Više od četvrt stoljeća poslije ratnog raspada Jugoslavije, bliži se točki ključanja permanentna međuetnička, politička i ideološka napetost u državama nastalim jugoslavenskom propašću, izuzev Slovenije: nije, naravno, ista situacija u svakoj državi, niti je svaka država jednako blizu erupciji nasilja i mržnje kao posljedici mahnitosti, korupcijske ogrezlosti i nedoraslosti političkih vođa te pokušaja velikih sila da prošire ili zadrže svoje geostrateške zone na poslovično nemirnom Balkanu. Nije svugdje jednako nestabilno i zapaljivo, no nevolja je što su situacije prekogranično toliko isprepletene da eskalacija u jednoj zemlji nužno znači podrhtavanje u još najmanje jednoj ili čak u dvije države. Nevolja je i u tome što su vanjski mehanizmi smirivanja ili držanja tenzija pod kontrolom toliko iznutra slabi, nedefinirani ili pak pogrešno usmjereni da postaje nejasno donose li međunarodne političke i diplomatske intervencije više štete ili koristi. To se, ponajprije, odnosi na angažman Europske unije koja – zabavljena vlastitim dubokim problemima – nije sposobna artikulirati stav o europskoj perspektivi zemalja zapadnog Balkana, ali i na politiku Sjedinjenih Država i Rusije: izvjesno je da Rusija organizirano i smišljeno želi proširiti ili ojačati svoj utjecaj na Balkanu, koristeći između ostalog konfuziju i nesnalaženje koji trenutno vladaju u američkoj administraciji.
Hrvatska je trenutačno talac Plenkovićeve nesigurnosti u vlastitu poziciju unutar hdz-a i desne društvene scene. Njegova se politika sastoji u opsesivnom traganju za kompromisnim rješenjem u svim vrstama konflikta, pa i u konfliktu dobra i zla
- EU postaje sve manje ozbiljan sugovornik kada je riječ o proširenju. Mi smo sa zapadnog Balkana istupili riječju i djelom i sada vidimo posljedice – imamo dvije države koje su pred raspadom i tri koje su u dubokoj političkoj krizi. A razlog je taj što EU nije ispunila svoju lidersku ulogu, kao strana u dijalogu koja treba pružiti perspektivu tim zemljama - izjavio je u ponedjeljak u Briselu Miroslav Lajčak, slovački ministar vanjskih poslova i bivši Visoki predstavnik u BiH.
Kad je govorio o državama pred raspadom, vjerojatno je mislio na Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu, a države u dubokoj političkoj krizi su Kosovo, Crna Gora i Srbija. Uza sve to, ekonomska situacija je postojano depresivna, a stalno je prisutna i mogućnost novog izbjegličkog vala iz Turske prema Zapadu, što bi mogao biti povod za nove regionalne nervoze i zaoštravanja.
Makedonija
Donedavni premijer i aktualni predsjednik nacionalističke desne partije VMRO-DPMNE Nikola Gruevski već mjesecima očajnički pokušava spriječiti ili što duže odgoditi svoj odlazak s vlasti te pritom ne bira sredstva i, čini se, i dalje ih ne kani birati. Jasno je i zašto: odlazak s vlasti za Gruevskog najvjerojatnije znači suočavanje s brojnim istragama o razgranatim aktivnostima u područjima korupcije i političkog kriminala. Spreman je na sve da bi izbjegao život iza rešetaka, uključujući i slanje drugih u smrt.
vmro-dpmne i Gruevski uspijevaju na sijanju straha od Albanaca, koji sada čine najmanje trećinu stanovništva Makedonije, mobilizirati ozbiljan broj svojih pristaša za svakodnevne – ustvari antialbanske – prosvjedne marševe
Na izborima u prosincu prošle godine stranka Nikole Gruevskog osvojila je 51 od 120 parlamentarnih mandata, dok su socijaldemokrati (SDSM) predvođeni Zoranom Zaevim dobili 49 mjesta. Preostalih dvadeset mjesta osvojile su četiri albanske partije, a među njima najviše, deset mandata, Demokratski savez za integraciju (DUI). Zaev je sklopio koalicijsku većinu s tri od četiri stranke Albanaca i tako došao do 67 ruku u parlamentu, no predsjednik države Gjorge Ivanov odbio mu je dati mandat za sastavljanje Vlade, s obrazloženjem da je Zaev prijetnja makedonskom suverenitetu. Takvoj neustavnoj argumentaciji smjesta se priključio i Gruevski, koji već danima Makedonce plaši albanskim sudjelovanjem u vlasti i spominje fantomsku ‘platformu iz Tirane’ kao budući model vladanja prema kojem će manjinski Albanci biti na vlasti, a većinski Makedonci u opoziciji. VMRO-DPMNE i Gruevski uspijevaju na sijanju straha od Albanaca, koji sada čine najmanje trećinu stanovništva Makedonije, mobilizirati ozbiljan broj svojih pristaša za svakodnevne – ustvari antialbanske – prosvjedne marševe u kojima se zahtijeva raspisivanje novih parlamentarnih izbora samo zato što se Gruevskom ne sviđa ishod onih u prosincu.
Zaev i njegova koalicija uživaju podršku Europske unije i, vjerojatno, Sjedinjenih Država, dok je Gruevski u paničnom pokušaju spašavanja svoje kože potražio zaštitu u ruskom okrilju: tako se njegova borba za očuvanje lične svemoći i slobode pretvorila u geopolitičko nadmudrivanje velikih sila koje može završiti etnički motiviranim sukobom Makedonaca i Albanaca, a to bi onda zacijelo značilo i aktivno uključivanje još najmanje dviju država u konflikt u Makedoniji – Albanije i Kosova.
Kosovo
Kosovu nikako da uzmanjka unutrašnje albansko-srpske zategnutosti i namrgođenog nepovjerenja, kao što ne manjka ni službene netrpeljivosti na relaciji Priština – Beograd. Nakon što se donekle smirila situacija s vlakom upućenim iz Beograda prema Kosovu, vlakom okićenim srpskim nacionalnim simbolima i parolom ‘Kosovo je Srbija’, uslijedila je kriza sa zidom koji su Srbi podigli u Mitrovici, na sjeveru Kosova, uz obalu rijeke Ibar, što je i fizički podijelilo taj grad, a kad se i to stišalo rušenjem sumanutog objekta, iskrsnuo je Ramuš Haradinaj, bivši premijer i bivši zapovjednik OVK-a, koji je po srbijanskoj potjernici uhapšen u Francuskoj zbog optužbi za ratne zločine nad kosovskim Srbima i čeka odluku francuskih vlasti, pa se ubrzo potom dogodio i formalni prijedlog kosovskog predsjednika Hašima Tačija tamošnjem parlamentu da se formiraju oružane snage Kosova.
Kosovo, gdje Albanci čine otprilike 90 posto stanovništva a Srbi deset posto, trenutačno je država na čekanju utoliko što je njezina EU-perspektiva – čak kad bi Unija i znala što s ovim dijelom Europe – mnogo tmurnija u odnosu na druge zemlje regije, jer nekoliko država Unije nije priznalo kosovsku državnost i ne vidi se kad bi taj stav mogao biti promijenjen. U tako zacementiranoj situaciji Kosovu prijeti daljnje unutrašnje urušavanje pod pritiskom sistemske korupcije i organiziranog kriminala koje se može zaustaviti samo – trenutno sasvim nerealnim – nagovještajem otvaranja puta prema eurointegracijama i mjerama koje bi pratile takav nagovještaj. Dakle začarani krug koji najviše odgovara nacionalistima, populistima te sijačima mržnje i straha, a takvih ne fali ni među albanskim ni među srpskim političarima.
Crna Gora
Podgorica je uplovila u politički i sigurnosno nemirne vode kad se strateški opredijelila za pridruživanje NATO-u: otprilike polovica stanovništva Crne Gore protivi se takvoj vojno-političkoj orijentaciji, što se poklapa sa stavovima Ruske Federacije i prosrpske opozicije u Crnoj Gori. Andrija Mandić i Milan Knežević, parlamentarni zastupnici prosrpskog i proruskog Demokratskog fronta, najjače opozicijske partije, osumnjičeni su, uostalom, da su u listopadu prošle godine, u vrijeme održavanja izbora u Crnoj Gori, sudjelovali u rusko-srpskoj zavjeri čiji je cilj bio atentat na tadašnjeg premijera Mila Đukanovića. Sve sumnjive strane i ljudi negiraju umiješanost u pokušaj nasilne promjene političke klime u Crnoj Gori, ali tamošnji državni tužitelj najavljuje da će uskoro podignuti optužnice.
Rusiji je, kao i NATO-u, Crna Gora interesantna isključivo zbog geografskog položaja, odnosno zbog mogućnosti smještanja vojno-pomorske baze na Jadranu. Premda se Crna Gora odlučila za NATO i premda se NATO bio jako upeo da privoli Podgoricu na svoju stranu, sve članice tog vojnog saveza još uvijek nisu ratificirale crnogorski prijem, uključujući i SAD. Ta situacija dodatno pogoduje političkoj i sigurnosnoj nestabilnosti, kao i tijesna parlamentarna većina koju ima Đukanovićeva Demokratska partija socijalista, korupcija u institucijama, kriminal i međuetnička nabrušenost. Jedini izlaz iz toga, kao i u slučaju Kosova, jest ubrzani put prema EU-u, a rekli smo kako stoje stvari s EU-om i njezinim eventualnim balkanskim širenjem.
Bosna i Hercegovina
Zakonita ili nezakonita odluka bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića da u ime Bosne i Hercegovine podnese zahtjev za revizijom presude Međunarodnog suda pravde iz 2007. godine, presude prema kojoj je Srbija oslobođena optužbe za sudjelovanje i aktivno podupiranje srebreničkog genocida, očekivano je, i uglavnom neopravdano, izazvala žestoke nacionalističke reakcije Banje Luke i Beograda te nešto suzdržanije, ali svejedno negativne odjeke iz Zagreba i Mostara. Hrvatima i Srbima, Hrvatskoj i Srbiji, dobar je naprosto svaki povod za pokušaje daljnje unutrašnje razgradnje Bosne i Hercegovine po etničkom principu, a generalno glavinjanje bošnjačke politike kad je riječ o političkoj budućnosti Bosne i Hercegovine i vezivanje uz Erdoganovu Tursku uvelike olakšavaju hrvatsko-srpske napore u destrukciji.
Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik ne posustaje u zveckanju secesionizmom, pri čemu uživa podršku Moskve i Beograda, a hrvatski čelnici u BiH i u Hrvatskoj – pod krinkom europskog integriranja i uspostave ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda – u posljednje vrijeme papagajski zagovaraju dodatnu federalizaciju BiH, što teško može značiti išta osim trećeg, hrvatskog entiteta. U tome su Milorad Dodik i Dragan Čović, Beograd i Zagreb, prešutni partneri: hrvatska maštanja o vlastitoj teritorijalnoj autonomiji unutar BiH bila bi samo maštanja da nije ovakve Republike Srpske i ovakvog njezinog predsjednika. U takvim okolnostima Bosna i Hercegovina ne može biti ništa doli lako zapaljiv nacionalističko-populističko-kriminalni poligon triju etničkih elita i nefunkcionalna država s čijom se nefunkcionalnošću može mjeriti jedino ona tzv. međunarodne zajednice pod čijom je upravom.
Srbija
Predsjednička predizborna kampanja u Srbiji, a ondje u proteklih nekoliko godina kao da uopće ne prestaje predizborna kampanja, koja će kulminirati izborima 2. travnja, kao i obično neće donijeti ništa dobro političkim i međunacionalnim odnosima u regiji, ali je i za Srbiju i za regiju mnogo važnije kako će završiti ti izbori: hoće li sadašnji premijer Aleksandar Vučić, šef Srpske napredne stranke, uspjeti koncentrirati kompletnu političku moć u svojim rukama, i ako u tome uspije, što će to značiti za Srbiju, njezine građane i za regionalne političke prilike?
Ako postane predsjednik države, a ima najozbiljnije šanse, Vučić će konačno morati odlučiti u kojem će smjeru krenuti Srbija, jer sjedenje na dvije-tri stolice ne može još dugo biti srpska politička strategija: prema Zapadu i Europskoj uniji ili prema Istoku i Rusiji, to jest prema kakvoj-takvoj uređenosti i demokratskoj transparentnosti ili prema autokratskoj vladavini koja počiva na klijentelizmu, nacionalpopulizmu i na izostanku medijskih i drugih sloboda, s tim da je Srbija u ovom času neusporedivo bliža ovom drugom. Vučićeva odluka, ili odluka Srbije, dugoročno će odrediti odnose i u toj zemlji, ali u velikoj mjeri i u Bosni i Hercegovini, na Kosovu, pa i u Makedoniji, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Utoliko je jedino pravo pitanje predstojećih izbora u Srbiji ovo: ima li Vučić kapaciteta za drukčije shvaćanje politike od onog koje je dosad pokazao, a to se shvaćanje svodi na konstantno držanje nacije u nekoj vrsti izvanrednog stanja?
Hrvatska
Hrvatsku od ostatka uzavrelog zapadnog Balkana razlikuje činjenica članstva u Europskoj uniji, no to članstvo nije osobita prepreka za postojanje društvene klime linča onog dijela stanovništva što se – po bilo kojem kriteriju – ne uklapa u sliku Hrvatske koju nasilno propagiraju desničarske stranke i pokreti, a borbeno geslo tog napada kaže da većinski narod može i treba posegnuti za adekvatnim sredstvima zaštite od prijetnje koja dolazi od manjinskih etničkih zajednica, odnosno od Srba. Hrvatska je – što potvrđuje izvještaj State Departmenta i dolazak u Zagreb zamjenika pomoćnika državnog tajnika SAD-a Hoyta Briana Yeea – izložena protumanjinskom i turbokonzervativnom nasrtaju te rehabilitaciji ustaštva i nabacivanju blatom na antifašizam, a vlada Andreja Plenkovića na to odgovara formiranjem apsurdnog Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima od Drugog svjetskog rata do proglašenja neovisnosti, čiji je suštinski smisao relativizacija ustaškog zla.
Hrvatska je trenutačno talac Plenkovićeve nesigurnosti u vlastitu poziciju unutar HDZ-a i ukupne desne društvene scene. Njegova se politika sastoji u opsesivnom traganju za kompromisnim rješenjem u svim vrstama konflikta, pa makar se radilo i o konfliktu između dobra i zla. To je – uz sličnu politiku predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović – najizdašnije vrelo inspiracije onim grupacijama koje bi ovu zemlju dizajnirale u skladu sa svojim šovinističkim uvjerenjima i nasilničkim metodama.
