Amy Winehouse bila je možda najmoćnija (bijela) pjevačica još od vremena Janis Joplin. Obje su postale žrtve ovisnosti o alkoholu i drogama, i umrle mlade ‘učlanivši se’ u famozni Klub 27. Amy Winehouse najmlađa je u toj silno kreativnoj, karizmatičnoj i tužnoj skupini iznimnih autodestruktivnih talenata. Nije imala tako velik broj briljantnih pjesama kao Janis, ali za razliku od američke antidive koja je (su)napisala tek mali dio svog repertoara, osebujna londonska djevojka iz židovske obitelji bila je (ko)autorica svih svojih stvari (osim jedne). Kakav je to glas bio svjedoče čak i zastrašujući prizori njezina posljednjeg koncertnog pokušaja u Beogradu, gdje preplavljena alkoholom, svedena na karikaturalnog jopca de facto natjeranog na nastup, ipak uspijeva izvući poneku suvislu lajnu nevjerojatne snage s obzirom na okolnosti. Prije popriličnog broja godina Shane MacGowan, legendarni lider Poguesa i također, nažalost, beznadni alkoholičar, gostovao je u zagrebačkom Domu sportova, nemoćan da za cijelog koncerta otpjeva jedan jedini ton koji bi publika mogla čuti. Amy Winehouse je i obeznanjena od pića bila sposobna pokazati dragocjene djeliće svoje glasovne iznimnosti, čak i svedena na tragikomičnu karikaturu kao na Kalemegdanu nije sasvim izgubila karizmu, iako je od svega ostala samo sirota, na dirljivo čudan način lijepa djevojčica koja vapi za zaštitom.
Put Amy Winehouse od jedre i vitalne djevojke zatravljene jazzom, preko stjecanja svjetske slave pop-albumom ‘Back to Black’, do zombijevskog skeleta nepovratno izgubljenog u svijetu i ostacima vlastitog života, reljefno je prikazan u dokumentarnom filmu ‘Amy’ Asifa Kapadije, autora najpoznatijeg po ostvarenju ‘Senna’, još jednom dokumentarcu o još jednoj ikoni popularne kulture – čuvenom vozaču Formule 1 Ayrtonu Senni. Kapadia film o Winehouse vizualno gradi isključivo od arhivskih materijala širokog spektra (razne vrste privatnih snimaka, televizijski i koncertni snimci, privatne i paparazzi fotografije itd.), dok verbalni sloj najčešće stavlja u off, međutim bez korištenja generalnog off-naratora, nego se pripovijedanje polifono sastoji od iskaza Amynih prijatelja, članova obitelji, fatalnog bivšeg supruga, raznih suradnika, liječnika itd., koji nikad nisu snimani dok govore, već su im glasovi pridruženi od njih neovisnim vizualnim materijalima. Takav pristup, rijetko rabljen u biografskim dokumentarcima, ostavlja dojam da se film i njegova priča odvijaju sami od sebe, sugestija autentičnosti vrlo je snažna, a jedan kritičar primijetio je kako se čini da na velikom planu zapravo gledamo dnevničke zapise.
Iako prikazuje klasičan luk od uspona do pada zvijezde, film i njegov autor činjenice ne prilagođavaju zakonitostima takve naracije. Kapadia ne preskače podatke koji jasno govore da je Amy alkohol i droge (a bome i seks) intenzivno konzumirala mnogo prije nego što se proslavila, njezina najprije dečka a onda supruga Blakea izlaže žestokoj kritičkoj oštrici, ali ga ne demonizira (on je njezinu konzumaciju alkohola i lakih droga doveo na novi nivo uvevši je u svijet cracka i heroina, no i kad su se rastali i ona se očistila od narkotika, nije mogla trajno odustati od svoje stare ovisnosti o alkoholu koji ju je na kraju ubio), vjerojatno je najoštriji prema njezinom, ako je suditi po filmu, beskrupulozno eksploatatorskom ocu, ali istovremeno ne oslobađa protagonisticu odgovornosti za vlastitu sudbinu.
‘Amy’ je vrlo tužan i na trenutke mučan film, jer vrlo je neugodno gledati raspadanje jedne osobe, i to osobe tako mlade i tako izuzetnog dara, i sve to putem autentične slikopisne građe. Snažan film koji bi trebali vidjeti i oni koji nisu fanovi velike kantautorice.
