Kakva budućnost čeka Zakladu Kultura nova pokazat će vruće ljeto ili rastriježnjujuća jesen. To bi bio politički odgovor u maniri (još uvijek) ministra kulture Zlatka Hasanbegovića koji je uveo totalnu pomutnju u rad te institucije. Nakon što je posljednjih mjeseci dvaput rušio natječaj za Upravni odbor i onda na treću sreću izabrao kandidate koji većinom nemaju nikakvog profesionalnog iskustva u polju nezavisne kulturnoumjetničke proizvodnje, ministar je ostao javno nijem na apele kulturnih profesionalaca koji neprekidno upozoravaju da (se) prestane s političkim kadroviranjem s desnice.
Za razliku od HAVC-a koji radikalna desnica želi umlatiti po kratkom postupku zbog (navodne) devijantnosti domoljublja, Zaklada Kultura nova desnicu nervira po defaultu, po habitusu njezina lijevoliberalnog opredjeljenja, sastavu dosadašnjih članova uprave, zapravo po svemu što zastupa ideja suvremenih umjetničkih praksi. Oduvijek je, iz teorije i domaće prakse od 1990-ih i ranije, jasno da većina suvremenoumjetničkih žanrova i disciplina, izlazi iz liberalne ili lijeve političke pozicije: jedino što iz tih činjenica desnica ‘nema slučaj’, nema fakata antidomoljubne emprije na temelju kojih bi se javno ‘pogurala’ eutanazija te kuće. Budući da je hasanbegovićevska desnica kadrovski posve deficitarna u polju kulturnog menadžmenta i općenito shvaćene suvremene umjetnosti, umjereniji dio domaće desnice i konzervativnih profesionalaca domaće kulture, koji ne odobrava ministrov ‘samurajski’ pohod na HAVC i Zakladu Kultura nova, primoran je na igru kompliciranog taktiziranja.
Iz kuloarskih motiva pozadinske borbe oko statusa Zaklade Kultura nova između mekše građanske desnice i ministra Hasanbegovića kojemu, kao i estetičkom ideologu domaće desnice Juri Vujiću, na živce ide ‘umjetnost što se mahom zatvorila u avangardno elitistički rezervat’, vidimo da je ministar sam, bez sekundiranja stranačke baze, opetovano rušio natječaje. Zato što ministar to može. Ako ministar kulture ne može, jer možda ne poznaje socijalne kulturne krugove i materiju, kadrovirati kulturna tijela – prepustit će to sekundantima i njihovim ‘kombinacijama’. Primarnu devastaciju, vidimo najbolje na slučaju ove zaklade, radi Hasanbegović, a sekundarnu sanaciju štete obavlja savjesniji dio najšire shvaćenog kruga profesionalaca u kulturi.
Šizoidnost stanja domaće konzervativne opcije u kulturi najbolje ilustrira kronologija Zaklade. Ta je institucija, čiji ovogodišnji budžet iznosi respektabilnih 8,5 milijuna kuna od lutrijskih sredstava, najčvršći dokaz i posljednja utvrda kontinuiteta HDZ-ovske politike u kulturi, a opasno je ugrožava upravo ignorancija politike Zlatka Hasanbegovića.
Podsjetimo, Zaklada Kultura nova je prva zaklada u kulturi koju je osnovala država 2011. godine, za vrijeme predsjednika Ive Josipovića i ministra kulture Jasena Mesića. Nastala je dugogodišnjim lobiranjem civilne nezavisne scene, a temelji su postavljeni u vrijeme ministra Bože Biškupića i njegove pomoćnice, državne tajnice u Ministarstvu kulture Nine Obuljen. Upraviteljica Zaklade Dea Vidović je s članovima Upravnog odbora mandat vodila itekako transparentno, s tehnokratski baždarenim pravnim osiguračima, kako već nalažu neoliberalne politike EU-a.
Zahvaljujući Nini Obuljen i Dei Vidović, Zaklada je, ukratko, postala jedna od najuspješnijih kulturnih institucija unutar EU-a. A domaća civilna scena, koja je svoje veće pothvate stekla politikom lobiranja uz naglašenu diskreciju prema medijima, posebno je osjetljiva na njezinu tematizaciju. Javni razgovori s pripadnicima širega kruga civilne nezavisne scene svode se bez ostatka na pravne eufemizme ili stratešku anonimnost. Neformalni razgovori s nekolicinom dobro upućenih sugovornika rada Zaklade potvrđuju tako da je ta institucija, u znak protesta protiv Hasanbegovićeve ‘baš me briga’ politike, postala najjači znak domaćih liberalnih intelektualaca, koji će se jako potruditi da osiguraju drugi mandat upraviteljici Dei Vidović, kao jedinoj javno poznatoj kandidatkinji. Pitanje hoće li to dopustiti hasanbegovićevska tehnička vlada ulazi u sferu kombinatorike ‘mekših’ i ‘tvrđih’ članova novoga Upravnog odbora kojima je po Statutu Zaklade osigurana najmoćnija uloga.
Novi članovi Upravnog odbora imenovani su na posljednjoj sjednici Vlade u lipnju. To su: Križana Brkić, nekadašnja zaposlenica Ministarstva kulture iz vremena Bože Biškupića; Branko Mihanović, bivši ravnatelj Opere u vrijeme intendantice Ane Lederer; Dorotea Milas, religiologinja i tajnica Matice hrvatske; Joško Ševo, glumac i predavač na Akademiji dramske umjetnosti i koreografkinja Ksenija Zec. Upućena kulturna zajednica odlično zna i kapacitete i političke sklonosti svakog profesionalca, o tome nema nikakve dvojbe. Jedina je dvojba kako će članovi Upravnog odbora reagirati na realitet eventualne promjene kursa u sljedećih mjesec dana: na temelju čega će odabrati novog upravitelja/cu, hoće li naposljetku poništiti natječaj?
‘I to je moguće’, kaže za ‘Novosti’ Emina Višnić, dosadašnja predsjednica Upravnog odbora Zaklade. Da osvijetlimo logiku procedure, pitamo za prve sljedeće korake. ‘Kao bivša predsjednica Upravnog odbora imam dužnost prenijeti novom sastavu Upravnog odbora sve naše dosadašnje poslove, što ću, naravno, i učiniti. Datum nije egzaktno definiran, jer ovisi o prethodnoj proceduri koju treba provesti Vlada. Što se tiče izbora upravitelja ili upraviteljice, ne postoji unaprijed zadani rok. Kada će Upravni odbor imenovati novog upravitelja ili upraviteljicu, ovisi o njima.’
Sve dakle ovisi o kontingenciji nove-stare desnice u kulturi. Javna je tajna da politiku kadroviranja u Hasanbegovićevom kabinetu sugerira njegova zamjenica Ana Lederer, nekadašnja intendantica zagrebačkog HNK-a u čijem je poslovanju državna revizija našla ogromne, iako nesankcionirane propuste. Zaklada Kultura nova bit će očito novi poligon za ideološko pripetavanje jer aktualne članove Upravnog odbora može smijeniti jedino nova vlada najesen. A usput, i strateški gledano, pitamo našu sugovornicu Višnić o dijagnozi ideološkog slučaja, jer je evidentno da najšire shvaćena politička desnica želi izgurati lijevoliberalnu opciju iz kulturne proizvodnje. A zašto bi se lijeva opcija sad trebala ‘bojati’ utjecaja desne, kad je poznato većinsko ideološko opredjeljenje nezavisne kulturne scene?
‘Nikad se nismo na taj način bavili kategoriziranjem organizacija i pojedinih projekata, niti su programi podrške kreirani prema tom ključu. Zanimali su nas kvalitetni programi i projekti koji izravno doprinose razvoju ukupnog polja koje čine organizacije civilnoga društva što djeluju na području suvremene umjetnosti i kulture’, menadžerski zaključuje Emina Višnić.
