Književnik i antifašist Milan Rakovac (1939) trenutačno se odmara na jednom od naših sjevernodalmatinskih otoka. U toj otočkoj nirvani nastoji privesti kraju romansirani i esejizirani pamflet – putopis po Bosni započet prije dvije godine, kako bi se posvetio nastavku pisanja svog novog romana ‘Sectio aurea’, odnosno ‘Zlatni rez’, koji se bavi sudbinom pojedinaca i događajima u posljednjih četvrt stoljeća na ovim našim (ne)sretnim područjima.

- Na otoku je homerska situacija, nema gužve ni toliko turista, čekanja na parking i na redove u dućanu. Prisutni su ponajviše cvrčci, slušam njihovo glasanje i još samo Nazor fali - kaže Rakovac i nastavlja: I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče…

A Istra?

Ondje sam barem jednom mjesečno po pet-šest dana: za Istru i od Istre živim, mojih Rahovaca…

Ljubljana i Zagreb nikada neće shvatiti, a kamoli prihvatiti da najbolje slovenstvo i hrvatstvo postoji isključivo na obali. Sada misle da će tim paradama i nacional-folklorom ojačati naciju. Neće, uništit će je do kraja

Ima li ča novog u Istri, što se na poluotoku promijenilo u posljednjih četvrt stoljeća?

Valja nam se vratiti u doba dva svjetska rata. Prvo se dogodio austrijski, mađarski, slovački, rumunjski i srpski egzodus iz gradova; potom od 650 hiljada Hrvata i Slovenaca u Italiji, njih oko 120 hiljada je otišlo ili pobjeglo u Jugoslaviju. Onda Drugi svjetski rat i fašistički kulturocid. Kršten sam kao Emilio Luciano Racozzi, dakle bili smo Židovi koji to nisu smjeli biti, već smo trebali postati ‘arijevci’. Kralj Vittorio Emanuele III. je napisao dekret po kojem su svi trebali postati Talijani pa su čak i na grobljima promijenjena imena i prezimena. Onda je uslijedio fašistički i nacistički genocid i potom partizanska, jugoslavenska, slovenska i hrvatska odmazda prema Talijanima za ono što jesu i što nisu učinili.

Istru je devedesetih formirala svijest, samosvijest o počinjenom zlu. Do toga ljudi uglavnom brzo dođu. I nas nekolicina istarskih autora došla je do toga: s talijanske strane Enzo Bettiza, rođeni Splićanin, Fulvio Tomizza ili pak moja malenkost. Talijani su znali kleknuti i reći: ‘Oprostite, Slaveni, oprostite.’ I mi smo znali reći: ‘Talijani, oprostite.’ Jer ta tzv. povijesna katarza za koju je teško reći kad će nastupiti na Balkanu, sadrži pokajanje za svoja zlodjela. Ne osuđuj dakle zlodjela onog drugog, to je njegova stvar. I onda se 1990-ih dogodio hrvatski integralizam te istodobno nacionalizam i zbog ratnog stanja militarizam. Ali nije moralo doći do tog drastičnog rasističkog i ksenofobnog momenta. Takvo stanje je u Istri potaknulo pojavu Istarskog demokratskog sabora (IDS). Istarski regionalizam naučavao je način na koji se može razumjeti i prihvatiti onaj drugi. Premda ih je ostala još šačica, u redu je što naši Talijani više-manje žive kao da su u Italiji. U isto vrijeme, u Istri imate tri-četiri tisuće Srba, dvije tisuće Albanaca, jednako toliko Slovenaca i Bošnjaka. Iz te gole statistike vidljivo je da se sve te manjine javno emaniraju, od Dana srpske kulture koji se redovito održavaju posljednje desetljeće. Lako je priznati Talijanima prava, ali priznaj ih ti Srbima, Bošnjacima i Albancima. Istra je to učinila svakako: statistički, politički, socijalno i kulturalno.

Otimanje od naroda

Pa ipak, Istra s te strane nije uzor ostatku zemlje, osim kad se treba nadmetati turističkim statistikama. Pratite političke događaje u zemlji, napisali ste nedavno komentar u Novom listu povodom inicijative za brisanje zagrebačkog Trga maršala Tita.

Kako nećeš pratiti političke događaje, jasenovačku ploču i ovo dvoje-troje kriptofašista. Da su barem fašisti. Čini se da tu ima nekakve nekrofilne ksenofobije, premda ne razumijem što pokreće takve umove, čak im ni imena ni prezimena ne želim izgovoriti. Govorim, naravno, o onima iz političkog miljea. Pa opet, sad nam u kuću donose Piranski zaljev, nadmeću se već predugo sa ‘Za dom spremni’, ali nemoj mi Tita brisati jer tek ćemo sada postati titoisti. Takvima bi bilo bolje da javno kažu da će od sutra porasti plaće, ali ne samo političarima i ratnim veteranima.

Što se Plenkovića tiče, odluči se, čovječe, hoćeš li raditi modernu Hrvatsku koja korespondira s Francuskom, Njemačkom i Italijom ili… što hoćeš? Ali preduvjet za to je da osigura mir u vlastitom dvorištu. To od njega očekuje Angela Merkel, i on to zna

Titoizam kao neka vrsta imanentnog? Padne li Tito u Zagrebu, ostat će u Istri sa svim tamošnjim rivama i trgovima?

Mislim na titoizam kao posljedicu tog antititoizma, formalnog, čak i deklarativnog, a ponegdje i doslovnog. Brisanje Titovog trga u Zagrebu nije baš deklarativna stvar. Baš ta agresivnost i taj antititoizam će održati titoizam. Vidite, sve ove države danas, od Slovenije do Makedonije, postale su kolonije. A jugoslavenski socijalizam nam je dao život u budućnosti: bili smo vlasnici svog rada i sredstava za proizvodnju. Jedino što vrijedi jesu partizanska antifašistička borba i jugoslavenski socijalizam s ljudskim likom. Rade Končar je po cijeloj Aziji i Africi gradio hidrocentrale, splitski Konstruktor brane i luke, pa o čemu pričamo? Došli smo onda na korak od Austrije i Italije, a sad smo pali niže od Bugarske. A Istra se neće odreći Broza. To je ta, za našu političku nomenklaturu, užasavajuća konstatacija o kojoj neprestano pričaju – podjele. Podjele? Pa podjele su samo srce demokracije. Zašto se bojiš podjela? Zato što si zamišljao u svojoj glavi jedinstvo nacije na floskulama, kao pravimo se da ništa nije bilo prije 1990. Više se ni Starčevića ne usude spominjati, a kamoli Gaja, ilirce…

Pa ipak, naći će se revizionisti i falsifikatori koji će i taj socijalizam s ljudskim licem proglasiti zločinačkim?

Pa da. Sve je bio mrak, taj mračni boljševizam je uništavao čovjeka tako što mu je dao školu, stan ili kredit za kuću, on je kupovao ljudske duše, da, da. Naravno da sam sarkastičan. Takvi revizionisti misle da se s Bleiburgom mogu demonizirati Tito i partizani i cijeli jugoslavenski socijalizam. Za boga miloga, to je bila surova kazna, naravno. Kada su Churchilla pitali za bombardiranje Dresdena, on je kazao da njemački narod mora biti kažnjen. Narod, pitaju ga? Da, narod, rekao je, ne nacisti. To su strašne biblijske starozavjetne stvari: zločin i posljedica, zločin i kazna. No oni, a mislim na one, kako bi rekao pokojni Predrag Matvejević – balkanske demokrature, i pojedince koji su zamislili da historija počinje 1990. jer po njima ona prije nije postojala, žele tih 45 godina socijalističkog humaniziranja, razvijanja, urbaniziranja, industrijaliziranja, zamijeniti nekakvom paradigmom i pričom o komunističkim zločinima protiv kvislinških vojski (!) i narod uvjeriti da je to bila zločinačka tvorba.

U svojem komentaru u Novom listu aktualni moment oko Titova trga nazvali ste stupidizacijom nacije. Možete li to pojasniti?

Mislim na to da se znanje uzima, otima od naroda. To su velike parole, deklaracije, deklarativna unifikacija: Bog na nebu, Sabor na zemlji, Crkva između neba i zemlje. Ne bih rekao da je ta stupidizacija bila planirana, jer da su naše elite što planirale, onda bi nešto i napravile.

Komentar završavate zaključkom da je problem u nacionalnpornokapitalizmu koji i dalje davi Lijepu Našu i njegovim krotkim (…) dušedaviteljima koji nas hoće pokoriti i preobraziti na svoju sliku i priliku.

Kada kroz sistem obrazovanja i javne manifestacije stidljivo registriraš da je stota ili koja već godišnjica Krležina rođenja, kada Nazora gotovo izbaciš iz čitanki, a Ujevića proglasiš Srbinom ili jugoslavenčinom, i to radiš sustavno i temeljito i onda to pokušaš zakonodavno regulirati, o čemu govorimo ako ne o davljenju duše? Pokušavaš čovjeku oduzeti najbolje što su njegov narod, djedovi i očevi napravili. I što se nudi mjesto toga? ‘Zovi, samo zovi’. Nudi se banalnost, a ona je, kako znamo, glupa. Nudiš nogomet i izazivačke, rasističke pjesme. I na tome se inzistira 25 godina. Onda se naprave parade s polaganjima vijenaca pa se osramotiš u Jasenovcu jer ti ne dođe nitko osim tebe samoga itd. Sve zajedno je dovedeno na razinu kolektivne gluposti.

‘Tu budalu treba skinuti’

Kako gledate na slovensko-hrvatske prijepore u vezi Savudrijske vale?

Ljubljana i Zagreb nikada neće shvatiti, a kamoli prihvatiti da najbolje slovenstvo i hrvatstvo postoji isključivo na obali. Ono je postojalo pet stoljeća jer je Mletačka Republika bila republika. Kako je to moguće da hvarski petrarkisti, zadarski, splitski, a to je sve bila Venecija, pišu pet stoljeća na hrvatskom jeziku poeziju? Kao i istarski glagoljaši. I sada preskočiš petsto godina, skočiš u 21. stoljeće i misliš da ćeš tim paradama i nacional-folklorom ojačati naciju. Nećeš, uništit ćeš je do kraja. Slovenci i Hrvati su najbolji neprijatelji u Europi. Mi ćemo poslati notu, a onda će oni nama uzvratiti notu.

Koliko je, s obzirom na aktualna tektonska društvena zbivanja, književnost izazovna?

Nažalost, ne može se govoriti o hrvatskoj književnosti kao o mainstreamu, njezinoj produkciji koja bi kritički odgovorila na izazove sadašnjeg trenutka. Srećom po nas na rubovima literature, ali i u literaturi postoje margine te formalne akademske strukture koje rađaju fantastične uratke. Sjetimo se samo Ferala, a feralovci rade i sada, Pirketa Imamovića koji po Šibeniku žari i pali i koji je napisao nekoliko izvrsnih proznih uradaka, muzičke grupe Zinedine Zidane koja je spjevala pjesmu ‘Pantagana’ i još nekih. Tu su sjajni pisci poput Nebojše Lujanovića, Kristiana Novaka, Josipa Mlakića ili Bekima Sejranovića, našeg veličanstvenog Marka Twaina. Postoji i javna medijska reakcija, ali ona je, dakako, minorizirana, marginalizirana, nema prime-time termine ni probojnost jer je jednostavno sabotirana. Hrvatska kultura ima isti problem kakav ima i premijer Plenković. Odluči se, čovječe, hoćeš li raditi modernu Hrvatsku koja korespondira s Francuskom, Njemačkom i Italijom ili… što hoćeš? Ali preduvjet za to je da najprije osigura mir u vlastitom dvorištu. To su logični i suvisli koraci koje od njega ne očekujemo vi i ja, nego Angela Merkel, i on to zna. Kao što zna da bez toga neće ništa postići u političkoj karijeri. Zbog čega onda ne skupi malo hrabrosti? Prije mjesec dana je rekao da je ploča u Jasenovcu problem. Pa riješi onda taj problem.

Vaš je otac narodni heroj Joakim Rakovac, čiji je spomenik u Poreču i čije ime nosi trg u istom gradu. Kakav je, kao personifikaciji istarskog antifašizma, odnos prema njemu danas, a kakav bi mogao biti sutra?

Ispričat ću vam anegdotu. Sjede pokraj spomenika neki dečki doseljeni za rata iz Slavonije, a pored njih prolazi domaći čovjek koji je čuo njihov razgovor.

‘Tko će više skinuti ovu budalu?’ govori jedan od njih drugom, misleći na spomenik.

‘Imate pravo, tu budalu treba skinuti’, odgovara čovjek koji ih je čuo.

‘Jelda, gospodine’, povlađuju mu oni.

‘Da’, kaže čovjek, ‘jer da nema te budale, vi ne biste Istru nikada vidjeli jer bi ovo bila Italija.’

A onda dotični momak kaže: ‘Onda je to hrvatski junak.’

‘A budalo jedna’, odgovori čovjek, ‘zar misliš da bi u suprotnom dvije tone bronce bilo proliveno tek tako.’

Štokavsko integralističko paternaliziranje

Kako biste ocijenili svoje mjesto u hrvatskoj književnosti?

Zasluženo mjesto u antologijama nemaju ni Zvane Črnja ni Mate Balota, Dalmatinci Drago Ivanišević, Vladimir Čerina. Za to je krivo štokavsko integralističko i akademsko paternaliziranje. Od mene se nisu mogli braniti jer su me hvalili značajni autori poput Igora Mandića, Zdravka Zime ili Velimira Viskovića, Dragana Velikića u Beogradu i drugih. Često se književna vrijednost nekih ovdje minorizirala. Meni je to osobno bilo važno možda kada sam imao 30 godina. Sada mi je važno s vrha Učke zapivati našu arhajsku, buntovnu, prahrvatsku: ‘Ča je more da bi bilo polje, sve bi gospe težakinje bile, po moru bi naranče sadile…’