U vijećnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu 13. decembra 2014. održan je okrugli stol pod nazivom 'Aspekti praxisa'. Povod ovome skupu, na kojem su sudjelovali nastavnici i studenti Odsjeka za filozofiju, bilo je 50 godina od pokretanja i 40 godina od obustave izlaženja časopisa 'Praxis' (1964. - 1974.). Bio je to i pokušaj, kako su kazali organizatori, a prije svih Borislav Mikulić, da se temu izvuče iz arhivirajućeg obljetničarsko-osobnog diskursa u koji je, nakon faza demoniziranja te filozofije s jedne i prešućivanja s druge strane, bila svojedobno zapala. Jer, potrebno je vrati teme naše (polu)prošle marksističke ostavštine u kontekst današnjih rasprava o sudbini te misli, ne bi li ih se preobrazilo u zalog za budućnost. U tom smislu ovaj skup, iako ograničen na protagoniste matičnog 'Praxisova' zagrebačkog fakulteta i odsjeka, nadovezao se na druge slične događaje kao što je bila međunarodna konferencija o jugoslavenskoj praxis-filozofiji i Korčulanskoj ljetnoj školi, koju je u oktobru 2011. na Korčuli organizirala Zaklada Rosa Luxemburg, zatim simpozij u organizaciji Hrvatskog filozofskog društva (HFD) o liku i djelu Gaje Petrovića, održan u njegovom rodnom Karlovcu u aprilu 2013., pa i na prošlogodišnji simpozij 'Gajo Petrović: Kritika filozofije i kritika političke ekonomije' u organizaciji 'Aktiva', priloga 'Novosti' za teoriju prakse.
U Marxovom mišljenju ima niz proturječnosti – piše Gajo Petrović – i s njima se ne želim identificirati. Po svojoj glavnoj tendenciji Marx je bio mislilac prakse, slobode i revolucije. Ali kod njega postoji i protutendencija, tendencija ka pozitivizmu, determinizmu i evolucionizmu, shvaćanjima karakterističnim za 19. stoljeće
Program okruglog stola
Program ovog Okruglog stola sastojao se od dva dijela. Rad je organiziran tako da su najprije izlagali nastavnici, a zatim studenti filozofije, ne zato što nastavnici imaju prednost, već da se izbjegne dociranje i repliciranje profesora na istupe studenata, kojima je prepušteno da njihova riječ na neki način bude zadnja. A dojam je da njih ponovo više zanimaju političke implikacije i povijesni konteksti pozicije 'Praxisa', od uže filozofskih tema.
Kako bilo, u prvo dijelu skupa pod naslovom 'Praxis filozofija i njezin kontekst' najprije je troje nastavnika s Odsjeka filozofije, Luka Bogdanić, Lino Veljak i Borislav Mikulić, iznijelo svoja razmišljanja o pojedinim aspektima historijskog konteksta u kojemu su časopis i grupa djelovali. Luka Bogdanić referirao se na poznati programatski tekst Gaje Petrovića 'Čemu praxis?', Lino Veljak iznio je svoju tipologiju kritika 'Praxisa', dok je Borislav Mikulić pokušao zahvatiti što više mjesta od kojih se sastojao politicum praxisa. Nakon diskusije je bilo vrijeme za izlaganja četvero studenata. Njihova izlaganja nosila su slijedeće naslove: Anita Lunić: 'Dokumenti 1968: društveno-politička uloga Praxisa i zagrebačke filozofije prakse'; Nikola Tomašegović: 'Percepcija Praxisa kao alternative režima'; Nikola Cerovac: 'Praxis i geo-kontekst filozofije', te Luka Perušić: 'Naslijeđe povijesnog mišljenja'. Drugi dio skupa trebao se baviti filozofskim aspektima 'Praxisa'. I opet su najprije govorili nastavnici. Tako je Gordana Škorić evocirala svoje uspomene na posjet njemačkog marksističkog filozofa Ernsta Blocha, kojem je bila vodič na Korčuli. Mislav Žitko izlagao je o elementima zapadnog marksizma u mišljenju Gaje Petrovića, a Hrvoje Jurić o Milanu Kangrgi i smislu etike. Nakon toga, u diskusiju se uključio i Raul Raunić s konstatacijama da je u nasljeđu 'Praxisa' najvrednije intelektualno držanje i ozbiljnost uloge njihove kritike, za koju su se izborili. Zadnji dio drugog dijela skupa pripao je opet studentima i tu su uistinu dodirnuti neki od filozofskih aspekata u mišljenju pripadnika ove škole. Ida Labus govorila je o pojmu vremena u spekulativnom mišljenju Milana Kangrge. Izlaganje Luke Matića nosilo je naslov 'Znamo li koliko ne znamo o Praxisu?', a Karla Juraka 'Praxis u akademskom polju i proizvodnja znanja'. Zadnja je govorila Đurđica Degač i to na temu 'Rodna tematika u kontekstu Praxisa', što je izazvalo živo zanimanje i začelo raspravu, ne bez (auto)ironijske opaske kako je to važno pitanje neopravdano ostavljeno za kraj. Ostalo je u zraku obećanje da će to biti ispravljeno u prvoj slijedećoj prilici, koje će, sudeći po obnovljenom interesu studenata za jugoslavensko razdoblje socijalizma, sigurno biti.
Naš Marx nije identičan sa faktičkim Marxom
Posebna vrijednost ovakvih historiziranja fenomena 'Praxisa' leži u činjenici da se time ukazuje na bogat intelektualni život, a nadasve i na borbe mišljenja, što su postojale u Jugoslaviji, koja je bila sve drugo osim nekog idejnog monolita. Ono što današnji revizionizam, ne samo u historiografiji, a koji je fenomen evropskih razmjera, stalno pokušava učiniti jest želja da se cijelu socijalističku prošlost 20. stoljeća strpa u jednu ladicu, pa onda odloži u arhiv. Još ponajrađe u neki novi Muzej revolucije, kao zabavni park voštanih figura i naše navodno totalitarne prošlosti. Time se ujedno skida s dnevnog reda potencijalno za suvremenost vrlo produktivno istraživanje svih vrsta sukoba i borbi, ne na kraju i onih klasnih, koje su i u historijskim socijalizmima postojale. Jer, u tom vremenu bilo je više produktivnog društvenog komešanja, više radničkih protesta protiv radničke vlasti, nego li u tragičnim i jalovim sukobima tzv. tranzicije. Ali baš zato ih, zbog njihove inspirativne i neprolazne subverzivne snage, novi vlastodršci gledaju što bolje zabašuriti. Jer što da današnje vlasti učine s intelektualcima koji, kao Gajo Petrović uoči zakuhavanja procesa razaranja Jugoslavije, a na poziv novina 'Nedeljna borba' 1990. da učestvuje u razgovoru hrvatskih i srpskih intelektualca na temu 'Um pred lavinom političkog varvarizma', ljubazno odbija ponudu riječima da se on u životu nije afirmirao 'ni kao srpski ni kao hrvatski intelektualac' i da se onda ne smatra 'kvalifikovanim za sudjelovanjem u tim razgovorima' (o tome i bezbroj drugih primjera u svojim radovima piše kroničar 'Praxisa' Božidar Jakšić).
Teško je danas doći do nekog novca iz evropskih fondova koji bi se uložio u istraživanje idejnih strujanja i realnih socijalnih pokreta koji su s lijeve strane oponirali u socijalizmu vladajućim društvenim i političkim snagama. A takvih je fenomena 'jurišanja na centralne komitete' itekako bilo. Jedno od takvih okupljališta s najvećim međunarodnim odjekom bilo je i ono stvoreno oko časopisa 'Praxis' i Korčulanske ljetne škole. Ali njihova ambicija nije bila niti rušenje, niti pak puko popravljanje tada postojećeg stanja, već prije svega radikalna kritika, kao onaj kisik bez kojega nema ljudskog, pa onda ni društvenog razvoja.
Iako izbacivani iz Partije, naročito oko 1968. zbog otvorene podrške i međusobnog inspiriranja studentskim pokretom, grupacija oko 'Praxisa', naročito u Zagrebu, Partiju, dok je postojala, nije promatrala kao neki homogeni samoidentitet, već prvenstveno kao polje i oblik borbe između progresivnih i konzervativnih snaga u društvu
I kada je mainstream duhovnog života u 80im godinama većinu filozofa i društvenih teoretičara odveo na put postmodernog zaobilaženja ili direktno antimodernog negiranja marksizma u ovim krajevima (npr. na poznatom međunarodnom skupu 'O postmoderni' održanom u Zagrebu, u martu 1986. i s kojega su radovi objavljeni u zborniku 'Postmoderna; Nova epoha ili zabluda?'), profesori iz ove grupacije na različite načine i dalje su propitivali da li su i u kojem smislu još uvijek marksisti. U namjerno ponovo 1990. štampanom, ranije u Njemačkoj objavljenom tekstu, u svojoj zadnjoj knjizi 'U potrazi za slobodom' (Biblioteka Filozofska istraživanja HFD, Zagreb 1990.), Gajo Petrović duhovito historizira svoj životni i intelektualni put konstatacijom da nije rođen kao marksist, a i nakon što je to postao nije uvijek bio marksist u istom smislu. No, usprkos svim iskušenjima s državom i Partijom, a spominjući odnos političara i filozofa, on ne želi umanjiti značenje i ulogu KPJ i njenog rukovodstva koje se nije uplašilo konflikta sa staljinizmom, već je prihvatilo otvorenu borbu s njime. Komunisti su pružili program i temelje za demokratsko-socijalistički razvoj u Jugoslaviji. No, s druge strane, ne smije se podcijeniti niti uloga jugoslavenskih filozofa u filozofskoj kritici staljinizma. Jer, upravo su filozofi, nakon što su još 50ih godina izvršili sveobuhvatnu kritiku staljinizma, potom prionuli na temeljito istraživanje biti i razvojnih mogućnosti Marxova mišljenja. U kojem je smislu onda npr. Gajo bio i ostao marksist? Pa u onome što je u vlastitom mišljenju polazio od Marxovih osnovnih shvaćanja, ne smatrajući da su njegove pojedine formulacije za njega obavezne. On sam priznaje: 'Marx od kojega polazim nije identičan sa faktičkim Marxom'. U Marxovom mišljenju ima niz proturječnosti, i s njima se ne želim identificirati. Po svojoj glavnoj tendenciji Marx je bio mislilac prakse, slobode i revolucije. Ali kod njega postoji i protutendencija, tendencija ka pozitivizmu, determinizmu i evolucionizmu, shvaćanjima karakterističnim za 19. stoljeće.' Po mišljenju praxisovaca, Marx nije 'kombinirao' filozofiju s političkom ekonomijom i politikom, niti je htio jednostavno biti filozofom, ekonomistom i političarem, već je htio nadići sva ta određenja. Dakle, s Marxom se treba ići i onkraj Marxa (kako su programatski naznačili i neki talijanski marksisti) i bilo bi odlično kada bi današnji mladi zagovaratelji povratka na neku od marksizmom inspiriranih političkih sekti (a najčešće je u nas sada riječ o anarhosindikalizmu i trockizmu) bili svjesniji jednom već obavljenog posla kritike svih dogmatskih stajališta. S druge strane, obračun sa staljinizmom (u smislu ne samo ruske, već internacionalne pojave) kao samootuđenim oblikom marksizma, nije završen, budući da on iskrsava uvijek isponova u novim društvenim kontekstima.
Tri razgovora povodom okruglog stola
Iako izbacivani iz Partije (naročito oko 1968. zbog otvorene podrške i međusobnog inspiriranja studentskim pokretom), grupacija oko 'Praxisa', naročito u Zagrebu, Partiju, dok je postojala, nije promatrala kao neki homogeni samoidentitet, već prvenstveno kao polje i oblik borbe između progresivnih i konzervativnih snaga u društvu. 'U toku mojeg gotovo četvrtstoljetnog članstva u KPJ', piše Gajo Petrović, 'više puta sam kritizirao partijske odluke i direktive s kojima se nisam slagao i odbijao sam da ih provodim.' Anarhističke sklonosti imali su oduvijek, ali zar je to nešto loše u društvu koje se inspiriralo i samoupravnom, danas bismo rekli neposrednom, a protiv partitokratske, demokracijom odozdo?
Kako bilo, vratimo li se s ovog uvodnog panoramskog historiziranja tematici zadnjeg okruglog stola 'Aspekti praxisa' bili smo mišljenja da će čitaoci 'Aktiva' najbolji uvid u raznolikost izlaganja na skupu dobiti kroz razgovor s više tamo prisutnih autora. Zato smo nakon okruglog stola razgovarali s nastavnicima Linom Veljakom, Lukom Bogdanićem i Borislavom Mikulićem, koji svi odreda imaju puno objavljenih radova na ovu temu.
Radi se dakle o tri razgovora o 'Praxisu'. Najprije smo s Linom Veljakom razgovarali o, kao što smo već uvodno spomenuli, tri tipa kritike 'Praxisa', o kulturi i politici sjećanja na to vrijeme, te o danas u marksističkim teorijskim praksama u nas dominantnom ekonomicističkom pristupu zbilji. Završili smo razmatranjem razlika među generacijama marksista i upozoravanjem na opasnosti od dogmatizma svake vrste. Zatim smo s Lukom Bogdanićem razgovarali o izvorima 'Praxisa'. Oni nisu toliko u partijskim kongresima, pa niti u onom VIII, koliko u intelektualnim časopisima koji su mu prethodili. Bitne su bile i teme koje su pojedinci iz grupe donijeli sa sobom iz svojih boravaka u inozemstvu, posebno Rudi Supek iz Francuske. Kako bilo, internacionalizam je bio ključ marksizma ove grupacije.
I na kraju smo s Borislavom Mikulićem razgovarali o politicumu praxisa i političkoj ulozi njihove filozofije same. Pitali smo se o fazama i pomacima u stratifikacijama političkog, o tome zašto u njih ne možemo govoriti o jednoj filozofiji politike, te je li revolucija u mišljenju revolucije o kome govore, mišljena dovoljno historijski ili suviše metafizički. Zaključujemo pitanjem o (ne)mogućnosti marksističkog nasljeđa u nas, koje ne leži dato, već se za njega, pa i protiv njega, treba izboriti.
Srećko Pulig, autor ovog temata, kolumnist je i novinar 'Novosti' te urednik 'Aktiva', priloga 'Novosti' za teoriju prakse. U junu 2013. organizirao je simpozij povodom dvadesete godišnjice smrti Gaje Petrovića pod nazivom ‘Gajo Petrović: Kritika filozofije i kritika političke ekonomije’.
Intervju s Linom Veljakom pročitajte ovdje, s Lukom Bogdanićem ovdje, a s Borislavom Mikulićem ovdje.
