Prema istraživanju GOOD inicijative, GONG-a i Instituta za društvena istraživanja polovica maturanata nije sigurna u činjenicu da je NDH bila fašistička – kako to komentirate?
Nekoliko je faktora koje je potrebno uzeti u obzir pri interpretaciji ovog rezultata. S jedne strane, sasvim je jasno da su mladi zbunjeni pod utjecajem relativizacije NDH, procesa koji je prisutna u javnosti. Do prije desetak godina u mnogo je većem postotku pozdrav ‘Za dom spremni’ bio percipiran kao dio fašističke ideologije, dok danas pak postoje inicijative koje bi ga čak vratile kao službeni pozdrav u vojsku, a neke se političke stranke konzervativnije provenijencije odbijaju jednoznačno ograditi od NDH. Time se otvara prostor relativizaciji povijesti, što se reflektira na stavove mladih. Uzmemo li u obzir i činjenicu da školski sustav promiče kritičko promišljanje u relativno ograničenoj, a svakako nedostatnoj mjeri, ne čudi da mladi preuzimaju obrasce ponašanja upravo onih grupa koje teže imati monopol nad domoljubljem. Drugim riječima, konzervativnija politika bogatija je simbolikom, a ona je razumljivija mladima koji nisu opremljeni alatima za kritičko promišljanje i propitkivanje sadržaja. Upravo iz razloga kada imate, s jedne strane pristup koji je par excellence osuđujući prema NDH (što je, podsjećam i ustavna vrednota), a s druge strane društvene skupine koje to pokušavaju relativizirati, te to rade pozivajući se na domoljubni zanos i ljubav prema svojemu, nije neobično da mladi nisu sigurni je li ta država bila fašistička tvorevina.
S obzirom da mladi nemaju jasnu sliku o ulozi NDH i njezinu karakteru, koliko sve to predstavlja plodno tlo za ideološke manipulacije?
Visoka razina neinformiranosti i nekompetentnosti u političkom smislu uvijek je plodno tlo za manipulaciju. No, na to koliko mladi imaju jasnu sliku o NDH je teško odgovoriti jer konsenzusa nema niti među povjesničarima. Jasenovac i Bleiburg su više postali simboli i mjesta lomljenja koplja između ljevice i desnice, a manje stvarni povijesni događaji koje je potrebno sagledati u kontekstu povijesne zbiljnosti. Imam osjećaj da mladi čak niti ne doživljavaju NDH onakvom kakva je ona bila, već da je među onima koji relativiziraju njezinu fašističku usmjerenost ona samo izraz bunta, prkosa i inata kontra lijevo-progresivnih snaga. Odbijam vjerovati da mladi ne mogu procijeniti da bilo koja tvorevina koja u svom sastavu nije imala današnje hrvatske teritorije, poput primjerice Istre i Rijeke, može biti ostvarenje težnje hrvatskog naroda. Osobno sam zagovornik prosvjetiteljske funkcije obrazovanja i, premda ne mislim da je obrazovanje deus ex machina, mislim da svakako može pomoći u stvaranju pozitivnih stavova prema društvenim fenomenima. Još je profesor Ivan Šiber pokazao da naša ideološka orijentacija ovisi o tome jesu li naši preci bili na strani ustaša ili partizana. Iz tog razloga obiteljska biografija koja se perpetuira kroz odgoj ima veliki utjecaja na naše stavove. Roditelje, odnosno šire građanstvo ne možemo preodgojiti, no svakako možemo raditi na njihovom informiranju. Upravo tu na scenu stupaju mediji koji imaju važnu ulogu u odgoju građana. Smatram da je potrebna veća zastupljenost odgojno-obrazovnih sadržaja u medijima koji bi onda educirli barem dio šireg pučanstva o hrvatskoj povijesti i svim previranjima koja su se događale u prošlosti, a očito imaju utjecaj na današnjicu.
Polovica ispitanih smatra i da se jezik i pismo nacionalnih manjina ne bi trebali koristiti u prostorijama državnih institucija. Zbog čega im je tolerancija značajno manja prema zaštiti prava manjina u javnom prostoru?
Sva su ta prava ok, dok god ostaju u četiri zida - to je prevladavajuće mišljenje većine konzervativaca. Konzervativizam u svojoj suštini ima za cilj očuvanje tradicije i, naposljetku, statusa quo. Svaka promjena koja prijeti tome je opasna i može unijeti nepotreban nemir, što pak dovodi do nestabilnosti i potencijalnog rastakanja čvrstih spona koje tvore nacionalni identitet. S druge strane, problem je nerazumijevanje ljudskih prava, čije je osnovno načelo njihova univerzalnost, te građanskih prava, koja vrijede za sve članove političkog tijela, neovisno o nacionalnosti. Mislim da na tome treba raditi, jer su suživot i interkulturalizam, koji pretpostavljaju kohabitaciju različitih premisa kulturne autonomije svih nacija unutar jedne države – mogući.
Svaki drugi ispitanik homoseksualnost smatra bolešću te bi homoseksualnim osobama zabranio javne istupe radi sprečavanja lošeg utjecaja na mlade.
Vjerujem da se odgovor na prethodno pitanje može primijeniti i na ovo. Riječ je o selektivnom pristupu ljudskim pravima i intenciji društvenih skupina koje ih marginaliziraju da si daju za pravo tumačiti ih kao isključujuća i ograničavajuća za konkretne skupine. Drugi faktor je religija. LGBT osobe su stigmatizirane u gotovo svim većim religijama, pa tako i katoličanstvu. Budući da je u Hrvatskoj utjecaj katoličke doktrine iznimno snažan, ne treba čuditi da stavovi prema toj zajednici nisu pozitivni. Demonizaciji LGBT osoba nije odmogla niti diskriminirajuća odredba o redukcionističkoj definiciji braka koja je nedavno ušla u Ustav, a koju je, uzgred rečeno, podržala većina građana koji su izašli na referendum. Sve ovo govori da je hrvatsko društvo još uvijek nezrelo prihvatiti drugoga i drukčijega, odnosno da je potrebno raditi na promijeni svijesti mladih, ali i odraslih kada se radi o pravima društvenih, nacionalnih i političkih manjina.
Zašto mladi tako razmišljaju? Koliko je za to kriv neefikasan obrazovni sustav?
‘Tko je kriv’ je omiljeno pitanje novinara na koje nema jednoznačnog odgovora. Zakazao je obrazovni sustav jer nije ponudio odgovore na suvremene društvene izazove, zakazala je znanstvena zajednica jer nije dovoljno glasna u interpretaciji utjecaja razmišljanja mladih na cjelokupni društveni sustav. Amnestirati ne možemo niti roditelje koji djeci ne nude multiperspektivni odgoj, mediji su krivi jer podliježu imperativu tržišta promovirajući trivijalizam, mladi su odgovorni jer se nisu samostalno informirali i izgradili. Iz svega ovoga slijedi da je odgovornost podijeljena i da je svi djelomično snosimo. No smatram da je najodgovornija politička elita koja, bar kako se čini, ne prioritizira ove teme, odnosno kojoj očito odgovara da mladi kritički ne promišljaju o svijetu oko sebe.
U kojoj mjeri su mladima ovakva razmišljanja prepreka u budućem sudjelovanju u rješavanju društvenih problema?
Sve ovo govori da imamo generaciju mladih koja ne razmišlja holistički, a koja će sutra zauzeti vodeće položaje u državi. Podatak da se mladi o društvenim temama najviše informiraju putem društvenih mreža najbolji je indikator njihove površnosti. Društvene mreže donijele su mnogo toga pozitivnoga u svijetu koji je jako brz, gdje se procesi odvijaju rapidno, no isto tako činjenica je da je u njihovoj srži kvantiteta, a ne kvaliteta, u smislu brzih i nedovoljno dubinskih informacija. Upravo to pokazuju i naša istraživanja. Mladi načelno poznaju tematike ljudskih prava, kulturne autonomije, demokracije i slično, ali ne ulaze u detalje, što često rezultira stavovima koji odudaraju od principa demokratske političke misli i koji su u konačnici diskriminatorni.
Rezultati istraživanja u konačnici govore o cijelom hrvatskom društvu. Što učiniti kako bi se situacija promijenila, a društvo postalo tolerantno i demokratsko?
To je pitanje za milijun dolara! Mislim da je potrebno promijeniti način razmišljanja i napokon početi vrednovati ljudski kapital te uviđati koliko je on krucijalan u suvremenim društvenim procesima. To pak treba učiniti vraćajući dignitet obrazovanju, mijenjajući pristup rada s mladima i radom na konsenzusu društvenih vrijednosti. Odgovornost za to leži na svim akterima, od roditelja, preko medija, istraživačke zajednice, pa sve do nastavnika i političara. Suočavanje s prošlošću, bolje razumijevanje svih segmenata demokratskog društva i apostrofiranje samog procesa, a ne samo ishoda, svakako su koraci koje je potrebno poduzeti, no prije svega potrebna nam je volja građana i političkih elita. Nastavimo li ovim putem, hrvatsko društvo neće napredovati onom brzinom kojom bi moglo. Iz tog razloga smatram da je potrebno posložiti prioritete, inzistirati na introspekciji društva u cjelini te početi vrednovati demokratske vrijednosti. Drugim riječima, živjeti demokraciju.
