S Markom Sančaninom, arhitektom, kritičarem, aktivistom i bivšim direktorom Platforme 9,81 – neprofitnog instituta za istraživanja u arhitekturi, koji se godinama bavio aktiviranjem zapuštene zagrebačke industrije, razgovaramo o urbanističkim aspektima zagrebačke deindustrijalizacije.
Koja je veza zagrebačkog urbanističkog razvoja i deindustrijalizacije? Zašto je, historijski gledano, deindustrijalizacija Zagreba tako velik i poguban događaj?
Ukratko, jednako je važan kao i njemu suprotan proces, koji se desio stoljeće ranije, kada je industrijalizacija radikalno i strukturno mijenjala grad. Deindustrijalizacija kojoj svjedočimo također mijenja sliku grada: iako nam se čini da nije riječ o strukturnim promjenama, jer se ne gradi tolika infrastruktura ili se planski ne otvaraju koridori za nove gradske poteze, utjecaj deindustrijalizacije jednako je dalekosežan i tek ga počinjemo osjećati. Prije stotinu godina, a pogotovo za socijalističke izgradnje, industrijalizacija je bila dio sveopćeg osuvremenjivanja ili modernizacije. Današnja deindustrijalizacija, nažalost, ne stvara novu suvremenost, kao u razvijenim zemljama, nego je regresija i predstavlja jedan tip deurbanizacije.
S urbanističkog stajališta, najveći uspjeh gradonačelnika Bandića je činjenica da je sakrio veliku mapu grada od očiju javnosti i uvjerio većinu stanovništva da se treba baviti kvartovskim problemčićima, a grad kao cjelinu i strateške teme prepustiti njegovim stručnjacima
Gomilanje kontradikcija
Može li gradski urbanizam uopće utjecati na deindustrijalizaciju?
Kada je nastajao moćni industrijski Zagreb nakon Drugoga svjetskog rata, arhitekti i urbanisti su se kleli da će izgraditi socijalistički grad koji će biti suprotnost kapitalističkom velegradu. Ironija povijesti je dokazala da ne postoji socijalistički grad, jer se i on temeljio na varijanti kapitalističkog modela gradogradnje. Bez obzira na to je li riječ o planskoj, podržavljenoj ekonomiji ili gradogradnji po logici slobodnog tržišta, moderan industrijski grad uvijek je kapitalistički grad, planiran odozgo, od ekonomskih ili političkih elita koje odlučuju o alokaciji kapitala. Svaki kapitalistički grad gomila kontradikcije prema onome u čemu bi trebao biti efikasan – alokaciji vlastitih resursa. Jedna od mnogih kontradikcija je proizvodnja tzv. građevinskog ili infrastrukturnog otpada. Tehnologije, naime, zastarijevaju. Infrastrukturom se ne zna upravljati ili se, jednostavno, mijenjaju političke tendencije, pa tako zgrade, kvartovi i čitavi gradovi postaju ‘suvišni’. Kažete li ‘grad je uvijek u nastajanju i nestajanju’, ne dajete alibi urbanistima, nego govorite o prirodi suvremenoga kapitalističkog grada. U naprednim društvima ta narav djeluje urednije, a u nerazvijenima poput našega to je dugogodišnja slika oronule klaonice u centru grada iz koje otječe amonijak ili zapuštenih spomenika kulture koji se urušavaju na prolaznike.
A kakvu je onda ulogu odigrao zagrebački urbanizam?
Urbanistički razvoj grada nikako nije primarni razlog deindustrijalizacije, to su gospodarske i političke okolnosti ratnog i tranzicijskog Zagreba. Moglo bi se spekulirati o tome kako je Grad propustio urbanističkim politikama utjecati na neke, očito neizbježne trendove. Je li recimo trebalo čekati gotovo 15 godina da Zagreb donese urbanistički plan? Tijekom delikatnog perioda 1990-ih nije imao instrument regulacije prostornog razvoja, nego ga je dobio tek 2003. godine. Također je opravdano kritizirati pojave poput neselektivnog pretvaranja bivših industrijskih zona u trgovačka skladišta ili rušenja industrijske arhitekture kako bi na njezinu mjestu nastali sadržaji neprimjereni postojećoj infrastrukturi ili urbanitetu koji se ondje ‘ucijepio’. Druga važna stvar je činjenica da je sudbina Zagreba u globalnoj mreži gradova zapečaćena početkom 1990-ih. Beč i Budimpešta su preuzeli primat regionalnih centara, tako da su snovi o sjedištima svjetskih korporacija i agencija jedino mogli završiti mrvicama u formi anonimnih logističkih kutija. Isto se dogodilo i Beogradu i Ljubljani: skladišta, dosadne staklene fasade ili generička arhitektura Kauflanda ili Lidla.
Gradonačelnica Zagreba Marina Matulović Dropulić iz hadezeovskih 1990-ih ukinula je detaljne urbanističke planove, što je bio potez dalekosežnog cilja. Kako se takva intervencija odrazila na deidustrijalizaciju i/ili rast kozumerističkih pogona na periferiji grada?
Uprava gospođe Matulović Dropulić s tim nema izravne veze. Potez ukidanja Detaljnih urbanističkih planova bio je dio tendencija sustavnog slabljenja gradskog urbanizma. Još jedan aspekt sveopće institucionalne deregulacije, koja se još uvijek odvija. Grad Zagreb je s Marinom Dropulić počeo izmicati s pozicije aktivnog aktera u prostornom razvoju, što je neizravno utjecalo na modele razvoja u deindustrijaliziranim zonama. Radnička je primjer tog urbanističkog vakuuma, a nešto manje trgovački centri na periferiji grada, jer za njih detaljni planovi nisu ni postojali.
U sklopu mapiranja Zagreba, vaša Platforma 9,81 radila je i studiju za Gradski ured za strategijsko planiranje i razvoj. Što je pouka takvog angažmana?
To je bila studija razvojnih potencijala grada. Svaki brucoš ekonomije zna da se gradski razvoj bazira na tri osnovna resursa: kapitalnim investicijama, prihodima od rada i vlastitoj imovini. Gradovi razvijenog zapada muku muče s trećim resursom jer jednostavno nemaju svoje imovine. London je kompletno ispresijecan privatnim interesima pa je nezamislivo organizirati projekte bez privatnog kapitala. Francuski gradovi desetljećima predviđaju razvoj i navrat-nanos kupuju zemljišta po 20 godina unaprijed, kako bi mogli planirati prostor. Zagreb je po tome nevjerojatno bogat grad i zapravo bi, kada bi bilo pameti da se pokrene mrtvi kapital, mogao ostvariti nevjerojatan rast.
Što se tiče naših konzultantskih poslova za Grad, shvatio sam koliko može biti štetno preklapanje odgovornosti za prostorni razvoj koje je još uvijek podijeljeno i preklopljeno između tri velika gradska ureda. Reorganizacija institucionalnog okvira koji se bavi prostornim razvojem je urgentna. Druga stvar koju sam shvatio jest da se troše enormna sredstva na vrlo interesantne i potencijalno korisne studije koje onda godinama stoje u ladicama bez ikakvog utjecaja na zbilju. Proizvodi se znanje o gradu, ali se ono ne objavljuje nego se njime manipulira. Svako malo izvadi se neka prašnjava studija iz ladice kako bi se njome opravdao taktički potez političara.
Pametniji od gradograditelja
Što treba prvo mijenjati u zagrebačkom urbanizmu?
Ukratko, treba ga pustiti da konačno umre, a onda izmisliti nove mehanizme krojene po vlastitoj mjeri. Krojači novog prostornog plana ili strategije svakako ne bi smjeli biti samo stanari palače na Trgu Stjepana Radića.
Kako biste politikom urbanizma Zagreba objasnili deindustrijalizaciju?
Ekonomska kriza 1970-ih je i u našem socijalizmu doživjela stanovitu verziju postindustrijalizacije, zapravo prve deindustrijalizacije: pomake prema pametnim tehnologijama i servisnoj ekonomiji. To je izazvalo prostorne posljedice poput gašenja naših teških industrija ili preseljenja pogona. Bilo je mnogo loše planiranih industrija, za koje se nije uvijek birao optimalan lokacijski faktor, smještaj im je otpočetka bio upitan. U Zagrebu je bio poznat sindrom takozvanih političkih tvornica, ili pak djelatnosti koje općenito nisu pratile tendencije razvoja pa su postale suvišne (primjerice željeznička infrastruktura koja i u Zagrebu zauzima velika prostore). Nakon toga dolazi rat i politički potresi 1990-ih koji rezultiraju privatizacijskom otimačinom: samo osvajački pohod jednog Miroslava Kutle zaslužuje zasebnu mapu. Otimačina se i danas odvija, ali na prikriveniji način, poput primjera tvornice tekstila Kamensko.
Politički potresi 1990-ih koji rezultiraju privatizacijskom otimačinom: samo osvajački pohod jednog Miroslava Kutle zaslužuje zasebnu mapu. Otimačina se i danas odvija, ali na prikriveniji način, poput primjera tvornice tekstila Kamensko
Što predstavlja najveći kapital u zagrebačkoj deindustrijaliziranoj ekonomiji?
Ako mislite na ono što prvenstveno zanima ulagače, iako je i to danas klimavo – to su nekretnine. Industrije su vrijedne onoliko koliko vrijedi njihovo zemljište. Investitori rijetko razmišljaju o vrijednosti koje predstavljaju građevine ili potencijalu kroz interakciju s neposrednim urbanim okruženjem. To se od njih i ne traži. A Grad nema novca da spasi recimo Badel ili Paromlin. Sve što se radi je čišćenje ruševina i postavljanje automata za naplatu parkinga.
U kojemu smjeru predviđate daljnji razvoj grada uslijed takvog mešetarskog kapitalizma?
Teško je sagledati budućnost grada izvan konteksta današnje krize. Očito je da će Zagreb još neko vrijeme biti mrtva zona za velike investicije, tako da anarho-kapitalizam, kakav se rasplamsao prije pet godina, vjerojatno neće uzimati maha. Tendencija jačanja kulture, kozmetičkog ulickavanja fasada i sezonskih navala turista vjerojatno će rasti pa će donekle utjecati na prostore bivše industrije koji se nalaze u centru. Ali zapravo se ništa strukturno niti strateški neće pomaknuti - kako u gospodarenju prostorom, tako i u modelu uprave. Bandićev stil vladanja ucijepljen je, nažalost, na svim razinama gradske vlasti i može se reći da je uspio instalirati model koji se isprva činio kao greška. S urbanističkog stajališta, najveći uspjeh gradonačelnika Bandića je činjenica da je sakrio veliku mapu grada od očiju javnosti i uvjerio većinu stanovništva da se treba baviti kvartovskim problemčićima, a grad kao cjelinu i strateške teme prepustiti njegovim stručnjacima.
Onda u slučaju propadanja ‘industrije’ šoping-centara govorimo o sljedećem tipu deindustrijalizacije – nakon deindustrijalizacije zagrebačkih industrija? A reindustrijalizacija?
Da, očito je riječ o slobodnom padu ekonomije koji se ne zaustavlja. Bilo je to već jasno kada su nas graditelji trgovačkih skladišta uvjeravali da pokazatelji govore kako Zagreb ima premali broj trgovačkog prostora po glavi stanovnika, iako je bilo jasno upravo suprotno. Financijski sektor je napuhao pošast šoping-centara, a mi smo ih objeručke prihvatili kao sastavne dijelove svakodnevice. Sada se zatvaraju, stoje poluprazni ili nisu nikada dovršeni, poput Mandija, Leclerca ili Cascade centra u Tkalčićevoj.
Ali grad je uvijek pametniji od gradograditelja. Možda će odgovor na pitanje od čega će živjeti Zagreb u 21. stoljeću biti lakše dati ako se odgovori na ključna pitanja. Primjerice, koliko brzo će se odvijati decentralizacija Hrvatske i koliko će dugo Zagreb crpiti materijalni i socijalni kapital iz ostatka zemlje? Hoće li se zagrebački dekani dogovoriti o integriranom sveučilištu ili će projekt Borongaj ostati tek jedan od onih na papiru? Kako će Zagreb riješiti svoju prometnu izoliranost uslijed primata budućih jadranskih koridora, anonimnog aerodroma i dotrajale željezničke mreže? Sredinom 1980-ih Zagreb je odvajao 20 posto vlastitog dohotka za nerazvijene krajeve Jugoslavije. Reindustrijalizacija koja bi bila u razmjeru s tom industrijskom snagom zahtijevala bi da se sva ta pitanja kvalitetno riješe. Onda bi i prostorni resursi bivših industrija konačno odigrali važnu ulogu.
Pročitajte i ostale tekstove iz serijala o deindustrijalizaciji: Deindistrijalizacija Zagreba: Etape konačnog pada Deindustrijalizacija u Hrvatskoj: Dugo putovanje u noć
