Vjerojatno nikada nitko neće napisati reportažu, a kamoli knjižicu pod naslovom ‘Pet sati koji su promijenili svijet’. A pitanje je jesu li ga zaista i promijenili. No, tih pet sati koliko je s izbjeglicama (ne migrantima, kako uporno govore hrvatski mediji!) proveo papa Franjo (do ne tako davno i službeni patrijarh Zapada) s patrijarhom carigradskim Bartolomejem (patrijarhom Istoka) i arhiepiskopom (nadbiskupom) Atene i cijele Grčke, Jeronimom imali su bez ikakve dvojbe u sebi potencijal ako ne mijenjanja svijeta, onda svakako mijenjanja prevladavajućeg načina razmišljanja u svijetu.
I još nešto, nesporno i očito: tih pet sati i ono što se događalo na grčkom otoku Lezbosu, snažna su poruka i neslaganja, i osude; najprije evropskim birokratima koji su izbjeglice sveli na brojeve (pa trguju s Turcima, obilato ih pri tome plaćajući: vi toliko natrag u Siriju, mi toliko u Evropu); potom licemjerima među evropskim političarima koji se predstavljaju kao veliki kršćani i katolici, demonstrirajući zapanjujuće pomanjkanje milosrđa (i to u Svetoj godini milosrđa!) i potpuno odstupanje od Kristove poruke koju papa posljednjih mjeseci upadljivo često ponavlja: ‘Ljubi bližnjega svoga.’!
Nije arhiepiskop Jeronim bez razloga rekao kako je Evropa u izbjegličkoj krizi, što ju je papa prethodno označio kao najveću humanitarnu katastrofu nakon Drugog svjetskog rata, demonstrirala ‘bankrot čovječnosti i solidarnosti’. Može li biti jasnije? Treba li to ‘nacrtati’ svima koji na riječima brane kršćanske zasade Evrope, a ponašaju se evidentno nekršćanski i neevropski? Ili, kako tumačiti riječi patrijarha Bartolomeja upućene izravno izbjeglicama praktično zarobljenima u Grčkoj nakon što je dogovorom nekoliko zemalja (i Hrvatske!) prekinuta tzv. balkanska ruta: ‘Ledenih srca okrenuli su vam leđa i zatvorili svoje granice’. Mogu li oni koji samozadovoljno uživaju nakon što su na granice izveli (i) vojsku, nakon što su po uzoru na notornog Orbana duž granica razapeli kilometre žičanih ograda, nakon što zatvaraju (zbog štednje!) tranzitne kampove za izbjeglice, a one preostale šalju praktično u ‘kućni pritvor’ nakon toga mirne savjesti otići na nedjeljnu misu, na ispovijed i pričest, mogu li se punim ustima šupljih fraza pozivati na kršćanske korijene Evrope, ili na to da je netko bio ‘predziđe kršćanstva’, pa je to – eto – i danas? Papa je dodatno osudio, mada neizravno, zatvaranje granica i filozofiju što stoji iza toga upozorenjem kako podjele u krajnjoj liniji vode u sukobe. Ima li tu što nejasnoga?
Ili bi možda ipak trebali razmisliti i o riječima, i opet upućenim izbjeglicama, što su se čule za vrijeme ekumenskog posjeta bez presedana u povijesti obiju kršćanskih crkava: ‘Da su se zagledali u vaše oči, da su pogledali vaša lica, da su vidjeli vašu djecu, ne bi u vama gledali neprijatelje, ne bi se tako ponašali.’ I shvatili bi, možda, ali samo: možda, ti ‘veliki Evropljani’, a tako mali ljudi, koliko je istine u upozorenju: ‘Svijet će biti prosuđivan prema tome kako se ponaša prema vama.’
Papa je bio vrlo izravan objašnjavajući zašto je s patrijarhom carigradskim i arhiepiskopom atenskim otišao u posjet izbjeglicama, precizirajući kako time žele skrenuli pozornost svijeta na ovu golemu humanitarnu krizu, kako bi ‘preklinjali svijet da tu krizu riješi, da na nju odgovori u duhu čovječnosti.’ Trojica crkvenih poglavara nisu se odvajali ni jednoga trenutka. Kada su na obali mora bacili vijence u spomen na stotine poginulih u vodama Sredozemlja u pokušaju da se dokopaju Evrope, vijenci su bili potpuno identični, nijedan se ni po čemu nije izdvajao. Katolici i pravoslavci nastupali su zajedno i govorili istim jezikom, pri čemu je papa izričito naglasio kako je ‘Bog stvorio ljude da žive zajedno kao obitelj, pa kada pati jedan član te obitelji – patimo svi’, dodajući kako iskustvo govori da je lako ignorirati patnje drugih, pa čak iz njih izvlačiti i korist. Hoće li to čuti i shvatiti, na primjer, u Ankari i Bruxellesu?
Potpuno u skladu sa svojim neortodoksnim ponašanjem, papa je povukao potez koji je najizravnija i vrlo snažna poruka svima koji zatvaraju vrata pred izbjeglicama. Ne samo što je pozvao ‘braću i sestre širom svijeta’ da pokažu onakvo milosrđe kakvo je pokazao dobri Samarićanin, nego je u svoj zrakoplov ukrcao i tri sirijske obitelji iz izbjegličkog kampa što ga je posjetio, otvarajući im vrata Evrope što se na makedonsko-grčkoj granici ‘brane’ suzavcem i gumenim mecima (a spremnost na takvu obranu iskazuje se i na drugim mogućim izbjegličkim rutama).
Napokon, papa je izrekao i nešto od čega uporno bježe svi zapadni političari, naime da se u iskazivanju solidarnost s onima koji su bili prisiljeni bježati, treba okrenuti uzrocima krize i raditi na suzbijanju ratova. Vjerojatno arhitektima tzv. Arapskog proljeća i rata u Siriji u najmanju ruku nije bilo drago čuti te riječi. Baš kao što ni bruxelleskim birokratima i neoliberalima nije moglo biti drago čuti kako papa u razgovoru s premijerom Ciprasom zahvaljuje Grcima na velikodušnosti što je iskazuju, ‘mada pritisnuti vlastitom krizom’ i – još eksplicitnije – stanovnicima Lezbosa koji su pokazali da u njima još ‘živi civilizacija’.
I sve se to dogodilo unutar pet sati. Samo pet sati. Da bi se, međutim, razumjele i shvatile poruke s Lezbosa, poruke koliko humanitarnog, toliko i političkog posjeta pape Franje izbjeglicama u Grčkoj, nije dovoljno redovno grijati klupe zagrebačke prvostolnice ili bilo koje crkve u bilo kojoj zemlji. Da bi se shvatila poruka ovoga Pape, čija pastva – to je sve jasnije – nisu samo katolici, nego naprosto ljudi, treba biti čovjek. Samo to i ništa više. Jer, za papu ljudi nisu masa, nisu brojevi, nego skup pojedinaca, a svaki takav pojedinac je u njegovim očima prije svega i iznad svega ljudsko biće, čovjek. Svaki izbjeglica za njega je stoga čovjek, ne pripadnik ‘njegove’ vjere, ne inovjerac, ne netko druge nacije ili boje kože, nego samo i jedino čovjek.
Može li on računati s time da će ljudska bića, da će čovjeka (a Biblija kaže da je Bog stvorio čovjeka, a ne kršćanina, ili katolika), naći i među onima koji odlučuju o sudbini svijeta, među onima – čak i u Katoličkoj crkvi – koji ga sve otvorenije kritiziraju, koji ga proglašavaju marksistom, koji pokazuju otpor njegovome poimanju vjere i uloge Crkve?
Mogu li papine riječi i njegove koliko simbolične, toliko i u realnosti utemeljene geste doprijeti do onih kojima nisu bližnji ljudi, naprosto ljudi, nego samo njima bliski, njima slični, od njih ‘odabrani’ ? Pitanje je, naravno, više-manje retoričko. Odgovor, nažalost, s priličnom izvjesnošću znamo, mada utjecaj pape (kojega je još Staljin omalovažavao pitanjem: ‘Koliko divizija ima papa?’) ne bi trebalo podcjenjivati. Kao ni domašaj ovih njegovih pet sati na otoku Lezbosu, zajedno s patrijarhom carigradskim i arhiepiskopom atenskim, a u posjetu izbjeglicama koji su u strahu za vlastiti život i uništenih egzistencija krenuli put Evrope koja ih neće.
Papa u njima vidi ljude, a ne brojeve i to je osnovna i najvažnija poruka njegovoga posjeta izbjeglicama. I tu će poruku biti nemoguće izbrisati, koliko god da će se mnogi uprti da upravo to naprave.
