s tugom u srcu i očima objašnjava Dušan Jerković.
