Kako komentirate to što je novim proračunom Vlada smanjila sredstva obrazovanju, znanosti, invalidima, socijali i za prijevoz učenika, što je naknadno ispravljeno?
Sve upućuje na nerazumijevanje političkog značenja proračunskih smjernica ili potpuno zanemarivanje dojma koji će proračun ostaviti na građane. Politička odluka da se u proračunu smanje sredstva za školarce, obrazovanje, znanost, invalide, socijalu i aktivnu politiku zapošljavanja, a istodobno povećaju sredstva (za dva milijuna!) samoj Vladi, zvuči nevjerojatno i svakako nedovoljno promišljeno. Proračun se negdje mora smanjiti, no činjenica da se to čini u područjima koja su i dosad dobivala premalo novca već je dovoljna da kod svakog izazove, blago rečeno, čuđenje i nevjericu. Ali prvobitna namjera da se povrh toga režu sredstva za školarce koji putuju, dakle djeci koja mogu i žele učiti samo ako im se omogući da dođu do škole, uistinu može izazvati opće zgražanje.
Što je još gore, ministar Šustar nam je s TV ekrana srdačno i vedro protumačio da se to neće mijenjati do jeseni, nakon što se uvede imovinski cenzus. Čini se da je njemu i ostalim članovima Vlade sasvim svejedno što su se djeca do suza zabrinula za nastavak školovanja, a njihove roditelje ta vijest dovela u očaj. Ima li nekog u Banskim dvorima tko je pročitao proračun prije njegovog objavljivanja i razmislio o učinku takvih prijedloga? Mogli bismo svako analizirati područje u kojem se proračun smanjuje, no i ovaj primjer sa školarcima dovoljno jasno pokazuje da su proračunski prijedlozi doneseni brzopleto, nepromišljeno i bez uvida što će to značiti za budućnost građana ove zemlje. Nije na odmet dodati da podjednako brzopleto nije ukinuta nijedna od brojnih povlastica političke kaste, iako nekoliko dana njihovog straha i očaja ne bi nimalo naštetilo njihovom političkom djelovanju.
Prekršen je i sporazum sa sindikatima javnih radnika?
Sporazum sa sindikatima javnih radnika prekršen je jer, eto, nema novca. I opet se očekuje razumijevanje svih građana za tešku situaciju u kojoj se nalazimo, a pritom se ne smanjuju ni brojne privilegije naših političara, koji se i dalje voze u nepotrebno skupocjenim automobilima i žive s hrpom povlastica. Kamo nas vodi ovakva politika, najbrži odgovor stigao je od agencija koje nas procjenjuju, a koje su nam složno smanjile kreditni kredibilitet. Nedavno, premijer Orešković je najavio dizanje našeg rejtinga time što je on došao na čelo Vlade. I nove procjene su ubrzo stigle, ali, nažalost, u obrnutom smjeru.
Kako ocjenjujete retoriku vladajućih prema manjinama?
Retorika kojom se vladajući obraćaju narodu, pa onda i manjinama, podjednaka je za sve koje ova Vlada doživljava slabijima – invalide, socijalno ugrožene, djecu čiji roditelji nemaju novca za prijevoz do škole. Svatko može u afektu reći nešto neprimjereno ili neprikladno, ali je strašno da te izjave nisu popraćene nikakvim ublažavajućim objašnjenima ili barem osudama drugih političara. Opet se širi poznata hrvatska šutnja, pa se kritike takvih reakcija političara mrmljaju po kafićima uz ispijanje kave. Kao da svi zaboravljaju da će možda jednog dana i nama samima biti upućena neka slična preporuka.
Kako komentirate zatvaranje tzv. balkanske izbjegličke rute?
Zatvaranje balkanske izbjegličke rute težak je problem kojeg bi trebala rješavati cijela Europska unija, ali to, kao što vidimo, ne čini. Sada gledamo ljudsku tragediju na granici s Makedonijom, ali kad bi tisuće ljudi došle u našu zemlju, gledali bismo je ovdje. Problem stotina tisuća izbjeglica trebalo bi rješavati tamo gdje je i nastao - uklanjanjem uzroka ratova od kojih ti ljudi bježe. No, o tim uzrocima se uglavnom ne govori, a još manje o onima koji cijelu tu seobu naroda potiču i velikim dijelom financiraju. Mi smo se u Hrvatskoj ponašali uzorno - omogućili smo izbjeglicama da odu kamo su željeli, postupali smo s njima humano i pristojno, brojni volonteri su se posvetili djeci koja su čekala na nastavak puta. Ali kad bismo jednog dana na ulicama naših gradova sretali te ljude kako lutaju okolo, spavaju po kolodvorima i parkovima, bojim se da bi naša tolerancija ubrzo nestala i da bi se mnogi pobunili protiv njih i tražili da odu iz naše zemlje. Tada bi, u zemlji poput naše, koja je i sama osiromašena, svaka tolerancija u času nestala. Humanitarni problemi vape do neba da se tim ljudima pomogne, ali ta pomoć ne može biti samo prijevoz do Njemačke ili neke druge europske zemlje. Bojim se da se naše dobrodošlice izbjeglicama odnose samo na one koji su u tranzitu i koji ionako ne žele ovdje ostati, ali kad bi se to promijenilo, sumnjam da bi slika ostala idilična.
