Budi se istok i zapad, ali probuđena ljevica zasad uglavnom pokazuje koliko je malo od nje ostalo nakon četvrt stoljeća otkako je sišla s političke scene. Štoviše, kao da je oboljela od amnezije, pa više ne pamti ni svoja iskustva od jučer i prekjučer, a posebno ona koja je stekla u bivšoj Jugoslaviji. Vidljivo je također nešto što bi se moglo nazvati Račanovim sindromom, odnosno stalnom potrebom da se dokazuje vlastita demokratičnost. Oni žele uništiti kapitalizam, ali nisu baštinici diktature proletarijata i inih strahota. Svijet se mora mijenjati fino, gospodski i na biračkom mjestu. ‘Ako bi to značilo nešto drugo, ja odmah odustajem!’ rekao je jedan od njih u nedavnoj televizijskoj debati.
Mislio je to i Salvador Allende, kad je godine 1970. izabran za predsjednika Čilea, pa je odmah započeo agrarnu reformu i nacionalizaciju rudnog bogatstva, kao dio pravednije raspodjele društvenog bogatstva. Likvidiran je nepune tri godine poslije, vojnim udarom provedenim pod okriljem najveće demokracije na svijetu. Tadašnji američki državni sekretar za vanjske poslove Henry Kissinger, kojeg zbog toga i svih mučenja i ubojstava koja su u Čileu slijedila nakon Allendeovog mnogi smatraju zločincem, nedavno je napunio 91 godinu.
Postoji li u povijesti neki drukčiji slučaj? Ne postoji. Privilegirani slojevi nikad se nisu dobrovoljno, u miru i spokoju, odricali svojih privilegija. I to bez obzira na posljedice po ekonomiju i društvo u cjelini. Ili zbog siromašnih, gladnih, nezaposlenih i bolesnih. Da jesu, vjerojatno ne bi bilo revolucija i užasa koji su im slijedili, od velike Francuske revolucije do danas. A skandinavske zemlje i država blagostanja? Otkad je nestao pritisak nekadašnjeg sovjetskog bloka, ne samo vojni već i ideološki, razlike u svijetu između bogatih i siromašnih vratile su se na stanje iz godine 1914., prije Prvog svjetskog rata (kako to piše Thomas Piketty u svjetskom bestseleru ‘Kapital u 21. stoljeću’). Država blagostanja povlači se i u Skandinaviji, gdje je kapitalizam bio najblaži, ali sam nikad nije doveden u pitanje. A upravo to, dakle ni manje ni više nego rušenje kapitalizma, sada želi dobar dio probuđene nove ljevice. I to kapitalizma koji je braneći sebe i svoje interese spreman da izazove ratove i stradanja neviđenih razmjera. Ljevica koja nije naučila tu lekciju iz proteklih stotinjak godina samo je intelektualistička igra.
Zaklinjući se u demokraciju, ona je potpuno zaboravila i jugoslavensko iskustvo radničkog i društvenog samoupravljanja. Zašto? Jedni vjerojatno da dokažu kako su drukčiji od onih prije i da su pravi i pravovjerni demokrati, a drugi zbog uvjerenja da su mogući i poželjni samo neki novi putevi. Samoupravljanje je, međutim, bilo jedan od samo dva načina kojima su se u prošlom stoljeću komunisti na vlasti borili protiv teške birokratizacije svog pokreta. Uvijek je bilo mnogo lakše ukazivati na okrutnosti i bespuća kapitalizma nego pronaći druga i drukčija rješenja. Rušiti staro nego graditi novo. Posljedica je bila ukidanje tržišta i privatnog vlasništva te njihova zamjena golom, voluntarističkom silom. Iz ekonomskog i društvenog kaosa koji je slijedio nudila su se, kao što smo rekli, samo dva izlaza.
Prvi od njih potiče još iz godine 1921., a bila je to Lenjinova Nova ekonomska politika, provedena po formuli koja je vraćala tržište i privatno vlasništvo, ali istovremeno uspostavljala potpunu političku vlast komunističke partije. Bio je to rezultat spoznaje da je revolucija bila preuranjena i da se socijalizam ne može graditi u zaostaloj zemlji. Zato je trebalo (kako je to Lenjin formulirao) napraviti korak natrag, prije nego što se iskorači dva koraka naprijed. Za današnju, ponovno rođenu ljevicu bitno je otkriće da je tržište nezamjenjivo kao razvojna motivacija i da se na njemu mora potvrđivati svaki oblik vlasništva: zajedničko (društveno), zadružno, kao i privatno. Samo koju godinu poslije, Staljin je od te formule zadržao samo partijsku kontrolu, koju je iskoristio za potpunu birokratizaciju zemlje i uspostavljanje fetiša države i vlastite, zločinačke vlasti. Međutim, po istoj formuli Deng Xiaoping je poslije preporodio Kinu, koja je upravo postala najjača ekonomija svijeta. Doduše, zbog brojnosti Kineza još ne i po glavi stanovnika.
Drugi način borbe protiv birokratizma i fetiša države bilo je jugoslavensko samoupravljanje. Ono je imalo svojih uspona i padova, bilo je sustavno potiskivano od komunističke političke birokracije i njenih trabanata, podržavano ali i minirano s istoka i zapada, a tragični trenutak bilo je faktično odustajanje od tzv. deetatizacije i seljenje samoupravljanja iz života u političke proklamacije i pravne norme. Na najniže grane palo je poslije godine 1980., kad je politička i državna birokracija ponovno potpuno zasjela u sedlo, pretvarajući svoje neuspjehe u međunacionalne sukobe. Ali usprkos svemu, zahvaljujući upravo samoupravljanju, Jugoslavija je bila bitno slobodnija i bogatija od ostalih komunističkih zemalja. U svojim najboljim danima bila je po brzini privrednog rasta druga u svijetu, odmah poslije Japana. Nije imala višestranačku demokraciju, ali samoupravljanje je značilo decentralizaciju i uspostavljanje industrijske i lokalne demokracije, što je danas samo mislena imenica.
Zajednička, rekli bismo uporišna točka NEP-a i samoupravljanja bila je samostalnost privrednih subjekata i tržište, istovremeno kao sud i motivacija. Prednost je NEP-a što je dozvoljavao razne oblike vlasništva (za što su jugoslavenski komunisti bili previše rigidni), a samoupravljanja što je gradilo društvo na jedini prirodan način, odozdo i prema gore. I to od poduzeća do države u cjelini. Videći što se događa, jedan od najvećih pobornika, ali i teoretičara samoupravljanja, dugogodišnji vođa hrvatskih komunista, dr. Vladimir Bakarić, priznao je poraz. Ono što nam treba, rekao je pred smrt godine 1983., neki je oblik NEP-a. U životu, to je značilo pluralizam vlasništva na tržištu, na kojem se socijalizam trebao potvrditi kao uspješniji sustav. Svoj uspjeh, međutim, NEP zahvaljuje i veličini Kine, koja je garantirala samostalnost u odlučivanju. U maloj Hrvatskoj pluralizam vlasništva poslije je postao najveća tranzicijska hereza. Privatizacija je bila nova dogma, s posljedicama koje nisu manje strašne od dogme državnog vlasništva.
Za novu ljevicu tu nema gotovih recepata, ali ima dragocjenih spoznaja. Najvažnija je da odbacivanje kapitalizma bez novih rješenja vodi samo u jednom pravcu. To je onaj na kojem kapital zamjenjuju partija, država i birokracija. Nove lijeve stranke ili fronte neće promijeniti svijet. To će se, nažalost, dogoditi prema Lao Tseovoj maksimi koja kaže: Zategni luk do kraja i poželjet ćeš da si ga popustio na vrijeme. Ali ono što slijedi nakon pucanja luka velikim dijelom ovisi o njima.
