Dugo se već mogao osjetiti umor Zorana Milanovića od politike, još prije prošlogodišnjih izbora, kada je očekivao da će dobiti priliku za još jedan premijerski mandat, unaprijed računajući da će mu to biti posljednji. No Božo Petrov se nakon izjednačenog rezultata dviju velikih koalicija odlučio prikloniti HDZ-u, formiravši s Tomislavom Karamarkom izrazito nestabilnu vladu. Mogućnost pada vlade tražila je od SDP-a da čeka rasplet u stanju pripravnosti, a od Milanovića da očuva stabilnost stranke kako bi u slučaju prijevremenih izbora SDP, nasuprot vladajućem kaosu, mogao predstavljati pouzdano i spremno rješenje, s ljudima koji su već stekli iskustvo upravljanja državom. Na travanjskim unutarstranačkim izborima Milanović se ponovno kandidirao za šefa stranke, pobijedio izazivača Zlatka Komadinu, očuvao svoj krug u stranačkom vrhu i dočekao eskalaciju sukoba između Petrova i Karamarka kako bi zahtjevom za izglasavanje nepovjerenja Karamarku srušio njihovu vladu. Sve je odradio onako kako je bilo potrebno da dobije drugu priliku, a onda je u kampanji pokazao sve limite jednog političara potrošene vizije, političara na odlasku.
Nije Milanovića, nakon svega, porazio Plenković. Njega je slomio već Karamarko, namamivši ga u klopku svojeg sumanutog nacionalističkog diskursa u kojem su obojica sagorjela
Problem koji SDP ima danas, kada traži novo vodstvo, isti je kao uoči travanjskih unutarstranačkih izbora. Tada se u stranci nije mogao pronaći nitko tko bi sa sobom donosio programski iskorak u odnosu na Milanovićevu epohu i članstvo je odlučilo da ona još nije završila. Prošlogodišnji izborni rezultat SDP-a nije bio toliko slab da bi Milanovićev položaj bio ozbiljno poljuljan, bez obzira na postojanje jake unutarstranačke opozicije. Ona je počela bujati usred njegovog premijerskog mandata, u najtežim trenucima, kada je nemoć vlade da u prve dvije godine prelomi dubinu ekonomske krize dovela do oštrog pada njene popularnosti, što je Karamarkov HDZ uz podršku crkvene desnice i obiteljaško-stožeraško-šatoraških jurišnika iskoristio kako bi je iscrpljivao ideološkim sukobima. Šestogodišnje krizno razdoblje od 2009. do 2015. nije bilo vrijeme lagodnog vladanja, a Jadranka Kosor i Zoran Milanović imali su nesreću da su se vlasti dokopali baš tada. Koncem 2011., kada je Milanović s uvjerljivom većinom formirao vladu, Evropa je izlazila iz krize, ali samo prividno, da bi uskoro potonula prema drugom dnu, a on se našao u ulozi stečajnog upravitelja koji diže poreze, krpa proračunske rupe, rasprodaje državnu imovinu, restrukturira javna poduzeća, dijeli otkaze, kreše plaće u javnom sektoru i smanjuje radnička prava. Kada se početkom 2015. mogao stidljivo ponadati da je kriza gotova, što se potvrdilo tek sredinom godine, i kada je konačno došao u priliku da može povlačiti popularne poteze, poput konverzije franka na teret banaka, bilo je prekasno da napore svoje vlade kapitalizira na izborima. Razočaranje rezovima i vrludanjima još uvijek je bilo duboko i njegove je birače u većoj mjeri mobilizirao samo strah od dolaska radikaliziranog Karamarkovog HDZ-a.
Ono što se od Milanovića tražilo, a što će se sutra tražiti od njegovog nasljednika, bilo je da hdz-u nametne novi, vlastiti teren na kojem će se voditi politička borba
Nepopularnost vlade slabila je Milanovićevu moć, što je ohrabrivalo nezadovoljnike poput Davora Bernardića, Rajka Ostojića, Tonina Picule ili Zlatka Komadine, koji su ostajali u SDP-u čekajući povoljnu priliku da izazovu njegovo vodstvo, dok je Mirela Holy istupila kako bi osnovala konkurentsku stranku. To je kasnije učinio i Ivo Josipović, nakon što je u vrijeme slabosti vlade koristio svoj predsjednički autoritet kako bi ugrožavao Milanovićev u SDP-u. Milanović je uspio sve te izazove prevladati s premijerske pozicije, uključujući i težak konflikt sa Slavkom Linićem, da bi se travanjski unutarstranački izbori praktički pretvorili u obračun dviju fronti, njegovih ljudi na jednoj strani i svih nezadovoljnika zajedno na drugoj, okupljenih iza Komadine, bez obzira na različite interese i izvore nezadovoljstva. Nitko na toj drugoj strani nije bio nositelj idejnog osvježenja SDP-a, ni istureni Komadina, ni mladi Bernardić u pozadini, ni ideološki pogubljen Ivo Baldasar, ni vječni izazivač Picula, koji se tom prilikom nije odvažio kandidirati, a ionako je nudio tek račanovski temperament i mekanost prema nasilničkoj Karamarkovoj politici.
Milanovićevi oponenti poput Picule i bivšeg Račanovog ministra znanosti Gvozdena Flege zamjerali su šefu stranke borbenost koja je bila njegova najveća vrlina, a posebno izjavu ‘Ili mi ili oni’, koju je dao nakon Josipovićevog gubitka predsjedničkih izbora, kada je raspomamljena desnica već proizvela duboki ideološki sukob i kada je već bilo jasno kakvu opasnost predstavlja puzajuća fašizacija na kojoj je jahao Karamarko. ‘Ili mi ili oni’ bio je osvježavajući Milanovićev borbeni poklič, nakon Josipovićevog otkliznuća u snishodljivost prema desnici, no problem je što Milanović više nije imao političke imaginacije da to svoje ‘mi’ ispuni stvarnim sadržajem, uz koji bi dolazila odlučnost da ga se do kraja brani. On je spriječio Karamarka da postane premijer, ali je ustvari nastavio popuštati, što nije bilo slučajno, bilo je to strateško, od Račana preuzeto političko usmjerenje prema prihvaćanju tekovina Franje Tuđmana, s ciljem da se obesmisli HDZ-ova ideološka agresija, usmjerenje koje će ga na koncu dovesti do predlaganja imenovanja aerodroma i trgova prema osnivaču HDZ-a i glavnom projektantu nakrivo nasađene hrvatske države. U Tuđmanovu ostavštinu spadaju i korumpirana politička elita, i klijentelističke političke stranke, i kapitalistička klasa nastala na pljačkaškoj privatizaciji, i deindustrijalizirana ekonomija, i obespravljeno radništvo, i penzioni sustav preopterećen prijevremenim umirovljenima, i privilegirani status braniteljske populacije, i prekomjeran utjecaj Katoličke crkve, i vjeronauk u školama, i generalno zaostalo školstvo, i korumpirano pravosuđe, i neprocesuiranje ratnih zločina, i propisana istina o Domovinskom ratu, i nacionalizam koji je svemu tome bio pokriće. To nije nešto čemu bi jedna moderna i progresivna stranka trebala dizati spomenike, pa ipak, Milanović je pao na SDP-ovskom kompleksu prema Tuđmanovoj državotvornosti.
Uspon Milanovićevog SDP-a na vlast započeo je Josipovićevom pobjedom na predsjedničkim izborima početkom 2010., kada je još uvijek postojalo ozračje Sanader-Mesićeve detuđmanizacije, pa je i Josipović u svojem prvom predsjedničkom posjetu Sarajevu izrazio žaljenje zbog hrvatske politike podjele Bosne i Hercegovine. No kada je dvije godine kasnije Kukuriku koalicija formirala vladu, Milanović je preuzeo na sebe obranu kompletnog Tuđmanovog ratnog projekta, i čistoće ‘Oluje’ i politike prema BiH, ne samo kroz izdašno financiranje haških obrana i američkih lobista, nego i kroz sabotiranje ranije uspostavljene tužiteljske suradnje na progonu pojedinačnih počinitelja. Orsat Miljenić, jedan od kandidata za njegova nasljednika, pritom mu je kao ministar pravosuđa bio desna ruka. Oslobođene generale sada je i SDP prihvatio kao nacionalne heroje, a sve je okrunjeno organiziranjem vojne parade na 20. obljetnicu ‘Oluje’. SDP-ova politika prema braniteljima nije išla za ukidanjem privilegija, već za postupnim pridobivanjem te populacije, kao što se nije diralo ni u financijski i društveni status Katoličke crkve. Milanovićev SDP htio se tim strukturama prikazati dugoročno prihvatljivim i za njih neopasnim, ali su one baš u tome nanjušile njegovu slabost, a nanjušio ju je i Karamarkov HDZ, krajnje agresivno odgovorivši na pokušaj preotimanja svoje klijentele.
Prema Milanovićevoj koncepciji, SDP je trebao biti nešto liberalniji i tolerantniji od HDZ-a, nešto pošteniji i transparentniji, nešto sposobniji i odgovorniji, dok nikakvog uočljivog razlikovanja nije bilo u temeljnim ekonomskim i socijalnim politikama, jer prve su bile postavljene na istom kursu, a druge su objema strankama služile za predizbornu kupovinu birača. Na koncu, Milanović je poželio biti i domoljubniji od HDZ-a, ne bi li s lijevog pola prekrio centar onako kako ga je HDZ ranije prekrivao s desnog. No previše je vremena proveo pod Karamarkovom paljbom. Navukao se na idiotske teze da je SDP udbaška, komunistička, jugoslavenska i nenarodna stranka, i upeo se dokazivati suprotno. Odustao je, na kraju, od onog svojeg ‘Ili mi ili oni’, pa s ‘dedom ustašom’, ‘majkom vojnom lekarkom’ i ‘fućkanjem’ za ustaški pozdrav počeo poručivati da je to razlikovanje potpuno izlišno. Nije njega, nakon svega, porazio Andrej Plenković, taj je samo došao u pravi čas, njega je slomio već Karamarko, namamivši ga u klopku svojeg sumanutog nacionalističkog diskursa u kojem su obojica sagorjela.
Nije slučajno što je upravo desničarsko lupetanje na sastanku s Josipom Klemmom označilo propast SDP-ove kampanje. Ono je bilo konzekvenca dugotrajne politike nadmetanja s HDZ-om na protivničkom terenu, pa je najčemernije otkriće s tajne snimke bilo to da osim njenog sadržaja, što se do kraja kampanje samo potvrdilo, Milanović nema za ponuditi ništa drugo. Ono što se od njega tražilo, a što će se sutra tražiti od njegovog nasljednika, bilo je da nametne novi, vlastiti teren na kojem će se voditi politička borba, teren na koji će namamiti HDZ, jer HDZ-ov kompleks nacionalističkih, natražnjačkih i zatucanih stavova nije nešto što iskonski zanima lijevo-liberalno biračko tijelo, osim kao nepogoda, osim kada je prisutno kao odurna prijetnja. Pojava Mosta na lanjskim izborima, koliko god bila varljiva, pokazala je da se do birača centra ne stiže preko Franje Tuđmana. Pomoću Tuđmana se ne stiže ni do liberalnih birača, ni do birača ljevice.
Dugo se već osjeća zamor birača od SDP-ove politike. Pet godina star ‘Plan 21’ s kojim je Kukuriku koalicija dobila mandat da suzbije korupciju i uredi državu bazično je ostao jedini program za lanjske i ovogodišnje izbore. SDP je postao defenzivan. Nije se potrudio oko postavljanja novih ciljeva kojima bi zaslužio drugi mandat, oko vizije drugačije Hrvatske koja bi privukla ljude. Gotovo polovica ih je 11. rujna ostala kod kuće. Tko će iznjedriti novu viziju u ime te stranke? Slabo poznata saborska zastupnica Vesna Škulić, mladi autsajder Domagoj Hajduković, preoprezni Tonino Picula, kojeg je Milanović pobijedio već na svojim prvim unutarstranačkim izborima, ili netko od Milanovićevih suradnika, među kojima su se zasad javili liberalni Orsat Miljenić i partijski vojnik Ranko Ostojić? Tko će i čime ispuniti često spominjanu floskulu o potrebi povratka SDP-a socijaldemokraciji i ljevici, ako nitko od njih nije već sada prepoznat kao nositelj progresivnih ideja? Ne vidi se među njima još nitko tko bi sa sobom nosio programski iskorak u odnosu na Milanovićevu epohu, a ta je epoha sada gotova.
