Ponekad se čini da se događaje može objasniti samo apsurdnim zaključcima. Jedan je od njih da su borbu protiv neoliberalnog ekonomskog modela i kapitala u Hrvatskoj počele predvoditi banke. Govoreći ono što misle brojni ekonomski stručnjaci i poslodavci, Nenad Bakić u ‘Jutarnjem listu’ kaže: ‘Puno puta ste čuli da su problemi Hrvatske prouzročeni neoliberalnim kapitalizmom i nezasitnošću poduzetnika koji uništavaju radničku klasu. To je ovih dana potkrijepljeno i ažurirano tzv. listom srama poslodavaca koji ne isplaćuju plaće – toj sramotnoj praksi priklonilo se još 2000 poslodavaca i sada ih je više od 9000. Istina je sasvim drukčija: poduzetnici su na izdisaju, što prijeti trganjem društvenih tkiva, krajnjim beznađem, te na kraju i bankrotom društva.’
Istina nikad nije jednoznačna (trebalo bi na primjer znati kolike su štete od masovnih promašenih špekulacija s nekretninama, pa i koliko je radničkih plaća isparilo u vlasničkom luksuzu ili završilo na domaćim i stranim računima), ali suština Bakićevih poruka nesumnjivo je točna. U sadašnjoj depresiji poslodavcima je iznimno teško, posebno ‘sitnom a ne krupnom kapitalu’, kako kaže Bakić, kojeg, usput rečeno, predstavljaju kao ‘matematičara i investitora’. On dakle govori i u vlastito ime, iako se nadamo da ne spada među one koji, kako kaže, zbog velike zaduženosti imaju ‘založene svoje stanove i kuće, štednju, a možda i bubreg!’
Ako trenutačno zaboravimo rasprave o ekonomskom neoliberalizmu, ostaje ključno pitanje: Kako pomoći hrvatskim poduzetnicima? Postoji li putokaz u (neoliberalnoj) Europi, koja također traži izlaz iz višegodišnjih nevolja? Na ovom mjestu već smo dva puta pisali kako Unija pokušava, u tvrdo zacementiranom sustavu eura, pokrenuti kontroliranu inflaciju i tako povećati konkurentnost vlastite ekonomije. Tome je služilo čak i statističko priznavanje kriminalnih djelatnosti, kako bi se na papiru povećao BDP i u sustavu dozvoljenih deficita stvorila osnova za veću potrošnja. Ali čini se da za takve poteze ispod žita više nema vremena. Umjesto toga, šef Europske središnje banke Mario Draghi ovih je dana otvoreno najavio masovno tiskanje novca. Učinit ćemo sve, rekao je on, kako bismo potaknuli rast potrošačkih cijena i spriječili novu recesiju u eurozoni.
Ukratko ćemo ponoviti kako to funkcionira. Nominalno, dakle na papiru, inflacija će povećati profite, poreze, budžete, plaće, a posljedično i BDP, ali se za više novca neće kupovati više roba i usluga. Jedina iznimka su otplate postojećih kredita, gdje će euro imati istu vrijednost. Dugovi privrede će se dakle smanjili i to realno a ne nominalno, pa će se osloboditi novac za nove poslove, investicije i zapošljavanje. Ukratko, za oživljavanje ekonomije.
To odgovara i bankama, ali ne zbog njihovog altruizma i brige za pokretanje razvoja, već zato što više dobivaju na mostu nego što gube na ćupriji. Europa je, naime, i sama veliki dužnik i to prema zemljama BRIC-a, brzorastućim ekonomijama Brazila, Rusije, Indije i Kine, koje drže velike iznose u obveznicama europskog porijekla. Kako obveznice glase na eure, inflacija bi po istom principu smanjila i taj dug. Tako bi krupni kapital kompenzirao gubitak svojih banaka u samoj Europi. Povjerioci, dakle zemlje BRIC-a izgubile bi na vrijednosti svojih papira i kompjutorskih zapisa, s kojima i tako ne znaju što će, ali bi im oživljavanje europske ekonomije otvorilo mogućnost daljnjeg izvoza i rasta. Gubitak na vrijednosnim papirima kompenzirat će daljnji razvoj njihove realne ekonomije.
Vrijedi li to isto i za Hrvatsku? Bi li to pomoglo i našim poduzetnicima, koji su toliko zaduženi da im prijeti čak i gubitak vlastitih bubrega? Treba li dakle Hrvatska narodna banka poći stopama svoje velike europske sestre? Novinarka ‘Večernjeg lista’ Ljubica Gatarić u HNB-u je dobila lako predvidljive odgovore. Kako oni nisu iscrpili sve mogućnosti djelovanja, pa će, ako primijete potrebu dodatne likvidnosti, smanjiti obveznu pričuvu itd. Znači da još nisu primijetili ništa, ali to će se možda promijeniti kad se počnu vaditi bubrezi kao kolaterala za poduzetničke kredite. Inače, ponavlja se davno nabiflana lekcija o strukturnim reformama, povećanju konkurentnosti i fiskalnoj prilagodbi kao jedinom pravom rješenju. Sjedi, pet.
Mnogo je zanimljivije reagiranje zastupnice u Europskom parlamentu Ivane Maletić, koja upozorava na opasnost da povećana emisija kuna završi u bankama, a ne kod prezaduženih poduzetnika. Inflacija kod nas ne bi smanjila njihove dugove jer, za razliku od Europe, kod nas postoji devizna klauzula koju naši političari poštuju kao svetu kravu. Što bi banke radile s novcem kojim ne bi mogle kreditirati prezaduženu privredu? Precijenjenim kunama kupovale bi podcijenjene eure. Povećana potražnja povećala bi i cijenu deviza, što znači da bi tržišnom logikom došlo do devalvacije kune. A to je negativno za zemlju u kojoj svi krediti imaju deviznu klauzulu, glasi stara mantra, koju ovaj put ponavlja gospođa Maletić. Iste posljedice imao bi i otkup državnih obveznica, što radi Europska središnja banka. I to bi povećalo likvidnost banaka koje bi, kaže Ivana Maletić, umjesto da kreditiraju prezaduženu privredu navalile kupovati devize. Neminovna devalvacija, uz deviznu klauzulu, još bi više opteretila i tako preopterećenu privredu i tako dodatno smanjila njenu konkurentnost.
Kako onda pomoći hrvatskim poduzetnicima? Umjesto ideoloških rasprava o neoliberalnom kapitalizmu, u kojima je moderno spominjati i Karla Marxa (na način koji s njim ima veze koliko i Hamlet u Mrduši Donjoj sa Shakespeareom), korisnije bi se bilo upitati zašto ono što je dobro za Europu nije moguće u Hrvatskoj. Tko je, zapravo, neprijatelj poduzetnika? Oni koji se zgražaju nad njihovom ‘nezasitnosti’ i pribijaju ih na listu srama ili oni koji ne priznaju tržište, a klauzule su im vrhunac suvremene ekonomije? Raspadom Jugoslavije hrvatska je privreda izgubila velik dio svog nekadašnjeg tržišta, a tečajnom politikom postala je nekonkurentnom i u svijetu i kod kuće. Zato joj je kao glavni poslovni partner preostala (korumpirana) država. Stara Europa, koja je dosad u vlastitom interesu podržavala takvu politiku i to u svim tranzicijskim zemljama a ne samo u Hrvatskoj, sada pokazuje da vrijede drukčija pravila kad se radi o njenoj koži. Onaj tko želi promijeniti stanje u Hrvatskoj, morao bi poći njenim tragom.
