Dok je terorizam još bio mlad (ali ne manje strašan), 1970-ih i 1980-ih godina, krv u žilama ledio je nadimak Carlos Šakal. Za tog Venezuelanca, kome je pravo ime Ramirez Sanchez, tvrdilo se da je ubio čak dvije tisuće ljudi, od kojih je 200 bilo slučajnih, civilnih žrtava. Carlos je bio neulovljiv, a onda se proširio glas da je prošao kroz Jugoslaviju, koja ga nije hapsila, već mu je omogućila da otputuje dalje. Kako je ondašnji terorizam imao mahom lijevi naboj, to je bila neugodna činjenica za komunističku i nesvrstanu Jugoslaviju, koja je propovijedala međunarodnu solidarnost i mirnu koegzistenciju. Od terorističkih pokreta toga vremena zapamćene su također lijeve talijanske Crvene brigade (Brigate Rosse) i njemačka Frakcija Crvene armije (Rote Armee Fraktion). Njihov su cilj bili istaknuti predstavnici kapitalističkog sistema, u Njemačkoj krupni industrijalci, a u Italiji premijer Aldo Moro. Bombaški napad na kolodvoru u Bolonji godine 1980., u kojem je poginulo 85 ljudi dok ih je 200 ranjeno, izveli su, međutim, talijanski neofašisti. Za Europu terorizam je, očito, domaći proizvod, a ne uvozna roba islamskog porijekla.
Tridesetak godina poslije, nakon raspada Jugoslavije, šef jugoslavenske tajne službe iz vremena Carlosa, inače Slovenac kome se ne sjećam imena, objasnio je u jednom intervjuu zašto ga nisu hapsili. Da smo to napravili, doveli bismo sav taj terorizam u našu zemlju. A to smo htjeli izbjeći po svaku cijenu, rekao je on. Od tada se sve u Europi promijenilo, samo je jedno ostalo isto. Nitko ne želi žrtvovati vlastiti interes, a kamoli vlastitu kožu, za volju nekih viših principa. Pa ni onda kad ti principi nose visokoparna imena kao što su solidarnost, sloboda i europske vrijednosti.
U svojim prvim godinama, dok još nije naučila tu lekciju, Hrvatska je zbog jednog izručenja postala žrtva bombaškog napada. U rujnu 1995. u Hrvatskoj je uhićen jedan islamski terorist, koji je putovao u Bosnu i Hercegovinu gdje je još trajao rat. Riječ je bila o čovjeku koga je tražila Amerika i on joj je odmah isporučen. Sve u skladu s dobrim međunarodnim pravilima. Ali u skladu s terorističkim pravilima slijedila je osveta, čiji je cilj bila riječka policijska postaja, u kojoj je navodno izveden čin izručenja. Automobil sa 70 kilograma eksploziva TNT i samoubojicom za volanom zaletio se u zid postaje s ciljem da je potpuno uništi i pobije sve u zgradi. Srećom, automobil nije mogao prići zgradi u punoj brzini (trebao se popeti preko nekih stepenica), pa je rezultat bio mnogo skromniji. U postaji je ozlijeđeno 27 osoba, a ranjena su i dva prolaznika, dok je poginuo samo terorist u automobilu. Napad je, kako se tvrdilo, zapovjedio zet Osame bin Ladena. U pitanju je dakle bio sam vrh terorističke hobotnice, kome Hrvatska nije bila važna, pa se zadovoljio jednokratnim slanjem poruke.
Danas, dva desetljeća poslije, u navodno ujedinjenoj Europi, po svemu sudeći vlada pravilo kojeg se držala nekadašnja jugoslavenska tajna policija. Svatko brine svoju brigu i nastoji ostati izvan terorističke optike. Ono što se tako dobro vidjelo kad je krenula seoba naroda s istoka, očito je i kad je riječ o sigurnosnoj politici. Nema zajedničkih akcija ni djelotvornih zajedničkih organizacija i to zbog jednostavnog razloga. Zato jer nema zajedničkih interesa. Liberalni kapitalizam treba jaku državu. A to je u mnogo većoj mjeri nacionalna država nego nadnacionalne konstrukcije, kakva je i Evropska unija. Sve njene prednosti dolaze do izražaja u razdobljima prosperiteta, ali u krizi svatko gleda sebe i svoju kožu. EU je ono što se dogovore njene članice, a za nepoštovanje dogovora sankcija nema. Po tome, ona frapantno podsjeća na pokojnu Jugoslaviju. Još iz vremena premijerke Margaret Thatcher, a ne tek od najnovijih rasprava o brexitu, Velika Britanija najjasnije pokazuje da je car gol. Zato ne može doći ni do zajedničkih poreza, odnosno zajedničke fiskalne politike koja je, kako se papagajski ponavlja, uvjet za trajni opstanak zajedničkog novca. Ali nije riječ samo o tome. To je uvjet i za štošta drugo što bi dovelo do razvoja EU-a u zajednicu s jedinstvenom vanjskom, ali i unutrašnjom politikom. Dakle i sposobnu da djelotvorno reagira na opasnosti kakav je terorizam.
Kriza je, međutim, pokrenula njihalo u suprotnom pravcu, prema bodljikavoj žici i ponovnom uspostavljanju unutrašnjih granica. To je zasad jedina reakcija na seobu naroda, koju je Europa dočekala potpuno nespremna, iako je njenom pokretanju i sama pridonijela sudjelujući u američkim imperijalnim pohodima pod firmom ‘uvođenja demokracije’ u arapski svijet. I to ne samo politički već i vojno: Britanci u Iraku, a Francuzi u Libiji. Sada se ne može dogovoriti ni o razmještaju migranata, pri čemu mnogi tvrde da u tome nisu sudjelovali, pa ne moraju snositi posljedice. Pritom im ne pada na pamet da je to vrlo dvojbeni argument. Ako je EU ono što se tvrdi da jeste, zajednička je i odgovornost za postupke svih njenih članica. Ako nema odgovornosti, šteta troška za njene institucije u kojima se glumi zajedničko odlučivanje.
Seoba naroda je stavila na kušnju i solidarnost kao jednu od temeljnih europskih vrijednosti. Činjenica da migranti mahom dolaze iz muslimanskih zemalja dovela ih je u neposrednu vezu s terorizmom, pri čemu su samo djelomično u pravu oni koji tvrde da to nema nikakvog smisla. Oni, zaista, nisu teroristi, ali njihova djeca i unuci bi to lako mogli postati. Terorizam je europski proizvod, a oni su idealan repromaterijal. Europa sa svojim ukorijenjenim rasizmom i rastućim socijalnim razlikama proizvela je i sve bivše i sadašnje teroriste. Nisu oni došli ni balkanskom rutom, ni preko Mediterana na Lampedusu, već iz europskih geta za obojenu sirotinju. Prva generacija migranata bit će sretna da su negdje gdje im ne padaju bombe na glavu, ali već sljedeća će pitati gdje su te opjevane europske vrijednosti. Gdje su jednakost, sloboda i bratstvo? Zašto oni mogu dobiti samo posao koji nitko drugi neće? Zašto zauvijek moraju biti sirotinja i građani drugog reda?
Uništavanje sindikalnog pokreta i smanjivanje socijalnih prava kao civilizacijskog dostignuća, što se naziva socijalnom državom, neizbježno rađa napetosti u društvu. Lanac uvijek puca na najslabijoj karici, iako će front nezadovoljstva biti mnogo širi. Europa je danas toliko bogata da u njoj nitko ne bi trebao biti siromašan, a siromašnih je sve više. Nezadovoljstvo i besperspektivnost ne moraju uvijek rezultirati terorizmom, a terorizam ne mora uvijek biti islamski. Ideje se mijenjaju, a formuliraju ih u pravilu idealisti iz srednje klase, a ne oni koji nose prsluke s eksplozivom. Iz toga proizlazi i odgovor na pitanje kako da se Europa bori protiv terorizma. Tako da ga prestane proizvoditi sama.
