Zoran Milanović i njegovi ministri mogu biti zadovoljni. Sve reforme koje sada najavljuju korifeji HDZ-a i Mosta, bile su i njihova politika. Novo je samo busanje u prsa, kako će buduća vlast sve to napraviti odmah, bez oklijevanja, marljivo i energično. Ali kako vrijeme protiče, jenjava i njihov žar. Još nisu ušli u urede, a već su shvatili da rezati i otpuštati nije tako jednostavno, kako se činilo u opozicijskim klupama ili iz općinskog rakursa. Samo dva čovjeka iz buduće vlasti misle drukčije. To je profesor ekonomije Ivan Lovrinović, koga je u političku orbitu lansirala udruga Franak, a potom Most – i to je mandatar za premijera Tihomir Orešković. Za prvog se dobro zna da je krenuo protiv vjetra, koji stalno prijeti da se pretvori u oluju, dok je drugi zauzeo pozu sfinge. On se, zasad, o malo čemu izjašnjava, a njegov prvi veliki intervju u Jutarnjem listu pun je pitijskih odgovora. Lažni alibi mu je da još nije stigao upoznati pravo stanje u zemlji. Predstavlja se kao da je došao iz Kanade, a ne iz Plive, u kojoj je sasvim sigurno, tokom nekoliko godina, dobro naučio zašto je Hrvatska po ekonomskim performansama na začelju tranzicijskih zemalja. I to mnogo bolje od hrvatskih naglasaka, s kojima se bori čim otvori usta.

Posebno je zanimljiv njegov odgovor na pitanje u kojem ga autori intervjua (jedan od njih je, valjda zbog važnosti sugovornika, kao u pradavnim danima kad je vladala komunistička birokracija, glavni urednik lista), upozoravaju da ‘u Mostu snažno podržavaju ideje gospodina Lovrinovića koji se zalaže za ekspanzivnu monetarnu politiku i ukidanje valutne klauzule odnosno neke poteze koje mogu voditi u devalvaciju i inflaciju, fenomene koji su ostali u neugodnom sjećanju’. Kakav je njegov stav o tome? Odgovor vrijedi prenijeti doslovno: ‘Vidio sam neke izjave u kojima je g. Lovrinović demantirao da se zalaže za devalvaciju i inflaciju. Kao što sam rekao, podržavam stabilnost, a sve eventualne promjene tečaja treba provoditi tako da ih građani ne osjete na svom standardu, a da one budu poticaj gospodarstvu.’

Kažu da je proročica iz Pitije sjedila na tronošcu iznad pukotine u zemlji, iz koje je izbijala halucinogena para. Nasuprot tome gospodin Orešković nije odgovarao u transu. Iako pitijski, njegov je odgovor (kao i cijeli intervju) hladno i temeljito promišljen. Zato je sigurno izazvao zabunu, a možda i paniku, u cijeloj interesnoj strukturi, koja se već više od dva desetljeća bogati pod cijenu stalnog nazadovanja zemlje. Dobar dio te strukture oslonjen je na inozemstvo, kamo se odlijevaju znatni iznosi hrvatskih prihoda. S Milanovićem im je bilo lako. Uz njegovu zaljubljenost u moderna rješenja i (ne)poznavanje makroekonomije, bilo ga je lako uvjeriti da su tečajne igre zastarjela politika. Sličnu je sintagmu, inače, kod nas prvi lansirao nekadašnji veliki uvoznik kineske robe i ministar gospodarstva u prvoj Vladi Ivice Račana, gospodin Goranko Fižulić. On je tvrdio da se time bave samo zastarjeli mozgovi. Jedan je od glavnih argumenata sadašnjih pobornika statusa quo, da je za promjenu tečaja prekasno. Tko dovoljno dugo pamti, sjetit će se da se isto tvrdilo i prije petnaest godina, kad je gospodin Fižulić bio na vrhuncu svoje poslovne i političke karijere.

Zapravo, njihovi su argumenti uvijek isti, a najjači je da bi slabljenje kune teško pogodilo prezadužene hrvatske građane, s kreditima uz valutnu klauzulu. Tada bi se skoro svi hrvatski građani našli u gabuli u kojoj su dužnici u švicarcima. Dakle, apage satanas. Apage Lovrinoviću. ‘Ja imam kredit od 200 tisuća eura. Ovaj glupi Lovrinović bi me uništio!’, rekao je ovom autoru jedan pametni ekonomist. Ali kad je riječ o interesima, cijena mozga nije ni dvije marke. Zato se i Lovrinović sada odriče devalvacije, ali ne i drukčije monetarne politike. Više novca dovest će do inflacije, a ona do devalvacije, samo ovog puta iz drugog džepa, kažu njegovi kritičari. Znaju oni dobro pravila te igre.

Ali i s Lovrinovićem bi oni lako. Ušutkali su veliku većinu hrvatskih ekonomista, pa bi vjerojatno s vremenom i njega. Kako? To najbolje objašnjava pitanje što ga je čelnik Privredne banke Božidar Prka postavio ministru financija Borisu Lalovcu, koji se usudio dirnuti u bankarske interese. ‘A gdje ti misliš raditi ubuduće?’ Ali što s Tihomirom Oreškovićem, čije su namjere zasad zamotane, poput božićnih poklona, u pitijske odgovore svih boja.On, doduše, kaže da podržava stabilnost, ali odmah dodaje da eventualne promjene tečaja treba provoditi tako da ih građani ne osjete na svom standardu, a da one budu poticaj gospodarstvu. Nije li on, zapravo, time najavio slabljenje kune i to uz paket mjera koje će zaštiti građane? Sumnju pojačava i njegovo uzastopno pozivanje na njemački IFO institut, koji je predlagao nešto slično i na čijeg se predstavnika, nakon što je prvi i jedini put javno govorio u Zagrebu, osulo drvlje i kamenje.

Svi ostali iz nove vladajuće koalicije, bilo iz HDZ-a bilo iz Mosta, bave se starim kolopletom narodnih pjesama, pod zajedničkim (Milanovićevim) nazivnikom sređivanja države, od javne uprave do zdravstva. Ali od svega toga neće biti ništa, ako se prethodno ne pokrene snažni rast gospodarstva. Bez toga, sva ta sređivanja, racionalizacije i kresanja, dovest će do novog pada proizvodnje i rasta nezaposlenosti. Možda je Orešković zadnji samuraj u službi pokretanja dovoljno brzog i snažnog rasta. U Milanovićevoj Vladi, Boris Lalovac je bio čovjek koji je pokazao što treba raditi. Nažalost prekasno. Ali i u tom kratkom razdoblju skromog rasta, vidjele su se tzv. bronhi promjene. Počelo se lakše disati. Slabljenje prejake kune na način kako to najavljuje Orešković, dakle uz zaštitu prezaduženih građana, uvjet je da se tim putem krene dalje. Uvjet da se konačno počne obnavljati industrijska proizvodnja i izvoz, jer je bez toga uzaludno lamentirati zbog nedovoljnih privatnih i proizvodnih investicija. Kapital se uvijek ulaže zbog profita. Danas u šoping-centre, sutra, možda, i u proizvodnju.

Možda, ako Oreškovićevi zagonetni odgovori zaista najavljuju korjenitu promjenu ekonomskog modela. Neki maestral koji će puniti jedra proizvodnje i izvoza i zaustaviti dugogodišnje guljenje kože s leđa hrvatskih građana. Je li to realno očekivati samo na temelju jednog intervjua, u kome se on trudio da kaže što manje? Skepsa je opravdana. Materijalni su interesi izvanredno jaki, a oni koji stoje iza njih spremni na sve. Orešković je možda samuraj, ali sasvim sigurno nije kamikaza. Politika koja ga je izvela na scenu i koja ga treba podržati, nesigurna je, pocijepana i obuzeta traumama prošlosti. Ali usprkos svom ognjištarski konzervativnom i klerikalnom repertoaru, kad je došlo do izbora, ona je imala samo jedan argument. Da su prethodnici uništavali gospodarstvo i otjerali sto tisuća ljudi u inozemstvo. To znači da su i na vlast došli sa samo jednim obećanjem. Da će to promijeniti odmah, ne čekajući, poput svojih prethodnika, zadnju godinu mandata. Jedan je čovjek pokazao da se Orešković, ako isuče sablju, ne upušta u unaprijed izgubljenu bitku. Njegovo je ime Boris Lalovac.