Prije pedeset i jednu godinu pojavila se prva pjesnička knjiga Nikice Petraka, ‘Sve ove stvari’, a još je šest izvornih stihovnih naslova u odmjerenome, za naše pjesničko polje prilično polaganom ritmu objavljivanja ugledalo svjetlo dana u polovini stoljeća koje se između nas pružilo do ove posljednje, semantički pregnantno naslovljene ‘Na otvorenom kraju’. Otvoreni kraj, poznato je, bježi od konačne interpretacije, autorskog pravorijeka, od posljednje točke u metaforičkom i metafizičkom smislu; nakon otvorenoga kraja tekst prestaje, kao i većina autorske hegemonije nad njim: on je pred nama gol i ponuđen, nama ostavljen; čak i zaviještan. Ne mora to, naravno, značiti da se radi o Petrakovom pjesničkome adieu (i priželjkujemo da tome nije tako), no svojevrsno je svođenje računa zasigurno na stvari. Nije, čini mi se, pritom nimalo slučajno da je u ovaj svezak uvrštena točno pedeset i jedna pjesma, po jedna za svaku godinu koja nas dijeli od ‘Svih ovih stvari’.
Te su pjesme, s jednom iznimkom strofički organizirane, raspoređene u četiri numerirane cjeline, koje su jednako tako mogle i izostati, jer se knjiga čita kao kompaktno stihovno tkivo, a njezina su dva dominantna registra manje ili više ravnomjerno provučena kroz sve cikluse. Prvi, kvantitativno dominantan, u prokušanom, odavno isprobanom visokomodernom registru raspisuje Petrakove standardne tematske jezgre i motivske preokupacije, koje ostaju na čvrstome tragu razlogovske filozofičnosti i ‘osjećaja svijeta’, koji međutim nikada nisu bili ni približno homogeni koliko im se to danas povremeno pokušava pripisati, ali je njihovu apostrofiranu trasu uvelike odredio upravo Petrak sam. Drugi, zaigraniji, parodično-citatan, katkada ludički vrckav – sasvim uvjetno rečeno slamnigovski – provlači se od korica do korica kao svojevrsni kontrapunkt, odrješujući verso glavnome toku visoko stilizirane kontemplativne misaonosti, pretežno eshatološki usmjerene. U oba slučaja Petrakova je izvedba uglavnom suverena i pouzdana, iako katkad pomalo rutinska. Mjestimično pribjegavanje rimi ovu predvidivost podvlači.
Ponešto se problematičniji eho javlja na planu tretmana središnjih motiva: eshatologija je, kao i sve ‘velike’ teme, pogotovo s obzirom na prilično uzak izvedbeni registar, poslovično sklizak teren. Temeljne koordinate knjige jasno iščitavamo već u prvoj pjesmi, označenoj kao prepjev i atribuiranoj starome kineskom redovniku. U zagrade to što je u pjesmu do srži upisana sasvim zapadna, kršćanstvom i čitavim kanonom zapadne filozofije od Platona do Heideggera i Sartrea presudno obilježena ideja prolaznosti – od izgona iz raja i istočnog grijeha (ni nebo više ne poznaje čovjeka) do egzistencijalizma (sve šuti i nema odgovora) – te bi je se teško moglo pripisati kineskom svećeniku, u njoj, odmah na početku, nalazimo i suviše doslovne iskaze poput A svakog čeka isto: starost, bolest i smrt, kakvi će postati najvećim neprijateljem ove knjige: poeziju, barem se potpisanome čini, trebamo baš da nam te općepoznate stvari kaže drugačije, da nam ih približi kroz udaljavanje.
Nije ipak ova knjiga nipošto jednodimenzionalna (nedostaje prostora za osvrt na provodne motive bezzavičajnosti i kozmopolitizma, naklone tradiciji – prije svega domaćem kanonu: Zoranić, Gundulić, Matoš, Nazor, Ujević, Pupačić – itd.), a najbolja u tretmanu svoje centralne teme izgleda mi se upravo kada to čini suptilnije. Kao na primjer u nenaslovljenim sastavcima u kojima se pjesnik na neki način identificira s likom starog seljaka, posve rasparenog sa spektaklom suvremenoga svijeta; opreznoga s riječima, ukotvljenog naposljetku u nekoj vrsti sancta simplicitas. Jednostavnost je to koju, kao i ovu knjigu, treba uzeti ozbiljno; na nju računati.
