Ministar zdravstva Milan Kujundžić izjavio je u nedjelju, na temu nagomilanih problema u tom sektoru, da ‘moramo biti vizionari’. Nije pojasnio kako se točno definira to stanje u njegovoj struci, ali zatim je dodao i nešto konkretnije: hitno moramo poskupjeti dopunsko zdravstveno osiguranje, jer sustav je odavno u praktičnom bankrotu. Dva dana kasnije, Hrvatsku je radno posjetila Christine Lagarde, direktorica Međunarodnog monetarnog fonda, koja je u suglasju sa svojim domaćinom Borisom Vujčićem, guvernerom Hrvatske narodne banke, strateški proširila gorespomenuti kontekst. Da bismo ubrzali gospodarski rast, ukratko, nedostaju nam strukturne reforme – prvenstveno u javnoj potrošnji – a to se odnosi na zdravstvo, obrazovanje i mirovinski sustav te, zasebno, na radno zakonodavstvo.

Sva događanja u Hrvatskoj prate sve veću komodifikaciju zdravstva i pretvaranje zdravstva u robu i uslugu te se o njemu priča isključivo iz ekonomske pozicije i ekonomskom terminologijom: rezovi, kompetitivnost, učinkovitost, slobodno tržište – govori Snježana Ivčić

Pojašnjeno je i kako bi se trebalo efikasnije provesti dotični ekonomsko-politički manevar, osim što su ugledni sudionici tog dijaloga primijetili da su takve promjene u Hrvatskoj, barem u novije doba, ometane čestim smjenama vlasti. Nedostaje marketinga prema najširoj javnosti, po njima, da bi građani pojmili zašto se moraju još više odricati ako žele da im bude bolje. Pa, što se tiče zdravstva, s tumačenjem nadolazećeg procesa možemo krenuti od ilustrativnog primjera Kujundžićeve ideje o poskupljenju osiguranja. Pritom nije sporno da je zdravstvo, gledano kao izdvojeni sektor, zaista u dugovima i pod operativnim kolapsom, pa i u domeni temeljnog planiranja.

Za razliku od primarnog, osnovnog zdravstvenog osiguranja koje radnicima-osiguranicima po zakonskoj obavezi uplaćuje sam poslodavac, dopunsko se osiguranje pokriva individualno, po osobnom izboru i mogućnostima. ‘Tko želi više, neka plati više’, naknadno je objasnio ministar Kujundžić, najavljujući uvođenje nove kategorije osiguranja – dodatnog. Tako bi sadašnje dopunsko osiguranje postalo u biti drugo obavezno, također i skuplje nego dosad, ali financirano iz odvojenog izvora u odnosu na osnovno, javno-budžetsko, dok bi novo osiguranje pokrivalo korisnike usluga s nešto većim prihodima od prosjeka. Nešto dijelom slično, kako se dade uočiti, svojedobno je provedeno reformom mirovinskog sustava kroz uvođenje dvaju obaveznih tzv. stupova, uz treći dobrovoljni, a nas ovdje i sad ponajprije zanima profil toga inovativnog srednjeg rješenja. Naime, baš u njemu krije se pomak sustava prema značajnoj daljnjoj komodifikaciji zdravstvenih praksi te prebacivanje većeg opterećenja na radništvo. Zdravstvo se time sve manje postavlja kao predmet od općeg javnog interesa, dok postaje zapravo sve isključivija privatna briga pojedinca.

U mirovinskom sustavu, istina, drugi stup osiguranja se hrani izdvajanjem jedne četvrtine proračunske mase novca za tu svrhu prema specijalnim bankovnim fondovima koji bi ga plodili na tržištu; ovom prilikom ćemo preskočiti ostatak analize tako kapitaliziranog i s vremenom sve nedjelotvornijeg mehanizma. Srednje rješenje u zdravstvu osmišljeno je unekoliko drukčije, u pogledu neposrednog izvora sredstava, ali ključno je ono što dolazi kao efekt na kraju: opterećenje se prebija o leđa osiguranika, u prvom redu radnika, a dotična djelatnost se tim intenzivnije tretira kao roba, i tako će biti sve dok model financijski ne iscrpi ciljanu grupu. U tome leži antisocijalna suština svih reformističkih nastojanja odozgo, dakle u preobrazbi velikih javnih i ranije nekomercijalnih sustava k tržišnim modelima, gdje kapital pronalazi novo unosno lovište.

Model državne skrbi za zdravlje nije nikakav ekskluzivno socijalistički model ni ljevičarski hir, naprotiv, u tome prednjače visoko uređene kapitalističke države – pojašnjava Aleksandar Džakula

Naspram banaka i njihovih osiguravajućih društava koji su kroz nametnuti model kapitalizirane mirovinske štednje pronašli svoju ulogu u tome području, kod zdravstvenih usluga javljaju se također moćni privatni subjekti – privatne zdravstvene ustanove i – to pogotovo – ponuđači lijekova i opreme. Zato je spominjanje njihove pojavnosti sve učestalije i podjednako s vremenom dramatičnije; proizvođači i dobavljači lijekova i opreme, tj. njihove fakture, postaju nerješiva stavka za ovdašnje bolnice, a udruge privatnih zdravstvenih institucija otvoreno diktiraju ritam sektorske politike i dnevne prakse.

Slika tog sektora u pojedinačnim aspektima izgleda zato danas prilično nakaradno i kaotično, o čemu se parcijalno izvještava u medijima na dnevnoj razini, ali bez objašnjenja strateških uzroka. Služba hitne pomoći odnedavno korisnicima uskraćuje čak i anesteziju, a najgore pritom prolaze žene-pacijentice; ovdje svakako treba dodati i širi problem tretmana ženskog prava na odlučivanje o trudnoći. Nadalje, liječnički zbor ne može opstati bez rada u javnim ustanovama, no ujedno ih zakida nekontroliranim radom u inače konkurentskim privatnim kućama. Potonje također uvelike ovise o javnom novcu i ugovorima s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje, a ne o tržištu koje ovdje još nije razvijeno niti će tako skoro biti. Uzalud našim stratezima ideje o razvoju medicinskog turizma kao spasonosnom izlazu, jer bi ta grana mogla pokriti tek dio potreba komodificiranog sektora. No s druge strane postoji i realan problem s položajem rada u zdravstvu, gdje obično vidimo samo krajnji produkt, npr. odljev stručnog kadra u inozemstvo, tumačeći to u svjetlu naraslog im apetita, ne i kao posljedicu otežanih uvjeta rada recimo za specijalizante i medicinske sestre, te elitizacije upravnih struktura ili pak nepotizma.

S tim na umu, porazgovarali smo ovom prilikom s dvoje domaćih analitičara zdravstva i zdravstvenih politika, ne bismo li uz njihovu pomoć lakše shvatili zašto je upravljanje sektorom pošlo ukrivo, i zašto se javno zdravstvo danas promatra kao beznadno gubitaški slučaj. Snježana Ivčić je članica Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), te doktorandica s temom javnih politika na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. S njom smo početkom ove godine u Novostima razmatrali i međunarodno-političke utjecaje na hrvatsko zdravstvo, kao što su mogući pogubni efekti sporazuma CETA između Europske unije i Kanade, a koji je, eto, baš prije nekoliko dana neslavno i šaptom ratificiran u ovdašnjem parlamentu.

- Naš zdravstveni sustav sve se više urušava iz niza razloga, od kojih je većina vezana uz aktualne tendencije u ekonomskim i socijalnim politikama koje zanemaruju društvenu pravednost i uvelike su usmjerene prema stvaranju profita. Slične se tendencije javljaju i u ostalim zemljama u Europi i šire; primjerice, u velikom broju zemalja sekundarna razina zdravstvene zaštite, npr. bolnice i klinike, već je privatizirana, dok je primarna zdravstvena zaštita još uvijek dio javnog sektora. Sudeći po stalnom isticanju problema bolnica – duge liste čekanja, kontinuirani nedostatak medicinskog kadra, sanacije, neobnavljanje opreme – prezentira se neučinkovitost javnog sektora, a paralelno s time se ističe navodna učinkovitost privatnog sektora - rekla nam je Ivčić.

Naša sugovornica zaključuje da se medicinske ustanove, posebno javne bolnice, tretiraju kao tvrtke koje trebaju donositi profit, a ne liječiti i spašavati živote, iako su financirane javnim novcem namijenjenim upravo za to. Ona primjećuje da Milan Kujundžić nije prvi ministar koji najavljuje poskupljenje dopunskog osiguranja: to su najavljivali i njegovi prethodnici u vidu npr. košarice zdravlja i nadstandarda. Tako je ministar Dario Nakić čak usporedio pacijente s automobilima, govoreći da je zdravstveno osiguranje isto što i kasko-osiguranje, što je jasno pokazalo da je stvaranje profita, a ne liječenje pacijenata, u srži funkcioniranja zdravstvenog sustava.

- Sva događanja u ovom sektoru u Hrvatskoj prate sve veću komodifikaciju zdravstva i pretvaranje zdravstva u robu i uslugu – naspram prava i potrebe te skrbi koji je sveobuhvatniji pojam od usluge – te se o zdravstvu priča isključivo iz ekonomske pozicije i ekonomskom terminologijom: rezovi, kompetitivnost, učinkovitost, slobodno tržište, orijentacija prema profitu, korisnici, ponuda i potražnja… Europska unija tretira zdravlje kao uslugu u svojim dokumentima i samim time je podređuje tržišnim mehanizama, iako su nominalno zdravstvene politike u nadležnosti države. U prilog tome ide i trgovinski sporazum CETA, za koji se uopće ne zna kakve će posljedice imati po naš zdravstveni sustav. No primjeri zemalja koje su ga potpisale su negativni jer države gube sporove i onemogućene su provoditi kvalitetne zdravstvene politike - kaže Snježana Ivčić.

Konačno, na istu temu popričali smo s Aleksandrom Džakulom, stručnjakom za javno zdravstvo koji radi u Školi narodnog zdravlja Andrija Štampar u Zagrebu, na Katedri za socijalnu medicinu i organizaciju zdravstvene zaštite gdje se, inače, znanstvenom proučavanju ove materije posvećuje osjetno veća pažnja negoli npr. vizionarstvu kao spoznajnoj metodi. Ali, najprije, ponešto o tome gdje završavaju javna sredstva kad je ovaj sektor u pitanju, jer o novcu je ponajprije riječ, zapravo o alokaciji resursa u zdravstvu.

- Definitivno se može pokazati da Hrvatska troši manje za zdravstvo u usporedbi s nekim drugim sličnim državama, ali to, nažalost, nije naš ključni problem. Problem s kojim nikako da se suočimo jest način na koji trošimo sredstva. Nikako da prihvatimo nužnost da se financiranjem zdravstva moraju baviti stručni i odgovorni profesionalci. Kao ilustraciju zamislimo ‘model 200 izvrsnih i odgovornih stručnjaka’, tj. uzmimo da je 200 minimalan broj stručnjaka koje bismo morali imati kao odgovorne za financiranje zdravstva. No i u tom ‘ambicioznom modelu’ imali bismo tek jednu osobu odgovornu za 100 milijuna kuna potrošenih u zdravstvu! A danas – jedva da bismo sakupili 20 osoba koje su odgovorne za više od 20 milijardi našeg novca u zdravstvu, i to je svakako neodrživo i nedopustivo - ističe Džakula.

- Na pitanje jesu li zdravlje i zdravstvo briga društva ili svakog pojedinca zasebno, mogu vam odgovoriti da je u igri oboje, ali u omjeru, otprilike, 90 naprema 10 posto u korist – društvene brige za zdravlje. I to prije svega zato što socijalne odrednice zdravlja imaju mnogo veći utjecaj na zdravlje nego medicina i sveukupno zdravstvo. No budući da kao društvo nemamo snage očuvati zdravstvo kao nacionalno javno dobro, a kamoli brinuti o zdravlju populacije kao ključnom strateškom resursu, pretvaramo zdravlje u robu na tržištu. A model državne skrbi za zdravlje nije nikakav ekskluzivno socijalistički model ni ljevičarski hir, naprotiv, u tome prednjače visoko uređene kapitalističke države. Među njima su i mnoge s monarhističkim ustrojem, primjerice Švedska i Norveška, Danska i Velika Britanija - rekao nam je Aleksandar Džakula.