‘Uopće ne sumnjam tko će dobiti najviše preferencijalnih glasova na predstojećim izborima. Pobjeda dr. Zlatka Hasanbegovića je pobjeda svih nas! Pozivam sve Hrvatice i Hrvate, glasače u 2. izbornoj jedinici (Dubrava, Sesvete, Bjelovar, Podravina…) da glasuju za redni broj 3, na listi broj 8! Kada će se odlučivati o novom (aktualnom) ministru kulture, nitko neće smjeti ignorirati volju naroda. To je naš cilj!’
Hasanbegović i njegov medijski krilnik znali su da će jedan od minimalnih denacifikacijskih uvjeta predstavnika manjina biti njegovo odstranjivanje iz Ministarstva kulture
Tako je 3. rujna, tjedan dana uoči parlamentarnih izbora, glasio Facebook status Velimira Bujanca, voditelja huškačke emisije ‘Bujica’, osuđenog zbog dilanja i plaćanja seksa kokainom, Hasanbegovićevog kompanjona još iz vremena njihova pozerskog junačenja u mlađahnim desničarskim skupinama, a ne recimo u HOS-ovim postrojbama, kada je budući ministar kulture kao student, a ne recimo kao hrvatski bojovnik, pozirao s tuđom ustaškom kapom i cmizdrio za ustaškim mučenicima u fašističkoj tiskovini ‘Nezavisna Država Hrvatska’, kojom je medijski prostor zagađivao poglavnikov zet Srećko Pšeničnik. Bujanec, koji se tada šepurio u naci-uniformi, a danas taj prostor zagađuje svojom emisijom, specijaliziranom za dilanje ustašofilije, promociju ustašoida i lansiranje difamacijskih kampanja prema metama koje njegovi politički pokrovitelji identificiraju kao smetnje, već godinama služi kao pouzdan indikator dostignuća i stremljenja ekstremne desnice. Svoj je noviji uspon doživio nakon što je Kolinda Grabar Kitarović kao predsjednička kandidatkinja HDZ-a upravo iz njegove emisije krenula u kampanju, da bi godinu dana kasnije u izbornoj noći ekskluzivno upriličio javljanje relativnog pobjednika Tomislava Karamarka i budućeg ministra vanjskih poslova Mira Kovača. Propagandni vrhunac ‘Bujice’ bilo je kratko doba Karamarkove krnje vladavine državom i nešto duže doba upravljanja njegovog ortaka Hasanbegovića Ministarstvom kulture, kada se Bujanec samozadovoljno raspištoljio pripremajući i vodeći rušilačke napade na odabrane ciljeve poput Vijeća za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra, koje njegova subraća, uskraćena za poluge totalne vlasti, nisu mogla osvojiti institucionalnim putem. A onda je došla ta strašna tragedija hrvatskog naroda, Karamarkov politički slom, i sve što hrvatski živi i diše opet je spalo na nekoliko imena oko Bujanca i Hasanbegovića, na par ljudi koje je novi, umjereniji stranački šef Andrej Plenković pragmatično stavio na stranačke liste, poput Brune Esih, Steve Culeja i Mira Kovača, i na Željka Glasnovića, koji je napustio HDZ da bi se preko tzv. dijaspore domogao Sabora pa lišen stranačke stege djelovao kao da je pušten s lanca.
Kada se konačno pojavilo ime Plenkovićeve izabranice za ministricu kulture, pokrenuta je istog časa klasična difamacijska kampanja u Bujančevom stilu, s topničkom pripremom u medijima i slanjem nahuškanih branitelja u ulozi pješadije
Bujančev Facebook status od 3. rujna nagoviještao je ono što će se događati nakon izbora ako HDZ osvoji dovoljan broj mandata i Andrej Plenković dođe u priliku da s Mostom i manjinama formira novu vladu. Hasanbegović i njegov medijski krilnik znali su da će jedan od minimalnih denacifikacijskih uvjeta predstavnika nacionalnih manjina, osobito Srba, biti temeljito odstranjivanje Hasanbegovića iz Ministarstva kulture, jer je taj zahtjev bio istaknut mjesecima ranije, još prilikom Karamarkovog očajničkog pokušaja da izvede famozno preslagivanje saborske većine. Cilj da se Hasanbegovića napumpa preferencijalnim glasovima kako bi se on, mašući uokolo tim argumentom, zadržao na poziciji ministra, određen je s njihove strane kao minimum za održavanje nacifikacijskog naboja bez kojeg Bujanec i raznorazni desničarski trudbenici koje je Karamarko izvukao iz pomrčine ponovno postaju ono što su u malo pristojnijim vremenima bili – politički nevažni marginalci. Svi ti kvaziintelektualci, prof. dr. nacionalisti, teoretičari udbaških i srbokomunističkih zavjera, lustracionisti, amaterski povijesni revizionisti, ustašonostalgičari, blajburški mitomani, falsifikatori i negatori jasenovačkih zločina, svi ti kleronacisti, homofobi, ksenofobi, šovinisti i rasisti, cijela ta bujica polusvijeta koja se u godinama Karamarkovog vladanja HDZ-om otvoreno razlila javnim prostorom, usmjerila je svoje nade na redni broj 3, na listi broj 8, u 2. izbornoj jedinici. A kada su priželjkivani preferencijalni glasovi pali, trebalo je učiniti sve da Plenković ne zaokrene prema centru toliko da u vladu ne primi Hasanbegovića, a primi Srbe, jer bi to moglo predstavljati sporazum za okončanje ideološkog građanskog rata na kojem su se u posljednje vrijeme gradile mnoge karijere, dobivali mandati i sinekure, kolumne u dnevnim novinama i emisije na javnoj radioteleviziji, društvena legitimacija i državne pare.
Od proglašenja rezultata izbora desničarski mediji, od javno sponzoriranih lokalnih televizija i podzemno financiranih portala do onih obiteljaških pod okriljem Željke Markić, kao i komentatorski jurišnici posađeni u Karamarkovo vrijeme po raznim mainstream medijima, nesmiljeno su iz svih oružja pucali po Miloradu Pupovcu, a onda i po Furiju Radinu, nakon što su oni javno izrekli svoj stav o Hasanbegoviću. Kada se, konačno, pojavilo i ime osobe koja će ga naslijediti, Plenkovićeve izabranice Nine Obuljen Koržinek, pokrenuta je istog časa klasična difamacijska kampanja u Bujančevom stilu, s topničkom pripremom u medijima i slanjem nahuškanih braniteljskih udruga u ulozi pješadije. Iako Plenković prilikom sastavljanja izbornih lista nije sasvim zaobilazio Karamarkove ljude, koristeći ih kako bi privezao glasove radikala uz HDZ, među izabrane u Sabor na kraju se ipak plasirala tek omanja grupa. Plenković je zasad utišao one koji su, poput Milijana Brkića, bili spremni za malo utjecaja zaplivati uz novu struju, a izolirao odmetnutog Glasnovića, ni ne zatraživši njegov potpis za status mandatara. Vodeći pregovore na širokoj platformi s manjinama, HSS-om i ljudima s liste Milana Bandića, pomoću kojih je na koncu sakupio 91 potpis, novi šef HDZ-a nije samo omekšao Božu Petrova nego i ucjenjivački potencijal grupice u vlastitoj stranci.
Kovač i Hasanbegović javno su demonstrirali nezadovoljstvo činjenicom da se sprema njihovo uklanjanje s ministarskih pozicija, Hasanbegović daleko agresivnije, ali je ulogu otvorenog glasnogovornika radikalne desnice preuzeo Glasnović, koji se stavio na čelo napada na Obuljen Koržinek. Protiv nje je isukana stara priča, iskonstruirani skandal s danskim dokumentarcem o zločinima u Dvoru na Uni, kojom su HRT-ov novinar Dražen Majić i Velimir Bujanec još u ožujku ove godine orkestrirali udar na vodstvo HAVC-a, ciljajući tada na smjenu ravnatelja Hrvoja Hribara, a ne dirajući nijednom riječju Obuljen Koržinek, članicu upravnog odbora koja je ipak pripadala HDZ-ovim strukturama. Sada je ona postala glavna meta, optužena za financiranje protuhrvatskih filmova i kazneno prijavljena za navodni kriminal u HAVC-u kako bi se pošto-poto proizvela afera koja bi je diskreditirala, ako ne na temelju činjenica, onda barem na temelju stvaranja buke u javnosti. Ne treba je žaliti ni braniti, kao uostalom ni Hribara, jer su oboje čuvali svoje fotelje ograđujući se od danskog filma koji ni po čemu nije bio sporan i podmećući tuđe glave, one hrvatskih koproducenata i suradnika na tom projektu, da budu umjesto njihovih smaknute u javnom linču. Time su dali za pravo svojim progoniteljima, koji su Plenkovićevoj izabranici sada dodatno prišili i protuhrvatske aktivnosti još iz vremena dok je bila pomoćnica HDZ-ovog ministra kulture Bože Biškupića, a usput je za svoje protuhrvatske grijehe prozvan i Biškupićev nasljednik Jasen Mesić, kao moguća Plenkovićeva rezerva.
Dizala se velika buka, pa ipak, radikalna desnica koja je donedavno reketarila cijelu državu spala je više-manje na javno reketarenje Plenkovića za jedan ministarski mandat, barem nešto za što bi se mogla uhvatiti, nešto što bi bilo utješni pokazatelj da se njene snage, ako s njome više i ne računa, Plenković barem još uvijek pribojava. Problem je, međutim, u tome što još od eksterminacije pravaša iz Sabora koju je na izborima 2007. godine proveo Ivo Sanader, kada je svježi Zoran Milanović na čelu SDP-a izazvao efekt blokovskog zbijanja, parlamentarne desnice gotovo da i nema izvan HDZ-a i bez kišobrana HDZ-a. Plenković je samostalnim izlaskom stranke na izbore to zapečatio i za naredne četiri godine, pod uvjetom da vlada HDZ-a i Mosta opstane. Za razliku od prošlogodišnjih izbora, na kojima mnogima još nije bilo jasno da se Hrvatska izvukla iz ponora ekonomske krize, pa je Petrov mogao mobilizirati birače lažnom urgencijom oko rezova i reformi, dok je Karamarko jahao na raspirenom nacionalizmu, na ovim izborima glavna je tema zapravo bilo smirivanje tenzija i obustava ideološkog rata, što u Milanovićevom taboru nisu na vrijeme primili na znanje, ali u Plenkovićevom jesu, poručujući biračima da će se sve umiriti izaberu li ponovo HDZ, jer je to jedina stranka koja taj rat zaista može zaustaviti. Plenković ima osnova da se nada da će na taj način upravo on, nakon što to nije uspjelo ni Jadranki Kosor, ni Zoranu Milanoviću, ni Tihomiru Oreškoviću, biti taj sretnik koji će imati relativno stabilnu vladavinu. Ekonomska kriza je iza njega, proračun se uz rast BDP-a može bez potresa dovesti u ravnotežu, trebalo bi dostajati i za kupovinu socijalnog mira i za kupovinu biračke klijentele koja gravitira HDZ-u, i bude li znao pronaći mjeru odnosa s Mostom, mogao bi dočekati sljedeće izbore bez straha od ugroze proustaške desnice. Hasanbegović je otišao dovoljno daleko da ne bi bilo iznenađenje da napusti stranku i pokuša s Glasnovićem stvoriti radikalnu grupicu u Saboru, ali taj potez mu u ovom trenutku ne bi donio ništa, niti bi mu garantirao političku budućnost.
Hasanbegović je tako odletio s ministarske dužnosti, uz dvosmislene izjave o nastavku svojeg političkog djelovanja, uz Glasnovićev poziv da mu se priključi i uz Bujančev lelek u najnovijem Facebook statusu da su ga ‘odbacili kao psa’. No šteta koju je Karamarkov HDZ nanio ovom društvu je, naravno, već počinjena i neće biti sanirana pukim udaljavanjem otvorenog ustašluka od stranačke jezgre, ako to bude jedina mjera pristojnosti koju će Plenković postaviti. Ne može se očekivati da će oni koji su izmiljeli iz pomrčine sami od sebe nestati s javne scene. Teško je očekivati da će Obuljen Koržinek, kao HDZ-ov kadar, obnoviti sve one financijske kanale koje je posjekao Hasanbegović i da Plenkovićeva vlada, s HDZ-om i Mostom kao glavnim partnerima, neće udovoljavati desno-konzervativnim zahtjevima, kao što im je, uostalom, udovoljavala i u umjerenjačka vlada Jadranke Kosor. Postavljanje Brkića za potpredsjednika Sabora, ostavljanje na poziciji Tome Medveda, ministra branitelja koji je ovog ljeta zajedno s Hasanbegovićem išao na otkrivanje spomenika ustaškom teroristu Miru Barešiću, i imenovanje tvrdog desničara Milana Kujundžića za ministra zdravstva, bez obzira na njegovo navodno dokazano upravljačko umijeće, pokazatelj je limita unutar kojeg se Plenković kreće. Taj se limit zove HDZ. Njegova je vlada ipak HDZ-ova vlada, a HDZ je ipak stožerna stranka hrvatske desnice.
